Hemijska reakcija

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Toplinska reakcija pomoću željeznog (III) oksida
Iskre lete vani sa globulama otopljenog željeza koje se vide u dimu na poleđini

Hemijska reakcija je reakcija pri kojoj se mijenjaju hemijske i fizičke osobine reaktanata, a produkti su potpuno nove supstance, koje se razlikuju od reaktanata.

Hemijska promjena spajanja dvije ili više tvari zove se hemijska sinteza. Hemijska promjena rastavljanja tvari na jednostavnije tvari zove se hemijska analiza.

Pregled[uredi | uredi izvor]

Prikazana pojava je posljedica hemijske reakcije koju izaziva trulež na breskvi.
Antoine Lavoisier je razvio teoriju sagorijevanja kao hemijsku reakciju sa kisikom

Hemijska reakcija je proces koji dovodi do transformacije jednog seta hemijskih supstanci u drugi. Klasično, hemijske reakcije obuhvataju promjene u koje uključuju samo pozicije elektrona u formiranju i razbijanje hemijskih veza između atoma, bez promjena na jezgra (bez promjene u današnjim elementima), a često se mogu opisati putem hemijske jednadžbe. Nuklearna hemija je pod-disciplina hemije koja uključuje hemijske reakcije nestabilnih i radioaktivnih elemenata u kojima može doći do elektronske i nuklearne promjene.[1][2][3][4]

Supstanca (ili supstance) koje su u početku uključene u hemijsku reakciju nazivaju se reaktanti ili reagensi. Obično ih odlikuje hemijska promjena, dajući jedan ili više proizvoda, koji obično imaju svojstva koja se razlikuju od reaktanata. Reakcija se često se sastoji od niza pojedinačnih pod-koraka, tzv. osnovnih reakcija, kao i informacija o preciznom toku akcija koja je dio mehanizma reakcije. Hemijske reakcije se opisuju hemijskim jednačinama, koji simbolima predstavljaju polazni materijal, krajnji proizvod, a ponekad i intermedijarne proizvode i uvjete reakcije.[5] [6][7]

Hemijske reakcije se odvijaji karakterističnom brzinom, u datoj koncentraciji, temperaturi i kemizmu. Tipski, stope reakcije se povećava sa porastom temperature, jer na raspolaganju tada ima više toplinske energije da se dospije do energije aktivacije koja je potrebna za razbijanje veze između atoma.

Reakcije mogu nastaviti naprijedovati u istom smjeru ili obrnuto, dok ne dođu na na završetak ili do ravnoteže. Reakcija koja se nastavlja naprijed da se približi ravnoteži, često se opisuje kao spontana, koja za napredovanje ne zahtijeva unos slobodne energije. Nespontane reakcije za napredovanje zahtijevaju unos slobodne energije. Primjeri su punjenje baterije primjenom vanjskog električnog izvora napajanja ili fotosinteza putem apsorpcijelektromagnetskog zračenja u obliku sunčevih zraka i sl.

Različite hemijske reakcije se koriste u kombinacijama za vrijeme kemijske sinteze, kako bi se dobio željeni proizvod. U biohemiji, javlja se uzastopni niz kemijskih reakcija, gdje je proizvod jedne reakcije reagens sljedeće reakcije u odvijanju metabolizma. Ove reakcije su često katalizirane putem proteina enzima. Enzimi povećavaju stope biohemijskih reakcija, kada su metaboličke sinteze i dekompozicije nemoguće pod običnim uvjetima, ali su moguće na temperaturama i koncentracijama koje prisutne unutar ćelija.

Opći koncept od hemijske reakcije produžen je do reakcija između entiteta koji su manji od atoma, uključujući i nuklearne reakcije, radioaktivni raspad i reakcije između elementarnih čestica kao što opisuje teorija kvantnog polja.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Atkins P., de Paula J. (2006): Physical chemistry, 8th Ed. W. H. Freeman, San Francisco, ISBN 0-7167-8759-8
  2. ^ Binder H. H. (1999): Lexikon der chemischen Elemente. S. Hirzel Verlag, Stuttgart, ISBN 3-7776-0736-3.
  3. ^ Whitten K.W., Gailey K. D. and Davis R. E. (1992): General chemistry, 4th Ed. Saunders College Publishing, Philadelphia, ISBN 0-03-072373-6.
  4. ^ Petrucci R.H., Harwood W.S. and Herring F.G. (2002): General Chemistry, 8th Ed. Prentice-Hall, New York, ISBN 0-13-014329-4.
  5. ^ Laidler K. J. (1978): Physical chemistry with biological applications. Benjamin/Cummings, Menlo Park, ISBN 0-8053-5680-0.
  6. ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.
  7. ^ Kapur Pojskić L., Ed. (2014): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 978-9958-9344-8-3.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]