Insula

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Moždani otok)
Jump to navigation Jump to search
Moždani otok (insula)
Cortex insularis
Sobo 1909 633.png
Insula je na desnoj strani izložena otklanjanjem
moždanog operkuluma.
Gray717.png
Koronski presjek mozga, odmah u
čelu moždanog mosta. (Insula je obilježena gore, desno)
Detalji
Srednja moždana arterija
Identifikatori
Gray's p.825
NeuroLex ID Insula
Dorlands
/Elsevier
i_09/12454066
TA A14.1.09.149
FMA 67329
Anatomska terminologija
Spoljni pogled na poziciju moždane insule (crveno)
Anatomski prikaz, nakon uklanjanja operkulskog dijela, tako da je vidljiv osnovni otočni korteks

Otočna moždana kora, insula – često zvana moždani otok ili otok korteksa (lat. Cortex insularis ), Reilscheov otok, Lobus insularis, te kao insularne vijuge – je potopljeni dio moždane kore. Pokriven je čeonim, tjemenim i sljepoočnim režnjem. Moždani otok je odvojen od kružne udubine i operkula.. Od pola insule zrači 5-9 lepezastih vijuga, u kratkim prednjim i Brevesovim brazdama.[1][2][3]

Nalazi se duboko u bočnoj površini mozga, u bočnom udubljenju (Sylvijusove pukotine), razdvajajući koru sljepoočnog i donjeg dijela tjemenog režnja. Ove superponirane regije kore, poznate kao operculi, od čeonog i tjemenog režnja formiraju operkul na otoku. Zato, dakle, nije vidljiv izvan mozga jer je pokriven strukturama iznad.

Uloga u emocijama i osjećajima[uredi | uredi izvor]

Ostrvski korteks, a posebno prednji dio,povezan je sa limbnim sistemom. Njegova uloga je u fokusu pažnje zbog uloge u emocijskom subjektivnom doživljavanju i njegovom predstavljanju u organizmu. Antonio Damasio je predložio da ovaj region odgovara emocionalnom utrobnom stanju koje je povezano sa emocijskim iskustvom, omogućavajući osećanja svijesti. U suštini to je neurobiološki razvoj ideje Williama Pana, koji je prvi uočio da se emocijski subjektivni doživljaji (osjećaji) proizlaze iz tumačenja stanja tijela koje je izazvano emocijskim događajima.

Funkcijski gledano, smatra se da insula obrađuje konvergentne informacije koje proizvede emocijski bitna čulna iskustva u konteksu, č. Eksperimenti su pokazali da je insula ima važnu ulogu u doživljaju bola i iskustva velikog broja osnovnih emocija, uključujući i mržnju, ljubav, strah, gađenje, sreću i tugu. Konkretnije, prednja insula je više vezana za miris, okus, autonomni nervni sistem i limbnu funkciju, dok se zadnja insula više odnosi na somatske motorne funkcije.

Snimci funkcija insule su također pokazali da je uključena u svjesne želje i potrebe za hranom ili drogom. Ono što je zajedničko svim ovim emocijskim stanjima je da je svaka promjena u organizmu povezana sa kvalitativnim promjenama u subjektivnom doživljaju. Insula je u dobroj poziciji da integrira informacije u vezi sa tjelesnim stanjem u emocijskim i kognitivnim procesima višeg reda. Insula prima informacije iz hemostaze uzlaznih nervnih puteva, kroz senzorna vlakna, preko talamusa i šalje informacije ili podražaja na veliki broj drugih povezanih dijelova sa limbnim sistemom, kao što su amigdala, trbušno prugsto tijelo i sistem struktura očno-čeone kore. [4] [5][6][7][8]

Za desnu prednju insulu je dokazao da je najznačajnije područje mozga osd onih koja su uključena u proces posredovanja.

Nedavne studije su pokazala da šmrkači duhan]a, nakon što je pretrpe oštećenja ostrvske kore, naprimjer, udaracem, prestaje njihova ovisnost o šmrkanju. To ukazuje na važnu ulogu insula u neurobiološkim mehanizama ovisnosti o nikotinu i lijekovima. To čini ovo područje interesantnim za razvojna istraživanja u oblasti potrage za novim anti-zaraznim lijekovima ili čak potencijalnih prednosti transmoždane magnetne stimulacije.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  2. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine (5th ed.). Oxford University Press
  3. ^ Greenstein B., Greenstein A. (2002): Color atlas of neuroscience – Neuroanatomy and neurophysiology. Thieme, Stuttgart – New York, ISBN 9783131081711.
  4. ^ Butler A. B., Hodos W. (2005): Comparative vertebrate neuroanatomy: evolution and adaptation. Wiley-Blackwell, ISBN 978-0-471-21005-4, http://books.google.com/?id=3nO6ggvV1PUC&dq=%22Comparative+vertebrate+neuroanatomy:+evolution+and+adaptation%22.
  5. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  6. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  7. ^ Naidich T. P., Duvernoy H. M., Dalman B. N., Sorensen A. G., Kollias S. S., Haacke E. M. (2009): Duvernoy's atlas of the human brain stem and cerebellum. Springer, WienNewYork, ISBN 978-3-211-73970-9.
  8. ^ England M. A., Wakely J. (2005): Color atlas of the brain and spinal cord, 2nd Ed. Mosby, ISBN 13:978-0323036672; ISBN 10:032-3036678.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]