Konjičko drvorezbarstvo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Konjičko drvorezbarstvo
"Casa Otomana", Mostar 10.jpg
Drveni rezbareni sto, Mostar
Nematerijalna kulturna baština
RegijaEvropa
Država Bosna i Hercegovina
MjestoKonjic
ZajednicaLokalna zajednica Konjica
PredlagačFederalno ministarstvo kulture i sporta
Svjetska baština
Lista upisaReprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva
UNESCO oznaka01288
Datum upisa2017.
Lokacija upisaUNESCO

Konjičko drvorezbarstvo je umjetnički zanat sa dugom tradicijom u općini Konjic, Bosna i Hercegovina. Rezbarenje drveta uključuje namještaj, enterijer i male ukrasne predmete i ističu se svojim prepoznatljivim ručno isklesanim motivima.

Rezbarenje drveta je sastavni dio kulture lokalne zajednice, mjerilo ljepote i prijatnosti enterijera u kući i tradicije koja stvara osjećaj zajednice i pripadnosti. To je zanat koji praktikuju različite etničke i konfesionalne grupe, a koji služi kao instrument dijaloga i saradnje i igra vrlo važnu ulogu na nivou zajednice u Konjicu

Zanat je široko rasprostranjen među stanovnicima Konjica, i kao zanimanje i kao hobi. Glavni nosioci su obučene zanatlije koje rade u tesarskim radionicama a podjednako su važni i nosioci zanata koji rade kod kuće u porodičnim radionicama.

Vlasnici porodičnih radionica za rezbarenja drveta najodgovorniji su za zaštitu elementa, obuku učenika za rezbarenje drva i popularizaciju zanata. Znanje i vještine prenose se prije svega kroz obuku novih početnika na rezbarenju drveta: na radnim mjestu, u vježbaonicama, kao i putem međugeneracijskog prijenosa unutar porodice.

Historija[uredi | uredi izvor]

Vještinu rezbarenja drveta na konjičko područje, odnosno gornji tok rijeke Neretve (od Bijele do Grušče), donijeli su doseljenici zemljoradnici – drvorezbari iz Hercegovine. Njihovo središte su bila sela Grušča, Ribari, Čičevo i Bijela.[1]

U periodu Austrougarske okupacije, državni činovnici, vršeći administrativne poslove po konjičkim selima, zapazili su nadarene rezbare u selu Bijela, čiji su proizvodi primitivnog izraza, ali se tim proizvodima se ne može da porekne vrijednost, jer svjedoče o velikom talentu.

Putopisac Heinrich Renner u Konjicu je boravio dva puta, tokom 1885. i 1895. godine, i o Konjicu, odnosno konjičkom drvorezbarstvu zapisao:[2]

Vrijedno je preporučiti i direktni izlet iz Konjica u dolinu Bijele, što smo ju već spomenuli. Tu se izrađuju veoma lijepe drvene rezbarije i sprave, posebno sanduci u kojima seljaci spremaju svoju odjeću i vrijednije stvari.

Početkom 1906. godine u Konjicu je počeo i prvi drvorezbarski kurs, a 1911. godine, zvanično je registrovana i radionica za obučavanje drvorezbara. Obrazovani stolari obično su otvarali svoje stolarske radionice.

Tehnika rada[uredi | uredi izvor]

Drvorezbarenje se koristilo pri izradi namještaja. Uobičajena je tehnika sa jednim dlijetom sa drškom. Konjički drvorezbari koriste dlijeta bez drške za nasijecanje i dlijeta sa drškom za kopanje. Upotrebom obje vrste dlijeta postiže se reljefni izgled. Postupak rezbarenja sastoji se od više faza, zavisno od vrste šare i efekta koji se želi postići:

  • Ocrtavanje ili crtanje je postupak kojim se željeni motiv prenosi na drvenu podlogu suhom olovkom pomoću linijara i šestara. Svi detalji buduće izrezbarene površine se ne crtaju, već osnovne linije.
  • Šaranje ili natucanje je tehnika zasijecanja drvene podloge pored ocrtanih linija. Izvodi se pomoću metalnih dlijeta udarcem čekića po okomici alatke.
  • Kopanje je dubljenje drvene podloge do dubine zasijecanja prilikom šaranja.
  • Cifranje ili ukrašavanje

Na osnovu ovakvog rada prilikom ukrašavanja predmeta konjički drvorezbari najčešće su koristili sljedeće vrste šara:

  • Bosanska šara
  • Arapska šara
  • Duboka šara je najteža za obradu i ovdje individualnost obrađivača dolazi do izražaja. [3]

Nacionalni spomenici[uredi | uredi izvor]

Za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine proglašene su tri zbirke.

  • Zbirka namještaja porodice Nikšić od 5 predmeta, nalazi se u porodičnoj kući i poslovnom prostoru.[3] Porodica Nikšić osnovali su radnju 1928 godine.
  • Zbirka namještaja porodice Nikšić od 18 predmeta, nalazi se u porodičnoj kući i poslovnom prostoru druge porodice, u ulici Varda.[4]
  • Zbirka drvorezbarskih predmeta Mulićev rekord od 63 predmeta, poznata kao Muzej Mulićev rekord, zajedno sa proizvodnom radionicom u vlasništvu je Sejfudina Vile i nalazi se u porodičnoj kući u ulici Varda. [5]

Osnivač Mulićevog rekorda bio je Ismail Mulić (1907-1978) rođen u Konjicu. Nakon što je završio drvorezbarski zanat, 1929 godine otvorio je samostalnu radionicu. Poznat je kao uspješan privrednik, sa stalnim usavršavanjem proizvodnje sa novim asortimanom, uvođenjem savremenih mašina, a njegovi proizvodi su dodatno ukrašavani ženskim vezom. Dobio je veći broj priznanja na sajmovima i izložbama.

Posebnu pažnju pridavao je uređenju enterijera vjerskih objekata svih religijskih zajednica. Desetine džamija u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Turskoj i šire u potpunosti je oblikovao Mulićev rekord: mihrabi, mimberi, ćursevi, levhe, vrata, prozori, listeri, ograde i dr. Poznat je i po izradi stolica za potrebe Svetog oca pri oba pastoralna pohoda Bosni i Hercegovini.

Prije Drugog svjetskog rata radnja je imala 360 radnika koji su radili u 14 zemalja, a nameštaj se izvozio u 40 država. Poslije rata radionica je nacionalizovana i pretvorena u pogon kompanije "Šipad", a Mulić je bio postavljen za direktora.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995, kuća Mulić je oštećena, a sanirana je nakon rata.

Nematerijalna kulturna baština[uredi | uredi izvor]

Rezbarenje drveta u Konjicu uvršteno je na Preliminarni otvoreni spisak nematerijalne kulturne baštine 2012. godine od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta. Proces nominovanja za konjičku drvenu proizvodnju počeo je 2014. godine, u saradnji sa Federalnim ministarstvom kulture i sporta i lokalnom zajednicom u Konjicu, koja nasljeđuje ovaj element.[6]

Godine 2017. Konjičko drvorezbarstvo uvršteno je na UNESCO-ov Reprezentativni spisak nematerijalne kulturne baštine čovječanstva u Bosni i Hercegovini.[6]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hercegovina. "Drvorezbarska radnja "Braća Nikšić"". www.hercegovina.ba. Arhivirano s originala, 1. 8. 2018. Pristupljeno 11. 6. 2021.
  2. ^ Renner, Heinrich (1896). Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko. Dobra knjiga. str. 285. ISBN 978-9958-688-03-4.
  3. ^ a b "Zbirka namještaja porodice Nikšić". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2016. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. ^ "Zbirka namještaja porodice Nikšić". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2021. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  5. ^ "Zbirka drvorezbarskih predmeta Mulićev rekord". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2021. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  6. ^ a b "UNESCO - Konjic woodcarving". ich.unesco.org (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 6. 2021.