Kamen spoticanja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Kamen spoticanja posvećen Else Liebermann von Wahlendorf u Berlinu

Stolpersteine (bos: Kamenovi spoticanja) je projekat njemačkog umjetnika Guntera Demniga. Cilj ovih spomen obilježja, je podsjetiti na sudbine stradalih osoba, u nacionalsocijalističkim progonima, kako poginulih tako i preživjelih žrtava u njemačkim koncentracionim logorima, zatvorima, centrima za eutanaziju, klinikama za sterilizaciju, kao i drugih protivnika nacionalsocijalizma i pripadnika pokreta otpora. Ovi betonski kamenovi spoticanja su gotovo kockaste forme, veličine 96 × 96 i visine od 100 milimetara,[1] na čijoj je gornjoj strani pričvršćena mesingana ploča sa imenom i osnovnim podacima žrtve, kao i razlogom zašto je žrtva zlostavljana ili ubijena. Kamen se obično ugrađuje ispred u pločnik ispred zgrade, u kojoj je osoba živjela. Iako je veći dio ovih spomenika posvećenim Židovima, oni su postavljeni i Romima, pripadnicima Sinti naroda, homoseksualcima, Jehovinim svjedocima, crncima, protestantima i katolicima, koji su odbili mobilizaciju u njemačku vojsku, komunistima i vojnim dezerterima.[2] Do danas je u Njemačkoj, i u osamnaest država Evrope (Austrija, Belgija, Češka, Hrvatska, Italija, Luksemburg, Mađarska, Holandija, Slovenija, Norveška, Poljska, Rumunija, Rusija, Švicarska, Slovačka, Španija, Švicarska i Ukrajina) ugrađeno oko 50.000 kamenova spoticanja.[3]

Historija[uredi | uredi izvor]

Gunter Demnig, maj 2012.
Valjak sa kojim je Demnig označavao tragove po Kölnu 1990. „...Eine Spur durch’s Vergessen“
Prvi kamen spoticanja ispred Gradske vijećnice u Kölnu sa naredbom o deportaciji izdanom od Himmlera (postavljen 16. decembra 1992.)

U vrijeme obilježavanja 50-godišnjice deportacije 1000 Roma i Sintija iz Kölna, Demnig se odlučio umjetničkim projektom naznačiti činjenicu, da je ova deportacija, bila "generalna proba" za predstojeće deportacije Židova u Njemačkoj. Označavanjem deportacionih putova i gradskih ustanova, valjkom sa bojom po ulicama Kölna, došao je na ideju da postavljanjem simbola obilježi ovaj događaj, čime je postavljanje kamenih ploča sa meisnganim pločama dobilo svoje obilježje. Ovaj događaj zbio se 16. decembra 1990. godine, na 50-godišnjicu naređenja Heinricha Himmlera o deportaciji Cigana (tzv. Auschwitz odrebom (njem. Auschwitz-Erlass). Na tim kamenovima je u prvom redu ugravirani prvi dio ove odredbe. Između ostalog Demnig se zalagao za diskusiju o pravu ostanka Roma, izbjeglih iz Jugoslavije.

Širenjem projekta, obilježavanje žrtvava prošireno je i na druge progonjene grupe, najprije kao teoretski koncept, koji je za cilj imao postavljanje 6 miliona kamenova u Evropi. Svećenik crkvene općine Kölna, predložio je Demnigu, za početak postavljanje pojedinačnih kamenova, kao simbolični pristup projektu. Projekt je nastavljen izložbom u Antonierkirche u Kölnu 1994. godine, gdje je izloženo 250 kamenova. 4. januara 1995. Demnig je postavio prve kamenove spoticanja, mada bez odobrenja u Kölnu. U maju 1996. u projektu su surađivali i umjetnici sa izložbom Künstler forschen nach Auschwitz u NGBK u Berlin-Kreuzberg, postavljanjem 51 kamena u ulici Berliner Oranienstraße, takođe bez zvaničnog odobrenja

Prvi kamenovi spoticanja, sa zvaničnim odobrenjem, postavljeni su 19. jula 1997. godine na inicijativu Andreasa Maislingera osnivača Austrijske spomen-službe u austrijskoj općini Sankt Georgen bei Salzburg.[4] Gradonačelnik općine Sankt Georgen bei Salzburg Friedrich Amerhauser bio je prvi lokalni političar, koji je odobrio postavljanje dvaju kamenova braći Nobis, Johannu i Matthiasu koji su 1940. godine streljani, kao Jehovini svjedoci, zbog odbijanja služenja roka u njemačkoj vojsci za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Ideja[uredi | uredi izvor]

Demnigova ideja personaliziranja kamenova spoticanja, bila je da se žrtve nacionalsocijalizma, koji su u koncentracionim logorima bili degradirani na broj vrati identitet. Postavljanje na pločnike ima za cilj, da prolaznici saginjanjem i čitanjem imena i teksta na kamenu, simbolično se poklone žrtvama nacističkog terora. Označavanje na kamenu mjesta deportacije, koja se nallaze često u gusto naseljenim područjima, želi se sokolnom stanovništvu ukazati na činjenicu, koja je potkrijepljena netačnim izjavama sudionika progona, da nisu znali ništa o deportacijama, te ich inicirati na razmišljanje.

Između ostalog, Demnig kritizira središnji koncept obilježavanja progona žrtava u velikim spomen-područijma, koja su po njegovom mišljenu nedovoljna za širu javnost. Na tim se spomen-područjma jedanput godišnje postavlja vijenac, ali svi nezainterosavani mogu izbjeći tu svečanost. Njegov je cilj imena žrtava vratiti na mjesta gdje su živjeli.[5] Mada samo ime kamen spoticanja, inicira na spoticanje, Demnig citira jednog učenika, izjavom: "Ne, ne saplićemo se samo i ne padamo, saplićemo se glavom i sa srcem".[6]

Podrške i financiranje[uredi | uredi izvor]

Podatke o prvim kamenovima, Demnig je dobio od organizacije Gemeinnützigen Verein für die Verständigung von Roma & Sinti (Rom e. V.), koja je podatke sakupila na osnovu mnogobrojnih istraživanja, raznih inicijativa, provedenih često od grupa učenika. Važnu pomoć su pridonijeli lokalni arhivi, historijski adresari i banke podataka memorijalnog centra Yad Vashem u Jeruzalemu. Financiranje projekta je privatnim dobrovoljnim prilozima, a 2012. godine postavljanje jednog kamena koštalo je 120 €.[7]

Od strane Marion Dönhoff Förderpreis für internationale Verständigung und Versöhnung, projekat je 2012. godine potpomognut sa 20.000 €. Članica žirija Anne Will pri tom je izjavila: "...da već postojanje 37.000 kamenova, je veliki uspjeh i velika zasluga projekta. Ovim će se projektom Nijemci na jedan drugi način, spoticanjem, potaknuti na buđenje sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma.[8] Demnig je 2012. godine dobio Nagradu Erich Kästner u visini od 10.000 €, koju je on poklonio za izradu kamenova spoticanja, te za Novo židovsko groblje u Dresdenu. Laudator Avi Primor je dodjelu nagrade označio riječima:

...Kamenovi spoticanja su suprotnost potiskivanju. Nalaze se ispod naših nogu, pred našim očima i tjeraju nas da gledamo. Kroz ovakve Projekte dijalog između Njemačke i Izraela postao je moguć....[9]

Izrada kamenova[uredi | uredi izvor]

Kamen spoticanja prije postavljanja
Postavljanje kamena spoticanja

Kamenovi spoticanja izrađuju se isključivo ručno, jer po zamisli Demniga, mašinska industrijska izrada posjeća na sistematsko ubijanje ljudi u koncentacionim logorima. U početku je izrađivao kamenove sam, ali proširivanjem projekta, ovlastio je kipara Michael Friedrichs-Friedländera, koji za svaki kamen dobija 50 eura.[10] Od 2006. kamenovi se izrađuju u njegovoj radionici u Berlin-Buchu. Dobijanjem novih podataka, Demnig odrđuje tekst, koji po pravilu počinje sa "Ovdje je živio...", nakon čega slijedi ime žrtve, godina rođenja, često godina deportacije i mjesto smrti. U nekim slučajevima, kao npr. u Greifswaldu, tekst počinje sa "Ovje je živio...! u Frankfurtu na Odri, "Ovdje je djelovao...", "Ovdje je podučavao...". U zavisnosti od slučaja, tekstovi počinju i sa "Ovdje je ubijen..." ili "Ovdje je radio..." Tekstovi su ugravirani u spaecijalno za te svrhe izrađene, mesingane pločice od gore prema dolje i u smjer desno na lijevo, a ploče su pozadi lijevo i desno savijene. Gotovi kamenovi se postavljaju u izrezane otvore na pločnicima i zalijevaju betonom.

Polaganje spomenika[uredi | uredi izvor]

Kritika[uredi | uredi izvor]

Slični projekti[uredi | uredi izvor]

Film[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Rönneper Joachim (2010). Vor meiner Haustür. „Stolpersteine“ von Gunter Demnig. Ein Begleitbuch. Gelsenkirchen: Arachne-Verlag. ISBN 978-3-932005-40-4. 
  • NS-Dokumentationszentrum der Stadt Köln (Hrsg.): Stolpersteine. Gunter Demnig und sein Projekt. Emons, Köln 2007, ISBN 978-3-89705-546-9.
  • Ulrike Schrader: Die „Stolpersteine“ oder Von der Leichtigkeit des Gedenkens. In: Geschichte im Westen. Zeitschrift für Landes- und Zeitgeschichte. 21, 2006, ISSN 0930-3286, S. 173–181.

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]