Hizbu et-Tahrir

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Wiki letter w.svg Ovaj članak je siroče zato što nema ili vrlo malo ima drugih članaka koji linkuju ovamo.
Molimo Vas da postavite linkove prema ovoj stranici sa srodnih članaka(23-02-2012)
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Commons-emblem-issue.svg Tema članka je kontroverzna.
Moguće je da se pojedinci ne slažu s tačkom gledišta izraženom u ovom članku ili je neutralna tačka gledišta članka sporna.
Wikitext.svg Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi.
Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.

Hizbu et-Tahrir je politička islamistička partija koja zagovara hitnu uspostavu islamskog hilafeta. U početku je partija insistirala prije svega na političkoj borbi da bi se nakon niza neuspješnih iskustava na tom polju sve češće okretala militantizmu.

Osnivač[uredi | uredi izvor]

Osnivač pokreta ili stranke je šejh Tekijuddin en-Nebhani (1909-1979). En-Nebhani se rodio u Hajfi u Palestini gdje je stekao i svoje osnovno obrazovanje. Kasnije školovanje nastavio je u Daru-l-'Ulumu na kairskom El-Azharu. Po završetku studija vratio se u Palestinu gdje je neko vrijeme radio kao učitelj a kasnije kao sudija u više palestinskih gradova. Nakon osnivanja države Izrael kao i veliki broj njegovih sugrađana biva protjeran u susjedni Libanon (1948. god). Kasnije će raditi kao profesor na Fakultetu islamskih nauka u Ammanu gdje će 1952. godine osnovati Hizbu et-Tahrir. Nakon što je postavio temelje pokretu Tekijuddin en-Nebhani se u potpunosti posvetio širenju ideja pokreta i jačanju njegovog članstva. Djelovao je ne samo u Jordanu već i susjednoj Siriji i Libanonu. Umro je u Libanonu 1979. god gdje je i ukopan. Nakon smrti osnivača vodeću ulogu u stranci uzima Abdulkadim Zellum, također rođeni Palestinac iz Hebrona (ar. El-Halil). Zellum je široj javnosti poznat po svoj knjizi «Ovako je srušen hilafet», koja se smatra ideološkim pamfletom pokreta.

Učenje[uredi | uredi izvor]

Pripadnici Hizbu et-Tahrir za sebe tvrde da su samo jedna od islamističkih grupa, te da ne izlaze iz okvira učenja «Ehli sunneta». Kao što smo to već ranije spomenuli, prvobitni cilj za koji se zalažu jeste osnivanje islamske države u nekoj od arapskih država koja će biti osnova za ujedinjenje svih muslimanskih zemalja. Ovo je podrazumijevalo da niti jedna država današnjice ne zaslužuje da nosi prefiks islamska i da niti jedno muslimansko društvo nije islamsko. Ideološko vodstvo je trebalo uložiti mnogo truda kako bi se članstvo uvjerilo u ovako radikalne postavke. Upravo zato je prva tačka u metodologiji pokreta bila i ostala: ideološko pripremanje pojedinca, zatim grupe (odnosno čitave zajednice) za prihvatanje njihove vizije islamizacije društva. Tek nakon okupljanja «kritične mase» ideološki potkovanih i odlučnih pojedinaca prelazi se na preuzimanje vlasti. Za sprovođenje ovog plana u stvarnost ideolozi pokreta su napravili operativni plan prema kome su na vlast trebali doći za trinaest godina. Nije slučajno da su odredili broj od trinaest godina, jer je trinaest godina Poslanik, savs., proveo u Mekki pripremajući muslimansku zajednicu za osnivanje islamske države u Medini. Kada se uspostava islamske države nije desila u predviđenom roku, izmijenili su plan dajući sebi dodatnih trideset godina za preuzimanje jedne od arapskih država. Insistiranje na tome da zemlja oko koje će se okupiti ostale muslimanske zemlje treba biti arapska je, prema mišljenju velikog broja analitičara, posljedica nacionalističkih tendencija pod kojima se pokret našao u prvim godinama svog osnivanja. Ideje arapskog nacionalizma su preko osnivača Hizbu et-Tahrira koji je u ranim pedesetim bio jedan od zagovornika tada aktuelnog arapskog nacionalnog buđenja definirale «ideološki background» pokreta. Nacionalistički stavovi šejha Tekijuddin en-Nebhanija se mogu jasno vidjeti u njegovoj knjizi «Poruka Arapa» koju je izdao 1950. god, odnosno dvije godine prije osnivanja stranke. Glavne prepreke za neuspostavljanje islamske države u predviđenom roku šejh Tekijuddin je pobrojao čime je definirao prioritetne probleme koje pokret mora riješiti. Te prepreke ili problemi su: - neislamske ideologije koje se šire u muslimanskim zajednicama - obrazovni sistemi koje su uspostavili kolonizatori i koji baštine neislamsku tradiciju - razvoj određenih kulturno-umjetničkih disciplina, posebno je zanimljivo njihovo suprotstavljanje filmu, pozorištu i muzici koje po samoj njihovoj prirodi (neovisno od sadržaja) smatraju neislamskim - konstatacija da muslimanska društva današnjice ne žive u skladu sa islamskim učenjem - demokratizacija muslimanskih društava- jer prema njihovom mišljenju demokratija i islam su dva isključiva pojma Borba protiv ovih i sličnih problema postat će okosnica djelovanja pokreta. Druga ključna odrednica, pored arapskog nacionalizma, koja je odredila ideološki profil Stranke oslobođenja preko njenog osnivača jeste pripadnost En-Nebhanija pokretu Muslimanske braće. Naime, En-Nebhani je duži niz godina bio član jordanskog ogranka ovog pokreta. Bio je redovan gost na svim njihovim skupovima, držeći prigodne govore na svim simpozijima i seminarima. U svojim predavanjima je često citirao tvrdnje ili prerađivao ideje Sejida Kutba.

Međutim, nakon što je na jednom od svojih predavanja u Jerusalemu kritikovao, ono što je on smatrao, pretjeranim insistiranjem dijela Muslimanske braće na promovisanju moralnih vrijednosti na račun drugih vidova islamističkog aktivizma, En-Nebhani je ušao u žučnu raspravu sa pripadnicima Muslimanskog bratstva nakon čega je počeo izdavati vlastite proglase. Kako bi dodatno argumentovao ovu svoju kritiku Muslimanske braće napisao je knjigu Et-Teketul el-Hizbi. Zanimljivo je da je njegovo odcjepljenje od pokreta i osnivanje vlastite stranke imalo poražavajuće posljedice po popularnost Muslimanske braće ne samo u Jordanu već i u svim drugim zemljama Bliskog istoka gdje je Bratstvo djelovalo. Nije razlog tome bilo to što je En-Nebhani uspio pridobiti veći broj simpatizera Muslimanske braće već što je po prvi put zbunio širi sloj slabije obrazovanih arapskih masa, koji su generalno bili osnovna glasačka mašinerija Bratstva. Osnovna argumentacija članova Muslimanske braće kojom su nastupali pred sve izbore bila je do kosti pojednostavljena: mi predstavljamo «islamsku» opciju a svi ostali «neislamsku». Musliman vjeruje da je islam istina, onda smo mi istina i oni koji su u pravu. Što će reći da je glasati za Muslimansku braću ili neke druge bilo jednako biranju između vjerovanja i nevjerovanja. U nedostatku prosvijetljene građanske mase i institucija civilnog društva ovo je bila više nego prihvatljiva argumentacija koja je redovno davala dobre rezultate. Međutim, pojavom Hizbu et-Tahrira stvari su se zakomplikovale. Sada su postojale dvije istine i dvije islamske opcije. Podrška Muslimanskoj braći je ubrzano opadala a da se nije povećavala popularnost Tahrira.

Ideolozi Muslimanske braće su u više navrata pokušali razuvjeriti En-Nebhanija tražeći od njega da se ponovo vrati u okvire pokreta. Međutim, svi pokušaji su bili bezuspješni jer je on bio odlučan da istraje na svojoj verziji islamizacije društva. U više navrata i sam Sejid Kutb je vodio rasprave sa En-Nebhanijem s istim ciljem. Ni to nije dalo rezultate. U skoro svim osvrtima na Hizbu et-Tahririr koje je izdao pokret Muslimanske braće navodi se jedan takav susret između Kutba i En-Nebhanija u Jerusalemu 1953. god na kraju kojeg je ovaj prvi izreko svoje kasnije često citirano mišljenje o „tahrirovcima“: «Pustite ih! Oni će završiti tamo gdje su Muslimanska braća počela». Ukoliko se vratimo u literaturu koju su pisali ideolozi Stranke oslobođenja u vrijeme njenog osnivanja možemo vidjeti da se osnovnim zadatkom pokreta smatra uspostava islamske države kroz vraćanje povjerenja muslimanskih masa u islamske ideje i to kroz ideološko i političko djelovanje.

Kako bi se postigla ideološka preorijentacija širih masa pokret mora biti prisutan u javnosti. Mora davati kvalitetne odgovore na pitanja, nedoumice i eventualne sumnje širih muslimanskih masa u islamsku opciju

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]