Otisak prsta

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Otisak prsta ili dermatoglifi (eng. fingerprints) je trag koji ostavljaju trenja i pritisc površine ljudskog prsta na ravnim podlogama. Oporavak djelomičnih otisaka s mjesta zločina važan je metod forenzičke nauke . Vlaga i masnoća na prstu rezultiraju ostavljanje otisaka prstiju na površinama poput stakla ili metala. Namjerni prikazi cijelih otisaka prstiju mogu se dobiti tintom ili drugim tvarima koje se sa vrhova rubova trenja na koži prenose na glatku površinu kao što je papir. Zapisi o otiscima prstiju obično sadrže otiske s jastučića na zadnjem zglobu prstiju, mada službene kartice otiska prsta obično bilježe i dijelove donjih zglobova prstiju.

Područja kože sa epidermskim grebenom nemaju dlaka ni žlijezda lojnica, ali posjeduju niz znojnih žlijezda, čiji se izvodni kanali otvaraju duž grebenova. Posmatranjem male površine dlana, mogu se uočiti nizovi paralelnih grebenova u kojima se uočava niz promjena njihovog smjera. Osobine dermatoglifa jednog malog područja zovu se mimitije, a čine ih: otok, kratki greben, prsten (zaton), češljasta formacija, i završetak epidermalnog grebena. Između epidermskih grebenova mogu se vidjeti uske strukture, koje samo rijetko mogu imati pore; to su sekundarni grebenovi i izostavljaju se pri brojanju (sem ako nemaju pore). O šarama dermatoglifa govori se u slučajevima diskontinuiteta paralelnog toka epidermalnih grebenova.

Pručavani pokazatelji i razine analize[uredi | uredi izvor]

Tipovi otisaka prstiju:
a) kopije originalnih otisaka prsta kvalitativno različitih dermatoglifa
b) shematski prikaz usmjerenosti grebenova kod kvalitativno različitih dermatoglifa
A – luk,
B – šatorast luk,
C – ulnarna petlja,
D – radijalna petlja,
E – vrtlog,
F – vrtlog sa centralnim džepom,
G – dvostruka petlja,
H – sporedna petlja
Broj grebenova na otisku prsta utvrđuje se tako što se izbroje sve šare od triradijusa do centra konfiguracije (petlje ili vrtloga), koje presijecaju bijele linije na ovim prikazima.
Pošto konfiguracija luk nema triradijusa, označava se kao 0 (nula). Kod šatorastog luka icentralni triradijus je istovremeno i centar konfiguracije pa je rezultat isti: 0

Standardna analiza otisaka prstiju uključuje više kvantitativnih i kvalitativnih obilježja, za čije opise i mjere je utvrđena standardna terminologija, kako slijedi.

  • Radijanti (karakteristične linije) su grebeni koji teku iz triradijusa i obuhvataju posmatranu konfiguraciju (otisak). Ti grebenovi predstavljaju skelet područja otiska. Karakteristične linije se vrlo lahko mogu uočiti prateći grebenove koji teku iz triradijusa. Ukoliko je greben koji formira liniju prekinut, praćenje se nastavlja i preko prekida. Ako nema direktnog nastavka grebena, posmatranje se nastavlja na susjednom grebenu koji se nalazi dalje od unutrašnjosti područja otiska. Ukoliko se pak praćeni greben račva, dalje se slijedi periferna grana grebena.
  • Kor (cor) je oznaka za centralni dio (jezgro) otiska prsta.
  • Triradijus (triradius) je centar oblikovanog spoja linija triju (u Y-formi) područja u kojima se epidermni grebenovi savijaju tekući i dalje paralelno. Geometrijski centar triradijusa označava se kao njegov vrh. U idealnom slučaju, on je u sjecištu tri grebena koji međusobno zatvaraju ugao od približno 120°. Međutim, ukoliko se tri grebena ne dotiču, vrh triradijusa može predstavljati veoma kratki greben, u vidu tačke, koji se naziva ostrvo ili završetak grebena. On može biti na grebenu, u tački najbližoj centru razilaženja tri “najunutrašnjija” grebena. Nekada se vrh triradijusa ne nalazi na grebenu i određuje se kao tačka u kojoj tri “najunutarnjija” grebena međusobno zatvaraju ugao od približno 120o. U istoj konfiguraciji može biti jedan do tri triradijusa ili ih uopće nema. Dermatoglifi oblikuju veoma heterogene konfiguracije, ali se sve mogu svrstati u tri osnovna oblika: petlja, luk i vrtlog.
  • Petlja (loop) se odlikuje paralelnim tokom grebenova koji se mijenjaju za 180o, a njen centar je završetak jednog epidermnog grebena ili ga čini epidermski greben koji se savija, a nakon toga ide u suprotnom smjeru. Triradijus se nalazi na suprotnoj strani od one sa koje polaze epidermalni grebenovi.
  • Vrtlog (whorl) je formacija sa dva ili tri triradijusa. Može biti spiralan, simetričan ili u vidu dvostruke petlje.
  • Luk (arch) je takva konfiguracija dermatoglifa u kojoj se grebenovi razvijaju lučno (ne za 180o) i ne formiraju triradjus. Luk sa triradijusom ipak postoji i označava se kao šatorasti luk.

Analiza dermatoglifa obuhvata njihovu kvalitativnu i kvantitativnu promjenljivost.

Kvalitativna analiza podrazumijeva proučavanje tipa konfiguracije šara i njihovih osobenosti na prstima. Ona se pri tom isključivo služi opisnim (antroposkopskim) terminima i oznakama.

Kvantitativna analiza uključuje meristiku triradijusa i epidermnih grebenova. Pri tom se polazi od nekoliko temeljnih pojava i pojmova koje se uvijek precizno kvantificiraju (prema standardnim - konvencijskim kriterijumima).

  • PII (patern indensity index) je prosječan broj triradijusa na prstima ruku jedne osobe. U tom pogledu šare dermatoglifa se vrednuju prema broju triradijusa (luk = 0, petlja = 1, vrtlog = 2), pa se vrijednost PII kreće u rasponu: 0 - 2; ako je 0, to znači da se na svim prstima javlja luk, a ako je 2, svi prsti imaju vrtlog.
  • 'RC (ridge count) je broj epidermnih grebenova na jagodici svakog prsta i to onih koji prelaze ili dotiču liniju koja spaja triradijus i centar otiska. Triradijus se ne uključuje u zbir, kao ni epidermski greben koji ga formira (cor), a ni epidermski grebenovi bez pore (sekundarni epidermski grebenovi).
  • TRC (total ridge count) je suma epidermskih grebenova na jagodicama svih deset ručnih prstiju, pri čemu se kod vrtloga uzima veći RC.
  • ARC (absolute ridge count) je suma epidermskih grebenova svih deset prsta uključujući i drugi RC kod vrtloga.

Biologija[uredi | uredi izvor]

Grebenovi dodirne površine prsta

Otisak prsta nastaje na bilo kojoj neporoznoj površini i daje otisak grebenova trenja na prstu čovjeka. Poklapanje dva otiska prsta spada među najčešće korištene i najpouzdanije biometrijske tehnike. Usklađivanje otiska prsta uzima u obzir samo očigledne karakteristike otiska prsta.[1]

Greben je uzdignuti dio epiderme na kažiprstu (ostalih i nožnih prstiju ), dlanovima ruke ili tabanima stopala, koji se sastoji od jedne ili više povezanih grebenskih jedinica trenje kože tTo su ponekad poznati kao "epidermni grebeni" koji nastaju zbog sučelja između dermalnih papila kože i interpapilarnih klinova epiderme. Ovi grebeni služe za pojačavanje vibracija koje se pokreću, naprimjer, kada vrhovi prstiju prelaze po neravnoj površini, bolje prenoseći signale čulnim nervima uključenim u percepciju fine teksture. Ovi grebeni mogu također pomoći pri lijepljenju grubih površina i mogu poboljšati kontakt s površinom u vlažnim uvjetima.[2]

Sistemi klasifikacije[uredi | uredi izvor]

Otisak zvani luk
Otisak petlja
Otisak prsta vrtlog
Otisak luk

Prije informatizacije, u velikim bazama otisaka prstiju korišteni su ručni sistemi za arhiviranje.[3] Sistem klasifikacije otiska prsta grupira otiske prstiju prema njihovim karakteristikama i stoga pomaže u poređenju posmatranih otiska s velikom bazom podataka otisaka prstiju. Upitni otisak može se zatim uporediti sa podskupom otisaka prstiju u postojećoj bazi podataka . Sistemii rane klasifikacije temeljili su se na općim obrascima grebena, uključujući prisustvo ili odsutnost kružnih uzoraka, nekoliko ili svih prstiju. To je omogućilo arhiviranje i pronalaženje papirnih zapisa u velikim zbirkama na temelju samo obrazaca grebena. Najpopularniji sistemi koristili su klasu uzorka svakog prsta da bi formirali numerički ključ za pomoć pri pretraživanju u sistemu arhiviranja. Klasifikacije otisaka prstiju uključuju Roscherov sistem, Juan Vucetichev sistem i Henryjev klasifikacijski sistem . Roscherov sistem razvijen je u Njemačkoj i implementiran je i u Njemačkoj i u Japanu. Vucetichev (Vučetić) sistem razvijen je u Argentini i implementiran je u cijeloj Južnoj Americi. Henryjev klasifikacijski sistem razvijen je u Indiji i implementiran u većini zemalja engleskog jezičkog područja.

U Henryjevom klasifikacionom sistemu postoje tri osnovna obrasca otisaka prstiju: petlja, vrtlog i luk [4] koji sačinjavaju 60–65 posto, 30–35 posto i 5 posto svih otisaka prstiju. Postoje i složeniji klasifikacijski sistemi koji još više raščlanjuju obrasce, na obične lukove ili ispupčene lukove i petlje koje mogu biti radijalne ili ulnarne, ovisno o strani ruke prema koji je usmjeren uži kraj. Ulnarne petlje počinju na ružičastoj (pink - p) strani prsta, bočnoj bliže ulni, donjoj kosti kosti. Radijalne petlje započinju na bočnoj strani prsta, strani bliže radijusu. Vrtlozi mogu imati i klasifikacijske podgrupe, uključujući obične, slučajne, dvostruke , pavino oko, kompozitne i središnje džepovske vrtloge.[3]

Ri/Rt + Rr/Rm + Lt/Rp + Lm/Li + Lp/Lr

Brojevi dodijeljeni svakom otisku temelje se na tome jesu li ili su vrtjeli. Vrtlozi u prvom udjelu, dat je 16, u drugom an 8, u trećem a 4, u četvrtom a 2, a 0 u posljednjem udjelu. Lukovima i petljama dodjeljuju se vrijednosti 0. Na kraju, brojevi u brojniku i nazivniku sabiraju se pomoću sheme:

(Ri + Rr + Lt + Lm + Lp)/(Rt + Rm + Rp + Li + Lr)

A 1 dodaje se i gornjoj i donjoj, kako bi se isključila mogućnost dijeljenja sa nulom. Naprimjer, ako desni prstenjak i lijevi kažiprst imaju vrtloge, upotrijebljena je frakcija:

0/0 + 8/0 + 0/0 + 0/2 + 0/0 + 1/1

Rezultirajuća kalkulacija je:

(0 + 8 + 0 + 0 + 0 + 1)/(0 + 0 + 0 + 2 + 0 + 1) = 9/3 = 3

0/0 + 8/0 + 0/0 + 0/2 + 0/0 + 1/1

Sistem koji koristi većina stručnjaka, iako složen, sličan je Henryjevom klasifikacionom sistemu. Sastoji se od pet frakcija, pri čemu R označava desno, L lijevo, i kažiprst, m srednji prst, t palac, r prstenjak i p (ružičasta) za mali prst. Frakcije su sljedeće:

Ri/Rt + Rr/Rm + Lt/Rp + Lm/Li + Lp/Lr

Identifikacija otiska prsta[uredi | uredi izvor]

Otisak prsta stvoren strukturom papilarnih grebenova, usljed trenja.

Identifikacija otiska prsta, poznata kao daktiloskopija,[5] ili identifikacija otiska ruke, postupak je poređenja dva slučaja otisaka trenja na grebenu kože, s prstiju šake ili stopala, ili čak dlana ruke ili stopala, kako bi se utvrdilo mogu li ovi dojmovi poticati od iste osobe. Fleksibilnost trenja na grebenima kože znači da u svakom detalju nikada nisu otisci dva prsta ili dlana; čak i dva otiska zabilježena odmah jedan za drugim iz iste ruke mogu se malo razlikovati. Identifikacija otiska prsta, koja se također naziva i individualizacija, uključuje stručnjaka ili stručni računarski sistem koji djeluje u skladu s pravilima bodovanja praga, određujući da li su dva otiska grebena trenja vjerovatno nastala iz istog prsta ili dlana (ili nožnog prsta ili tabana).

Namjerno snimanje rubnih dijelova otiska obično se obavlja crnom tintom pisača, namotanom preko kontrastne bijele pozadine, obično bijele karte. Rubovi otiska se također mogu snimiti digitalno, obično na staklenoj ploči, koristeći tehniku zvanu Live Scan. Latentni otisak je slučajno ovlašno ostavljanje tragova grebena nanesenih na površinu predmeta ili zida. Latentni otisci su nevidljivi golim okom, dok su patentni otisci ili plastični otisci vidljivi. Latentni otisci su često fragmentarni i zahtijevaju upotrebu hemijskih metoda, praha ili alternativnih izvora svjetlosti kako bi bili jasni. Ponekad bi jedna obična, blistava svetiljka učinila vidljivim latentni otisak.

Kada dodirni grebeni trenja dođu u dodir s površinom na kojoj će ostati otisak, materijal koji se nalazi na ivicama trenja poput znoja, ulja, masnoće, mastila ili krvi, bit će prenesen na površinu. Faktori koji utiču na kvalitet otiska grebena su brojni. Fleksibilnost kože, pritisak taloženja, proklizavanje, materijal od kojeg je načinjena površina, hrapavost površine i deponirani talog samo su neki od različitih faktora zbog kojih se latentni otisak može razlikovati od bilo kojeg poznatog snimka iste ivice trenja. Uistinu, uvjeti koji okružuju svaki slučaj ostavljanja tragova grebena su jedinstveni i nikada se ne umnožavaju. Iz tih razloga, za ispitivače otisaka prstiju potrebna je opsežna obuka. Naučno istraživanje otisaka prstiju se naziva dermatoglifika.

Tehnike otiska prsta[uredi | uredi izvor]

Primjer uzimanje otiska na papiru upotrebom tinte
Jedva vidljivi latentni otisci na nožu

Primjerni[uredi | uredi izvor]

Egzemplrni otisci ili poznati otisci je naziv dodijeljen otiscima prstiju namjerno prikupljenim od subjekta, bilo da se radi o upisu u neki sistem ili kada je uhapšen zbog sumnje na krivično djelo. Za vrijeme hapšenja kriminalaca, skup uzornih otisaka obično uključuje jedan od otisaka uzetih sa svakog prsta koji je okretan od jedne ivice nokta do druge, jasni otisci svakog od četiri prsta svake ruke i običan otisci svakog palca. Primjeri otisaka mogu se prikupiti pomoću skeniranja uživo ili korištenjem tinte na papirnim karticama.

Latentni[uredi | uredi izvor]

Upotreba finog pudera i četkice za otkrivanje otisaka
Zaprašivanje otiska prsta nakon provale

U forenzičkoj nauci djelomični otisak prsta podignutog s površine naziva se latentni otisak prsta . Vlaga i masnoća na prstima rezultiraju latentnim otiscima prstiju na površinama poput stakla. Ali budući da nisu jasno vidljivi, njihovo otkrivanje može zahtijevati hemijski razvoj prahom, prskanjem ninhidrina, kapanjem joda ili natapanjem u srebrni nitrat.[6] Ovisno o površini ili materijalu na kojem je pronađen latentni otisak prsta, moraju se primijeniti različite metode hemijskog razvoja. Forenzičari koriste različite tehnike za porozne površine, poput papira i neporozne površine, poput stakla, metala ili plastike.[7]

Neporozne površine zahtijevaju postupak prašenja, gdje se koristi fini prah i četkica, nakon čega slijedi nanošenje prozirne trake za skidanje latentnog otiska sa površine.[8] Dok policija često opisuje sve djelimične otiske prstiju pronađene na mjestu zločina kao latentne otiske, forenzičari djelimične otiske prstiju koji su lahko vidljivi nazivaju otisci na patentima . Čokolada, toner, boja ili tinta na prstima će rezultirati patentnim otiscima prstiju. Latentni otisci koji se nalaze na mehkom materijalu, poput sapuna, cementa ili žbuke, forenzičari nazivaju plastičnim otiscima.[9]

Snimanje i otkrivanje[uredi | uredi izvor]

Skeniranje otisaka prstiju
3D otisak prsta[10]

Uređaji za skeniranje uživo[uredi | uredi izvor]

Nabava slike otiska prsta smatra se najkritičnijim korakom u automatiziranom sistemu provjere identiteta otiska prsta, jer određuje konačnu kvalitetu slike otiska prsta, što drastično utječe na ukupne performanse sistema. Na tržištu postoje različite vrste čitača otisaka prstiju, no osnovna ideja koja stoji iza svakog je mjerenje fizičke razlike između grebena i udoline.[11]

Sve predložene metode mogu se grupirati u dvije glavne porodice: čvrsti čitače otiska prsta i optički čitači otiska prsta. Postupak hvatanja otiska prsta pomoću senzora sastoji se od kotrljanja ili dodirivanja prstom po osjetljivom području, koje prema fizičkom principu koji se koristi (optičkom, ultrazvučnom, kapacitivnom ili termičkom) bilježi razliku između udubine i grebena. Kada prst dodirne ili se otkotrlja na površinu, elastična koža se deformira. Količina i smjer pritiska koji korisnik primjenjuje, stanja kože i projekcija nepravilnog 3D objekta (prsta) na 2D ravnu ravninu unose izobličenja, buku i nedosljednosti u snimljenoj slici otiska prsta. Ovi problemi rezultiraju nedosljednim i jednoličnim nepravilnostima na slici. Stoga su pri svakom stjecanju rezultati snimanja različiti i nekontrolirani. Prikazivanje istog otiska prsta mijenja se svaki put kada se prst položi na senzorsku ploču, povećavajući složenost svakog pokušaja podudaranja otisaka prstiju, smanjujući rad sistema i posljedično, ograničavajući široku upotrebu ove biometrijske tehnologije.

Da bi se prevazišli ovi problemi, od 2010. razvijeni su beskontaktni ili beskontaktni 3D skeneri otiska prsta. Pribavljajući detaljne 3D informacije, 3D skeneri otiska prsta uzimaju digitalni pristup analognom procesu pritiska ili valjanja prsta. Modeliranjem udaljenosti između susjednih tačaka otisak prsta može se zamisliti na razlučivosti dovoljno visokoj da zabilježe svi potrebni detalji.

Otisci prsta mrtvih ljudi[uredi | uredi izvor]

Sama ljudska koža, koja je organ koji se regenerira do smrti, kao i okolišni faktori, kao što su losioni i kozmetika, predstavljaju izazove prilikom otiska prsta na čovjeku. Nakon smrti, koža se suši i hladi. Dobivanje otisaka prstiju mrtvog čovjeka, radi lakše identifikacije, ometa činjenica da samo mrtvozornik ili ljekar – inspektor mogu pregledati mrtvo tijelo. Tom obdukcije mogu se dobiti otisci prstiju mrtvih ljudi.[12]

Detekcija latentnig otiska prsta[uredi | uredi izvor]

U 1930., kriminalistički istražitelji u Sjedinjenim Državama prvi su otkrili postojanje latentnih otisaka na površinama tkanina, ponajviše na unutrašnjosti rukavica koje su počinitelji odbacili. [1] Od kraja devetnaestog stoljeća policijske agencije širom svijeta koriste metode identifikacije otisaka prstiju za identifikaciju sumnjivih kriminalaca kao i žrtava zločina. Osnova uobičajene tehnike uzimanja otiska prsta je jednostavna. Koža na dlanovim površinama ruku i stopala formira grebenove, takozvane papilarne, u obrascima koji su jedinstveni za svaku osobu i koji se ne mijenjaju tokom vremena. Čak i identični blizanci (koji dijele svoju DNK) nemaju identične otiske prstiju. Najbolji način da se latentni otisci ostave vidljivi kako bi se mogli fotografirati, mogu biti složeni i mogu ovisiti, naprimjer, o vrsti površina na kojima su ostavljeni. Za stvaranje visokog stepena vizuelnog kontrasta između uzorka grebenova i površine na koju je nanesen otisak prsta, općenito je potrebno koristiti „razvijač“, obično prašak ili hemijski reagens.

Sredstva za razvoj ovise o prisutnosti organskih materijala ili anorganskih soli za njihovu djelotvornost, iako taložena voda također može imati ključnu ulogu. Otisci prstiju se obično formiraju iz vodenih sekreta znojnih žlijezda prstiju i dlanova s dodatnim materijalom iz lojnih žlijezda, prvenstveno s čela. Ovo potonje onečišćenje rezultat je uobičajenog ljudskog ponašanja dodiravanja lica i kose. Dobiveni latentni otisci sastoje se obično od znatnog udjela vode s malim tragovima aminokiselina i hlorida pomiješanih s masnom, lojnom komponentom koja sadrži brojne masne kiseline i trigliceride. Otkrivanje malog udjela reaktivnih organskih tvari poput ureje i aminokiselina nije teško, odnosno skoro da je lahko.

Otisci prstiju na mestu zločina mogu se otkriti jednostavnim prahom ili hemikalijama nanesenima in situ. Složenije tehnike, koje obično uključuju hemikalije, mogu se primijeniti u specijalnim laboratorijama za odgovarajuće predmete uklonjene sa mjesta zločina. Napredak u ovim sofisticiranijim tehnikama, neke od naprednijih službi za istraživanje mjesta zločina iz cijelog svijeta, od 2010. godine, izvijestile su da je 50% ili više otisaka s mjesta zločina identificirano kao rezultat laboratorijskih ispitivanja zasnovane tehnike.

Gradska soba za identifikaciju otisaka

Forenzičke laboratorije[uredi | uredi izvor]

Iako postoje stotine prijavljenih tehnika za otkrivanje otisaka prstiju, mnoge od njih imaju samo akademski interes i postoji samo oko 20 stvarno efikasnih metoda koje se trenutno koriste u naprednijim laboratorijama. Neke od ovih tehnika kao što su ninhidrinska, diazafluorenonaka i taloženje metala u vakuumu pokazuju veliku osjetljivost i operativno se koriste. Neki reagensi za otiske prsta su specifični, naprimjer ninhidrin ili diazafluorenon koji reagiraju s aminokiselinama. Ostale poput etil-cijanoakrilatne polimerizacije djeluju očigledno katalizom na bazi vode i rastom polimera. Pokazalo se da je taloženje metala iz vakuuma pomoću zlata i cinka nespecifično, ali može otkriti slojeve masti tanke poput jedne molekule. Više svjetovnih metoda, poput nanošenja finog praha, djeluje prijanjanjem na lojne naslage i eventualno vodene naslage u slučaju svježih otisaka prstiju. Vodena komponenta otiska prsta, iako u početku ponekad čini više od 90% debljine otiska, može brzo isparavati i možda većinom nestaje nakon 24 sata. Nakon rada na korištenju argonskih ionskih lasera za detekciju otisaka prstiju,[13] uveden je širok spektar fluorescentnih tehnika, prvenstveno za poboljšanje hemijski razvijenih otisaka prstiju; može se također otkriti urođena fluorescencija nekih latentnih otisaka prstiju. Otisci prstiju se, naprimjer, mogu vizualizirati u 3D obliku i bez hemikalija upotrebom infracrvenih lasera.[14]

Opsežni priručnik o operativnim metodama poboljšanja otisaka prstiju posljednji put je objavio Veća za naučni razvoj Ujedinjenog Kraljevstva u Velikoj Britaniji 2013. godine i široko se koristi širom svijeta.[15] Predložena tehnika 2007. godine ima za cilj identifikovanje etničke pripadnosti, spola i načina ishrane neke osobe.[16]

Policijske baze podataka[uredi | uredi izvor]

Gradski ured za identifikaciju otisaka

Većina američkih agencija za provedbu zakona koristiti Wavelet skalarnu kvantizaciju (WSQ), a wavelet na bazi sistema za efikasno skladištenje komprimiranog slike otiska prsta na 500 piksela po inču (ppi). WSQ su razvili FBI, Nacionalna laboratorija u Los Alamosu i Nacionalni institut za standarde i tehnologiju (NIST) SAD. Za otiske prstiju snimljene pri prostornoj rezoluciji od 1000 ppi, policijska uprava (uključujući FBI) koristi JPEG 2000, umjesto WSQ. Otisci prstiju prikupljeni na mjestu zločina ili na dokazima iz zločina korišteni su u forenzičkoj nauci za identifikaciju osumnjičenih, žrtava i drugih osoba koje su dodirnule površinu. Identifikacija otiska prsta pojavila se kao važan sistem unutar policijskih agencija krajem 19. stoljeća, kada je zamijenila antropometrijska mjerenja kao pouzdaniju metodu za prepoznavanje osoba koje imaju prethodno evidenciju, često pod lažnim imenom, u skladištu krivičnih evidencija. Otisci prstiju služili su svim vladama širom svijeta tokom posljednjih 100 godina ili tako omogućili identifikaciju kriminalaca. Otisci prstiju su osnovno sredstvo svake policijske agencije za identifikaciju ljudi sa kriminalnom prošlošću.

Akademska zajednica, sudije i mediji osporili su valjanost dokaza forenzičkih otisaka. U Sjedinjenim Državama ispitivači otisaka prstiju nisu razvili jedinstvene standarde za individualnu identifikaciju na osnovu odgovarajućih otisaka prstiju. U nekim zemljama u kojima se otisci prstiju koriste i u kriminalističkoj istrazi, ispitivači otisaka prstiju moraju se uskladiti s brojem identifikacijskih tačaka prije nego što se natjecanje prihvati. U Engleskoj je potrebno 16 identifikacijskih mjesta, a u Francuskoj 12, da se uspostave dva otiska prsta i identificiraju pojedinca. Neki ispitivači otiska prsta osporavali su metode brojanja tačaka jer se usredotočuju isključivo na mjesto određenih karakteristika u otiscima prstiju koji se moraju podudarati. Ispitivači otisaka prstiju također mogu podržati jednu doktrinu o različitosti, koja smatra da ako postoji različitost između dva otiska prsta, jer otisci nisu s istog prsta. Nadalje, akademci su tvrdili da stopa greške u podudaranju otisaka nije adekvatno proučena. I tvrdi se da dokazi o otiscima prstiju nemaju sigurne statističke osnove. Provedeno je istraživanje mogu li se stručnjaci objektivno usredotočiti na informacije o značajkama u otiscima prstiju, a da ih ne zavaraju tuđe informacije, poput konteksta. Otisci prstiju se teorijski mogu falsificirati i prenijeti na mjestima zločina.

Profesionalna certifikacija[uredi | uredi izvor]

Otisci prstiju bili su osnova na kojoj je 1915. formirana prva forenzička strukovna organizacija, Međunarodno udruženje za identifikaciju (IAI).[17] Prvi program profesionalnog certificiranja za forenzičke naučnike uspostavljen je 1977. godine, IAI-jev program certificiranog ispitivača latentnog otiska, koji je izdavao certifikate prema onima koji ispunjavaju stroge kriterije i imao je mogućnost opozvati certifikaciju tamo gdje je učinak praktičara to opravdavao.[18]. Ostale forenzičke discipline slijedile su primjere i uspostavile vlastite programe certificiranja.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jude Hemanth & Valentina Emilia Balas, ured. (2018). Biologically Rationalized Computing Techniques For Image Processing Applications. Springer. str. 116. ISBN 9783319613161.
  2. ^ Stan Z. Li (2009). Encyclopedia of Biometrics: I - Z Volume 2. Springer Science & Business Media. str. 439. ISBN 9780387730028.
  3. ^ a b Engert, Gerald J. (1964). "International Corner". Identification News. 14 (1).
  4. ^ Henry, Edward R., Sir (1900). "Classification and Uses of Finger Prints" (PDF). London: George Rutledge & Sons, Ltd. Arhivirano s originala (PDF), 13. 10. 2006.
  5. ^ Ashbaugh, David R. "Ridgeology" (PDF). Royal Canadian Mounted Police. Arhivirano (PDF) s originala, 23. 5. 2013. Pristupljeno 26. 10. 2013.
  6. ^ Davide Maltoni, Dario Maio, Anil K. Jain & Salil Prabhakar (2009). Handbook of Fingerprint Recognition. Springer Science & Business Media. str. 62. ISBN 9781848822542.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
  7. ^ "O'Dougherty Urges All Be Fingerprinted: U.S. Attorney Describes Sciences of Crime Detection to Democrats". The Brooklyn Daily Eagle. 8. 3. 1938. Arhivirano s originala, 14. 7. 2014. Pristupljeno 1. 7. 2014.
  8. ^ Stephen P. Kasper (2015). Latent Print Processing Guide. Academic Press. str. 4. ISBN 9780128035436.
  9. ^ Stephen P. Kasper (2015). Latent Print Processing Guide. Academic Press. str. 5. ISBN 9780128035436.
  10. ^ Kremen, Rachel (septembar 2009). "Touchless 3-D Fingerprinting: A new system offers better speed and accuracy". Technology Review. Pristupljeno 17. 3. 2010.
  11. ^ Ross A. Jain (2004). Estimating fingerprint deformation. Proceedings of the International Conference on Biometric Authentication (ICBA).
  12. ^ Hillary Moses Daluz (2014). Fundamentals of Fingerprint Analysis. CRC Press. str. 186. ISBN 9781466597983.
  13. ^ Dalrymple, BE; Duff, JM; Menzel, ER. (1977). "Inherent fingerprint luminescence – detection by laser". Journal of Forensic Sciences. 22 (1): 106–15. Bibcode:1977SPIE..108..118D. doi:10.1117/12.955491.
  14. ^ „Spectroscopic IR laser scanner revealed“ in Microscopy & Analysis, July 6, 2018, Google Patent for Patent DE102014203918B4 Archived 2017-02-11 na Wayback Machine
  15. ^ Fingerprint Source Book: manual of development techniques, published 26 March 2013 Archived 2017-02-11 na Wayback Machine retrieved on February 9, 2017; see also Max M. Houck (Ed.): Forensic Fingerprints, London 2016, p. 21, 50 er seq. Archived 2017-12-28 na Wayback Machine.
  16. ^ Fleming, Nic (3. 8. 2007). "Fingerprints can reveal race and sex". The Telegraph, AKA The Daily Telegraph, London. Telegraph Media Group Limited. Arhivirano s originala, 30. 3. 2015. Pristupljeno 27. 10. 2018.
  17. ^ "International Association for Identification History, retrieved August 2006". Theiai.org. Arhivirano s originala, 17. 9. 2012. Pristupljeno 14. 9. 2012.
  18. ^ Bonebrake, George J (1978). "Report on the Latent Print Certification Program". Identification News. 28 (3).

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]