Kitaibelov jaglac

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Kitaibelov jaglac
Primula kitaibeliana
Status zaštite: Ugroženi
Sistematika
Carstvo Plantae
Divizija Tracheophyta
Razred Magnoliopsida
Red Ericales
Porodica Primulaceae
Rod Primula
Vrsta P. kitaibeliana
Vis.
Schott, H. 1852.

Kitaibelov jaglac ili Kitaibelova jagorčevina (lat. Primula kitaibeliana Schott – sinonimi: P. integrifolia Vis., non L.; P. viscosa Kit., non Vill.) je biljka iz porodice Primulaceae: jaglaci. U hromosomskoj garnituri ima 2n = 66.[1]

Opis[uredi | uredi izvor]

Ova jagorčevina je trajnica koja je cijela žljezdasto ljepljiva. Skapus je visok 1,5-8 cm, a pri vrhu ima 1-3 cvijeta. Listovi su joj prizemni, u rozeti. Elipsoidni su ili duguljasti, dugi 2-9 cm, a široki 1-4 cm; ostepeno prelaze u široku peteljku. Mesnati su i žljezdasto dlakavi, cjeloviti ili pri vrhu izverugano nazubljeni, manje-više gusto žljez­dasto dlakavi i ljepljivi, po rubu kratko trepavičasti. Brak­teje ove biljke su linearne, duge oko 2-11 mm.

[[Vvijet|Cvjeta u julu: cvjetovi su dvo­spolni i aktinomorfni, sa dvojnim ocvijećem, koje ima i časicu i krunicu. Čaška je valj­kasto zvonasta, žljezdasto ljepljiva, dugs 7-13 mm Krunica je sulatična, sa 5 latica koje u donjem dijelu srastaju u valjkastu pro­duženu cijev, dužu od čašice. Crvene su do ljubičastocrvene, u gornjem dijelu su raširene u široki obod. Peteljke cvjetova su duge 2-12 mm. Ima 5 prašnika, a tučak ima jedan vrat, sa jednom njuškom i jednodijelnom plodnicom.

Plod je (plod)|tobolac sa više tamnosmedih sjemenki.

Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]

Ova biljka je izrazita planinska hazmofita. Raste u pukotinama krečnjačkih stijena i na stjenovitim policama, na nadmorskim visinama između 1.600 i 2.100 m. Susreće se u ekim endemičnim biljnim zajednicama sa vrstama roda Mi­cromeria i Potentilla.

Endem je Centralnih Dinarida, od Kleka, na sjeverozapadu, do Veleža i Visočice, na jugoistoku. U bosni i Hercegovini poznati lokaliteti su Velež, Vran, Prenj, Čabulja, čvrsnica, Piasa i Visočica, a u Hrvatskoj Klek i Velebit.

Locus classicus je u Hrvatskoj (Schott, H. 1852.).

[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.
  2. ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]