Kitaibelov jaglac
| Kitaibelov jaglac Primula kitaibeliana | |
|---|---|
| Status zaštite: Ugroženi | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Tracheophyta |
| Razred | Magnoliopsida |
| Red | Ericales |
| Porodica | Primulaceae |
| Rod | Primula |
| Vrsta | P. kitaibeliana Vis. Schott, H. 1852. |
Kitaibelov jaglac ili Kitaibelova jagorčevina (lat. Primula kitaibeliana Schott – sinonimi: P. integrifolia Vis., non L.; P. viscosa Kit., non Vill.) je biljka iz porodice Primulaceae: jaglaci. U hromosomskoj garnituri ima 2n = 66.[1]
Opis[uredi | uredi izvor]
Ova jagorčevina je trajnica koja je cijela žljezdasto ljepljiva. Skapus je visok 1,5-8 cm, a pri vrhu ima 1-3 cvijeta. Listovi su joj prizemni, u rozeti. Elipsoidni su ili duguljasti, dugi 2-9 cm, a široki 1-4 cm; ostepeno prelaze u široku peteljku. Mesnati su i žljezdasto dlakavi, cjeloviti ili pri vrhu izverugano nazubljeni, manje-više gusto žljezdasto dlakavi i ljepljivi, po rubu kratko trepavičasti. Brakteje ove biljke su linearne, duge oko 2-11 mm.
[[Vvijet|Cvjeta u julu: cvjetovi su dvospolni i aktinomorfni, sa dvojnim ocvijećem, koje ima i časicu i krunicu. Čaška je valjkasto zvonasta, žljezdasto ljepljiva, dugs 7-13 mm Krunica je sulatična, sa 5 latica koje u donjem dijelu srastaju u valjkastu produženu cijev, dužu od čašice. Crvene su do ljubičastocrvene, u gornjem dijelu su raširene u široki obod. Peteljke cvjetova su duge 2-12 mm. Ima 5 prašnika, a tučak ima jedan vrat, sa jednom njuškom i jednodijelnom plodnicom.
Plod je (plod)|tobolac sa više tamnosmedih sjemenki.
Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]
Ova biljka je izrazita planinska hazmofita. Raste u pukotinama krečnjačkih stijena i na stjenovitim policama, na nadmorskim visinama između 1.600 i 2.100 m. Susreće se u ekim endemičnim biljnim zajednicama sa vrstama roda Micromeria i Potentilla.
Endem je Centralnih Dinarida, od Kleka, na sjeverozapadu, do Veleža i Visočice, na jugoistoku. U bosni i Hercegovini poznati lokaliteti su Velež, Vran, Prenj, Čabulja, čvrsnica, Piasa i Visočica, a u Hrvatskoj Klek i Velebit.
Locus classicus je u Hrvatskoj (Schott, H. 1852.).
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.