Razlika između verzija stranice "Wikipedia:Kreiranje članaka/Traženi članci"

Dodaj veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Pregled historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Red 472: Red 472:




<!-- Slijedite sljedeće korake da popunite ovu formu: -->
<!-- 1. KORAK: Upišite naziv Vašeg članka u polje iznad -->
<!-- (naslovljeno sa Tema/naslov) -->


=== Članak ===
<!-- 2. KORAK: Napišite tekst Vašeg članka u prazno polje ispod -->
<!-- Koristite traku sa alatima iznad kako biste oblikovali -->
<!-- Vaš članak u Wikipedia stilu. -->



=== Izvori ===
<!-- 3. KORAK: napišite izvore informacija u Vašem članku u polje ispod -->
<!-- AKO NE NAVEDETE NIJEDAN IZVOR VAŠ ZAHTJEV ĆE BITI ODBIJEN! -->



<!-- ------ Završili ste! Molim, ne mijenjajte ništa ispod ove linije ------ -->
Medina Džanbegović 01:26, 25 novembar 2009 (CET)
Medina Džanbegović 01:26, 25 novembar 2009 (CET)

Verzija na dan 25 novembar 2009 u 23:27

Arhiva
Arhive
Upozorenje
Upozorenje
Molimo vas da ne mijenjate arhive.

Divlje jagode

Članak

Divlje jagode su bosanski i ex jugoslovenski hard rock i heavy metal bend. Smatra se jednim od najvećih dela jugslovenske rock scene.

Divlje jagode su osnovane 1977 u Bihaću. Osnovao ga je Sead 'Zele' Lipovača (bivši član Bisera, Selkcije i Zenita). Prva postava Divljih jagoda je bila: pevač Ante Janković, bass gitarista Nihad Jusufhodžić (bivši član Zenita, klavijaturista Mustafa 'Muc' Ismailovski (bivši član Grešnika)i bubnjar Adonis Dokuzović (bivši član Novih akorda). Bend postiže veliku popularnost sa svojim prvim singlovima: hard rock baladom 'Jedina moja' i 'Patkica' i prepevanom narodnom pesmom 'Moj dilbere'. 1978 godine objavljuju svoj debitanski album pod nazivom 'Divlje jagode'. Album je propraćen pesmama koje su inspirisali bendovi poput Deep purple i Black sabbath, novom verzijom pesme 'Jedina moja' i baladom 'Krivo je more'. Nakon izdavanja albuma, bend je napravio pauzu, zato što su neki članovi benda otišli u vojsku. Ismailovski se pridružio Srebrnim krilima, a Lipovača je postao vođa disco benda Mirzino jato.

1980 godine, Divlje jagode su nastavile sa radom sa novom postavom: Kucuković, Lipovača, bubnjar Nasko Budimlić i basista Alen Islamović. Ova postava je snimila slbum 'Stakleni hotel' koji je označio njihov pomak ka heavy metalu. Pesme su pisali Elvis J. Kurtović, Goran Petranović, Marina Tucaković i Islamović. Najveći hitovi ovog albuma su bili 'Autostop' i balade 'Dodirni me, skloni bol' i 'Potraži put'. Na njihovoj turneji koja je bila propraćena promovisanjem albuma bilo je oko hiljadu koncerata. Tada je Lipovača pruzeo imidz skolske uniforme Angusa Janga.

1981 Janković je započeo svoju solo karijeru, a Divlje jagode su objavili album 'Motori' sa Islamovićem kao pevačem. Pesme poput 'Šejla', 'Zagrizi rock'n'roll', 'Nasmiješi se' i 'Ne želiš kraj' su bile dobro prihvaćene. Na delu turneje koja je praćena objavljivanjem ovog albuma pridružio im se Janković. Dva sledeća albuma 'Čarobnjaci', na kome su bili hitovi 'Morrison' i 'Čarobnjaci' i 'Vatra', sa hitovima 'Ciganka', 'Let na drugi svijet' i 'Moja si...' su veoma dobro prihvaćena i bend je, pod imenom 'Wild Strawberries' potpisao ugovor sa britanskom muzičkom kućom.

1986 godine započeli su snimanje albuma na engleskom sa novim bass gitaristom Zlatanom Ćehićem. Snimili su osam svojih starih pesama na englekom i dve nove 'Fire on the Water' i 'Wild Boys'. Kao gost na albumu se pojavljuje klavijaturista Don Airey. U ovo vreme Lipovači je bilo ponuđeno da se pridruži Whitesnake-u i da bude glavni gitarista, ali je odbio, fokusirajući se na karijeru Divljih jagoda. Prihvatajući imidz glam metala, bend je nastupio na The Marquee i u mnogo engleskih klubova. Singl 'Sheila' je bio objavljen, ali sumnjajući u uspeh Wild Strawberries-a u Velikoj Britaniji, Islamović je prihvatio pozvio Gorana Bregovića i pridružio se Bijelom dugmetu, pa je objavljivanje ovog albuma bilo odloženo. Album 'Wild Strawberries' se pojavio 1987, ali bend nije imao nijedno pojavljivanje uživo radi objavljivanja albuma. Album je uskoro objavljen u Švedskoj, Norveškoj, Italiji i Nemačkoj.

Iste godine Budimlić se privremeno povukao. Stivi, pevač benda Zero Zero iz Glasgova je došao da se pridruži bendu, ali novi frontmen Divljih jagoda je postao bivši član Bijelog dugmeta Mladen Tofa Vojičić. Album 'Konji' je snimao sa Lipovačom, Tifom, Ćehićem, klavijaturistom Vladimirom Podany (bivši bend Armije B) i bubnjarom Edinom Šehovićem. Na albumu je bila ponovo snimljen pesma 'Divlje jagode' sa njihovog prvog albuma i cover verzija Mocartovog Turskog marša. Ova postava nije dugo potrajala: 1988 godine, tokom turneje, Tifa, Podany i Šehović su napustili bend. Ćehić je preuzeo ulogu pevača, a bubnjeve je svirao Dragan Điđi Jankelić. 1989 godine bivši član Osmog putnika Zlatan Stipišić je postao novi pevač benda Divlje jagode. Ova postava je snimila nekoliko demoa koji su pomogli da Lipovača potpiše petogodišnji ugovor sa američkom muzičkom kućom, ali taj projekat nikada nije objavljen i Divlje jagode su nestali.

Tokom rata, Lipovača je živeo u Londonu i Zagrebu. Nakon objavljivanja njegovog solo albuma 'Magic love', Divlje jagode su se ponovo okupile. 1994 godine su objavili album 'Labude, kad rata ne bude'. 1996 godine Lipovača, Budimlić, bass gitarista Sanin Karić i pevač Žanil Žak Tataj su snimili mekši album pun balada 'Sto vjekova'.

Krajem 90ih, Lipovača, Budilmić, Thomas Balaz i pevač Pero Galić su snimili poslednji album Divljih jagoda 'Od neba do neba' koji je objavljen 2003. Prvi pevač Divljih jagoda Ante Janković,Žanil Tataj,Emir Ceric-Cera,Livio Berak i Marko Osmanovic su se pridružili bendu na nekoliko live nastupa.

Studijski albumi 

   * Divlje Jagode (1978)
   * Stakleni hotel (1981)
   * Motori (1982)
   * Čarobnjaci (1983)
   * Vatra (1985)
   * Wild Strawberries (1987) - as Wild Strawberries
   * Konji (1988)
   * Labude, kad rata ne bude (1995)
   * Sto vjekova (1996)
   * Od neba do neba (2003)

Komplikacije 

   * Najbolje (1986)
   * The Very Best Of (2004)
   * Najlepse balade: Krivo je more (2004)
   * Let Na Drugi Svet 2CD (2004)

Singlovi 

   * "Jedina moja" / "Rock 'n' Roll" (1977)
   * "Moj dilbere" / "Prijatelj" (1978)
   * "Patkica" / "Kad bi vi, gospođo" (1978)
   * "Nemam ništa protiv" / "Bit će bolje" (1996)

Izvori

www.wikipwdia.org

Chris8 01:52, 27 septembar 2009 (CEST)[odgovori]

Protiv  - Članak postoji. Divlje jagode --CER@ (ask) 08:02, 22 oktobar 2009 (CEST)[odgovori]

Sintaksa bosanskog jezika

Članak

Naziv sintaksa potječe od grčke riječi syntaksis što znači slaganje,uređivanje.Ona označava dio gramatike koji izučava sintaksičko ustrojstvo jezika,tj. sveukupnost sintaksičkih jedinica,međusobnih odnosa i veza među njima.Najmanja sintaksička jedinica je riječ.Nizanjem riječi nastaju veće sintaksičke jedinice-sintagma,rečenica i vezani tekst.Područje je sintakse,dakle,s jedne strane omeđeno riječju,a s druge vezanim tekstom.Sintaksu pritom zanima i strukturni i značenjski plan jedinica kojima se bavi.Središnje mjesto u sintaksi zauzima rečenica.Ona je osnovna sintaksička jedinica.Rečenicama govornik sugovorniku prenosi potpunu (zaokruženu) obavijest,npr. Ibrahim čita knjigu. Riječ je najmanja jedinica sintaksičke analize.To znači da se u sintaksi riječ smatra sintaksičkom jedinicom čiji nijedan dio nije sintaksička jedinica.Zato se kaže da je riječ donja granica sintakse.Sve riječi se mogu podijeliti na punoznačne (autosemantične) i nepunoznačne (sinsemantične).

Izvori

Gramatika Bosanskog jezika Dževad Jahić Senahid Halilović Ismail Palić

213.196.79.131 19:11, 2 oktobar 2009 (CEST)[odgovori]

Giratina (Pokémon igra i crtane serija)

Članak

Giratina (jap. ギラティナ Giratina) je legendarni pokémon tipa duh i zmaj.Giratina se može transformisati u 2 forme Origin formu i izmjenjenu-Altered formu .Takođe Giratina je glavna maskota video igre Pokémon Platinum za Nintendo[[1]] DS konzole.

U nacionalnom Pokédex-u nalazi se na poziciji broj 487, a u Sinnoh pokédex-u se nalazi na poziciji broj 210.Prvi put se pojavljuje u četvrtoj generaciji video igara, a u crtanim filmovima u Pokémon filmu 10 Uzdignuće Darkrai-a.Tu se samo pojavljuje u izmjenjenoj formi, dok u 11. filmu Giratina i nebeski ratnik eng.Giratina and the Sky Warrior, jedna je od glavnih junaka.U 11. filmu se takođe pojavljuje u Origin formi.

U izmjenjenoj formi ima mogućnost pritiska ( protivnik koristi više PP- poena za snagu eng. Power Points pri napadu), a u Origin formi ima mogućnost levitiranja (zemljani napadi nemaju efekta). Napadi koje giratina može koristiti su u Pokémon Diamond/Pearl/Platinum


Nivo Ime napada eng. Vrsta napada Opis napada

  1. Nivo 1 - Zmajev dah - Dragonbreath - Zmaj - Napada protivnika sa izuzetno jakim mlazom zadaha
  2. Nivo 1 - Strašno lice - Scary face - Normalan - Prepada neprijatelja smanjujući mu brzinu
  3. Nivo 10 - Zlosutan vjetar - Ominous wind - Duh - Može povisiti status onoga koji ga koristi
  4. Nivo 20 - Prastara moć - Ancient Power - Kameniti - Može povisiti status onoga koji ga koristi
  5. Nivo 30 - Zmajeva kandža - Dragon Claw - Zmaj - Siječe protivnika sa oštrim kandžama
  6. Nivo 40 - Sila sijenki - Shadow Force - Duh - Prvi krug nestaje, a onda sledeći napada, protivik nemože koristiti zaštitu
  7. Nivo 50 - Blokiranje ozdravljenja - Heal Block - Psihički - Protivnik nemože napuniti energiju sledećih 5 krugova
  8. Nivo 60 - Snaga zemlje - Earth Power - Zemljani - Može smanjiti protivnikovi SP.ODBRANU
  9. Nivo 70 - Posjekotina - Slash - Siječe sa kandžama, ima visok kritični udarac
  10. Nivo 80 - Kandža sjenke - Shadow Claw - Duh - Visok kritični udarac
  11. Nivo 90 - Sfera aure - Aura Sphere - Borbrni - Nemože promašiti

Koraka potrebno da se jaje izlegne : 30720 ; Ne može se pariti EVOLUCIJA : Nema

Težina : Izmjenjena forma - 750.01 kg, 1653.5 funti ; Origin forma - 650 kg, 1433 funte

Visina : Izmjenjena forma - 35.79 m, 1409 inči ; Origin forma - 56.08 m, 2208 inči

Izvori

www.serebii.net Pokémon Platinum Pokemon filmovi


Gygasync 18:40, 18 oktobar 2009 (CEST)[odgovori]

Muzička grupa " Legende "

Članak

Grupu “ Legende “ iz Beograda čine šestorica članova: 

   * Ivan Milinković - pevač ( solista )
   * Zoran Dašić - kompozitor, tekstopisac, bas-prim, gitara i prateći vokal
   * Lazar Marin - gitara, prateći vokal
   * Pero Krznanić - bas gitara, prateći vokal
   * Želimir Vasić - bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
   * Predrag Stojković - klavijature, klavir i aranžmani

Grupa „ LEGENDE ” je do decembra 2008.-me godine izdala 16 muzičkih albuma, počev od 1988. godine i to:

1. Dodji druže 11. Antologija 2. Ne veruj 12. Sa osmehom 3. Uspomene 13. Reka pravoslavlja 4. Iz dnevnika 14. Mladosti - (PGP-dec.2004.) 5. Sve najlepše 15. Antologija 2 6. NO. 6 16. Antologija - dopunjeno izdanje, bonus pesma "Nevernica" 7. Legende-uživo 8. Pisma iz 1999. 9. Nostalgija 10. Legende 10

Koncertni istorijat: Prva koncertna sezona grupe počela je 19.-og Januara 1995. godine koncertom u centru “ Sava ” i do sada je održano 43 koncerata u istoj dvorani. Tradicija se nastavlja sa koncertima u centru “ Sava ”. Do danas “ LEGENDE ” su održale oko hiljadu i trista koncerata po gradovima širom Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Poljske, Kipra, Švedske, Slovenije, Švajcarske, Austrije, Kanade, Nemačke, Australije, SAD-a i Rusije, a hiljaditi kao jubilarni koncert održan je u centru “ Sava ” u Beogradu 05. Februara 2005.-te godine..

Nagrade i priznanja: 10 Oskara popularnosti, 9 priznanja “ MELKO ”, 6 “ Zlatnih Melosa ”, “ Zlatni violinski ključ ” PGP-a za tiraž, 4 zlatne ploče, nagrada Beovizije za pesmu iz filma “ Jesen stiže Dunjo moja ”, veliki broj priznanja za humanitarne koncerte, nagrade sa nekoliko domaćih festivala. “ LEGENDE ” su 10 puta, od 1995.-te godine proglašavane za grupu godine, kao i za 2008.-u (oskar popularnosti, “ Melko” ). Takođe grupa je dobitnik Zlatne palme i Beogradskog pobednika.

Ivan Milinković Solista Ivan Milinković član je “ LEGENDI ” od 1989 godine. Pre nego što je postao član grupe bio je devet godina u Beogradskoj operi, od toga pet godina u horu, i četiri godine solista u sporednim i glavnim ulogama. Sa statusom estradnog umetnika dobio je više nagrada: drugo mesto i prva nagrada publike na takmičenju mladih pevača narodne izvorne muzike u Pirotu ’86. godine, četvrto mesto na takmičenju mladih operskih pevača u Beogradu 1993. godine. Dobitnik je i prve nagrade na takmičenju mladih operskih pevača u Pjong Jangu u Koreji 1995 godine. Oženjen ima sina Filipa...

Zoran Dašić Osnivač i vodja popularnih “ LEGENDI ”, njihov tekstopisac, kompozitor, gitarista i tamburaš. Ima mnogobrojne estradne nagrade, status priznatog umetnika. Član je Udruženja kompozitora Srbije, a napisao je i dve knjige. Urednik je u muzičkoj redakciji RTS. Živi i radi u Beogradu...

Lazar Marin Drugi osnivač “ LEGENDI ” Lazar Marin Laza. Gitarista i prateći vokal benda. Nekada je pevao u horu sadašnjeg " Obilića ", inače " Krsmanca " - odakle je potekla i većina članova ovog sastava. Bio je zaposlen u “ Lasti ” i “ Tehnoprometu ”, a sada obavlja poslove PR menadžera u “ LEGENDAMA ”. Oženjen, živi u Beogradu...

Pero Krznanić Basista Krznanić Pero u “LEGENDAMA” svira od 1992. godine. Pre toga je bio u Velikom narodnom orkestru Televizije Beograd. Završio je fakultet muzičkih umetnosti u Beogradu. Bavi se estradnom delatnošću, živi i radi u Beogradu...

Želimir Vasić Želimir Vasić poznatiji publici kao Žak, bubnjar i perkusionista “ LEGENDI ”. Radio je u Beogradskoj filharmoniji 16 godina. Zaposlen u pozorištu na Terazijama na mestu perkusioniste, a član grupe je od 1998.-me godine. Pre toga svirao je sa Željkom Bebekom, Dadom Topićem i mnogim poznatijim “ rokerima ”, snimio je više CD-ova, ploča, pisao muziku za filmove. Živi i radi u Beogradu...

Predrag Stojković Najmlađi član “ Legendi ”, Stojković Predrag Peđa, klavijaturista i aranžer u grupi, profesor muzike, harmonije, kontrapunkta i muzičkih oblika. Član grupe postao je novembra 2003.-će godine. Pre toga svirao je u bendovima “ Allisa ” i “ Frenky ”. Sarađivao sa Beogradskom filharmonijom, Pozorištem na Terazijama, i skoro svim izvođačima na domaćoj muzičkoj sceni. Živi i radi u Beogradu...



Izvori

Posetite našu internet prezentaciju www.grupalegende.com VAŠA GRUPA " LEGENDE " Đoleta 22:05, 21 oktobar 2009 (CEST)

Bukovina i Hrastovina

Članak

http://www.bukovina-i-hrastovina.com je web projekat koji je dobio webaward.me nagradu za najbolju web stranicu u BiH za godinu 2009. u kategoriji "VISIO".

Bukovina i Hrastovina je projekat nastao iz potrebe da se karikira vrijeme i prostor u kojem živimo. On je prevashodno izraz osjećaja i potrebe za kreativnom intervencijom u medijskom prostoru, a namjenjen je najširoj populaciji građana B i H. Zamišljen kao virtuelni interaktivni odraz života, on je prije svega preslika neugodne stvarnosti. Bukovina i Hrastovina je multimedijalni projekat, sveobuhvatan u mjeri u kojoj to mogućnosti dozvoljavaju. Startuje i razvija se, dakle u prvoj fazi, u rasponu od internet site-a, na kojem se prezentiraju karikirani likovi inspirisani bosanskohercegovačkom stvarnošću, do stripa u pdf formatu. U drugoj fazi, naziv je online igre, čiji takmičari ce imati priliku da se igraju tako što će biti "Visoki Predstavnici" u istoimenoj kući. Po uzoru na kuću Velikog Brata, stanari će u ovom slučaju biti domaći političari, a igrači imati priliku da im daju zadatke i izbacuju ih, odnosno, čine im sve ono što i sami od političara doživljavaju u realnom životu . Projekat kulminira animiranim televizijskim serijalom, predvidjenim za emitovanje na programu jedne od domaćih televizijskih kuća, a što će označiti i kraj treće faze. Autori planiraju, kroz realizaciju, evoluirati i u formi prezentacije. Strip format poslužiti će za uvod u priču o virtuelnoj državi, čiji je jedini privedni resurs drvo i još ponešto. Razumljivo, stanovnici Bukovine i Hrastovine su Bukve i Hrastovi, tupi koliko i olovka kojom na izborima uvijek biraju iste korumpirane političare, produžavajući agoniju do besmisla u kojem neko uvijek ima puno, a ostali ponešto pa su svi zadovoljni zavisno o percepciji sebe u tom istom prostoru… Online igra zamišljena je kao interaktivni model ponašanja pojedinca - igrača, prilagođen formi. Rezultat bi trebao biti plebiscitarno mišljenje o onima koje smo u Kuću VP zatvorili. I sve to po principu “Učini im ono što i oni tebi čine”, igraj se online sa njima, kako se oni u realnom životu igraju sa tobom. Animirani tv serijal ili Faza 3, donosi kratku formu filma namijenjenog najširem gledateljstvu B I H. Zadatak mu je da brzo (blagovremeno) i britko reaguje na sve devijacije (gluposti) i apsurde stvarnosti. Preslika je realnog života I uvodi najširi spektar likova u priču. U rasponu od tipicnih predstavnika savremene kvazi kulture, sporta, politike, medija do svega s čim su gradjani B I H svakodnevno bombardovani i od čega su dodatno frustrirani!

Izvori

http://bukovina-i-hrastovina.com/ http://www.webaward.me/ http://protest.ba/v2/bukovina-i-hrastovina/comment-page-1/ http://www.24sata.info/tehnologija/internet/7871-Bukovina-Hrastovina-Kopija-neugodne-stvarnosti-internetu.html http://www.radiosarajevo.ba/content/view/2734/77/ http://www.studentskioglasi.ba/cool-kultura/3774-bukovina-i-hrastovina http://www.bih-rss.net/article_bukovina_i_hrastovina__1780132.htm http://www.depo.ba/page.php?id=2791


Doockey81 13:05, 23 oktobar 2009 (CEST)[odgovori]

Protiv  reklamiranje, povećavanje rejtinga preko Wikipedije.--CER@ (ask) 13:45, 23 oktobar 2009 (CEST)[odgovori]
 Komentar: Odbijeno iz gore navedenih razloga. Ado 16:32, 3 novembar 2009 (CET)[odgovori]

PROFESOR DOKTOR ŠABAN NURIĆ

Profesor dr. Šaban Nurić

Članak

Profesor doktor šaban Nurić je rođen 07 maja 1953 godine u Sokolu kod Gračanice, Bosna i Hercegovina.Osnovnu i srednju školu je završio u Sokolu i Gračanici. Pedagošku akademiju na Univerzitetu u Tuzli.Studi političkih nauka, sociologije i prava studirao na Univerzitetu u Sarajevu a poslijediplomske studije na Univerzitetu u Beogradu. Doktor je pravnih nauka, ustavnog prava kao uže oblasti. U javnom životu se javlja u ranim sedamdesetim, objavljujući u časopisima: Brazde, Kulturnom radniku, Našim danima i Oslobođenju. Aktivan je i u političkom životu omladine u Gračanici i univerzitetske omladine u Tuzli, gdje obavlja i funkciju predsjednika FOS-a PA Tuzla.U funkciji predsjednika FOS-a PA Tuzla je aktivan, u ime studentske omladine iz Tuzle na Univerzitetu u Sarajevu gdje se pokreće inicijativa za formiranje Univerziteta u Tuzli. U tom pravcu je djelovao i kao predsjednik Zajednice PA-a BiH. Pored redovnih radnih aktivnosti je stalno prisutan u kulturnom i javnom životu Ex Jugoslavije a tokom ratnih i u poratnim godinama Republike Slovenije, Bosne i Hercegovine, Kanade i SAD-a. Sarađuje i objavljuje stručne i naučne rasprave kroz elektronske i printane medije. U sedmičnom listu "SABAH" iz New York-a, SAD, pokreće i piše za rubriku "Razmišljanja u dijaspori" koja ga definitivno profilira kao autora osebujnog i kritičkog ali konstruktivnog analitičara društvenih zbivanja globalnog nivoa. Značajan broj političkih, pravnih i ustavnih eseja mu prenosi i belgijski "ORBUS". Objavio je više od tristotine stručnih i naučnih eseja i nekoliko knjižnih separata.Prevođen je na engleski, slovenački i flamanski. Značajno je pomenuti da mu je u izdanju "SABAH" New York 2003 godine štampana, veoma čitana knjiga "BOSNISEJA" o kojoj je izrečeno i napisano puno kritika, kako onih koje graniče sa hvalospijevom tako i onih osporavajućih. Prve stručno naučne radove je objavio početkom osamdesetih u uglednim časopisima "PRAVNA MISAO" i "SOCIJALIZAM" iz Sarajeva. Sredinom osamdesetih je bio pokretač, osnivač i predsjednik KK "VIDICI" u Gračanice. U okviru tih aktivnosti je pokrenuo, uredio i izdao prvi godišnji zbornik "VIDICI" Gračanica, koji sa narednim brojevima čini značajniji dio gračaničke kulturne, pisane, baštine. U okviru svoje uređivačke aktivnosti je takođe uredio više desetina knjiga iz različitih oblasti i od više autora. Profesor dr. Šaban Nurić živi "podijeljeno" u Gračanici, BiH i u London Ontario, Kanada. Angažovan je puno radno vrijeme kao profesor na Visokoj školi za poslovni menadžment u Gradiški i kao gostujući profesor na nekoliko univerziteta u BiH i inozemstvu.

Izvori

Šaban Nurić 17:05, 29 oktobar 2009 (CET)[odgovori]

Emira Hajdar

Emira Hajdar

Članak

Magistar slikarstva, Akademiju Likovnih Umjetnosti završila u Sarajevu, na kojoj je i magistrirala. Samostalno i kolektivno je izlagala više puta u zemlji i inostranstvu. Najznačajnija oblast u kojoj je istraživala je bosanska kulturna tradicija šare u savremenom slikarskom izrazu pod nazivom "Neiscrpni izvori imaginarnog"


Izvori

Akademija Likovnih Umjetnosti Sarajevo


Emira hajdar 22:45, 7 novembar 2009 (CET)[odgovori]

BAKA JANA (JANA)

Članak

RODJENA JE 1927 U KRALJEVU,OD OCA bore sumanovica (1891-1967)i majke (pevacice)ZIVANKE RADOJKOVIC(1896-1985).UDALA SE ZA SISKA (1923-).MAJKA JE DVOJE DECE ZORE(1952-)I ZOKIJA(1955-).UMRLA JE 2009-E U 82-OJ GODINI.Datoteka:KARIJERAKARIJERU ZAPOCINJE SLEDECI SVOJU MAJKU ZIVANKU 1944-E.NAZIVALI SU JE KRALJICOM SEVDAHA.IZDALA JE PREKO 90 PLOCA I SINGLICA,POSLEDNJI ALBUM IZDALA JE 1990-E.Datoteka:3. PESMENJENI HITOVI SU„JADNO SRCE“,„OPIO SI ME“,„NEMA CARA OD BECARA“,„VOLEO ME MOJ DRAGAN“,„NOCAS SAM SANJALA “,„MOJ MITARE,MOJ BEKRIJO“ITD.

Izvori

NACIONALNA BIBLIOTEKA,SRPSKA NARODNA MUZIKA,WIKIPEDIJA

92.60.226.17 15:39, 13 novembar 2009 (CET)[odgovori]

POSTSTRUKTURALISTIČKI METODOLOŠKI OBRAT

                                 UVOD                       



                                                             “Ustanovljeno je da su sva djela samo
                                                     jednog autora, koji je nevremenski bezimen."

                                                                              (Jorge Luis Borges)


Pogrešno čitana Borgesova pripovjedačka fantazmagorija o bezimenim piscima i čudacima koji neprestano pišu jednu te istu knjigu a da toga nisu svjesni, objasnila bi se kao istovremeno najavljivanje “početka” i “kraja” književne kritike (kažem “početka”, jer samo kroz čitanje i vrednovanje knjiga dobiva svoj pravi smisao i “kraja”, jer bi književnost bila shvaćena kao jedna Knjiga, nespoznatljiva i neostvariva za bilo kojeg pojedinca). Savršena književna kritika, kojom bi bilo moguće obuhvatiti totalitet književnih djela, moguća je na razini slatke utopije, baš kao i sama književnost, odnosno pojedinačno književno djelo koje punoću svoga značenja dobija tek kroz čitanje. Francuski kritičar Georges Poulet pokušao je objasniti ovu misao, zalažući se za tzv. kritiku participacije po kojoj: “Nema prave kritike bez podudarnosti dviju svijesti”. Radi se o podudarnosti svijesti pisca i samoga čitaoca. Estetika recepcije, reader-response criticism, novi historicizam, kulturni materijalizam, postkolonijalna kritika, feministička kritika, psihoanaliza i dekonstrukcija jesu metodi tumačenja književnosti koji u svjetskoj literaturi tvore poststrukturalistički metodološki obrat. Istraživanja poststrukturalističkoga obrata pokazuju kako se raspala modernistička ideja autonomnosti literature i s njom usklađeni tzv. imanentni književni metodi na skali od formalizma, preko nove kritike do strukturalizma i fenomenološkoga čitanja. Pravo otkrivanje vrijednosti napisane riječi, tuđe i svoje, valoriziranje estetskoga u književnoj umjetnini, još uvijek je, možda, nedosanjani san, ali i velika draž, eros književne kritike. Književna kritika očigledno proživljava krizu, ali to nipošto ne znači da ona zamire. Odavno se javila sumnja u njenu mogućnost, odnosno u kritička čitanja, koja objašnjava ovakav način razumijevanja svijeta kao čin svojevrsnoga skrnjavljenja književnosti. Nova čitanja su potrebna, kao što uvijek vrijedi, ako je moguće, otkrivati novi doživljaj vrijednosti, i o bezbroj puta, i u najrazličitijim varijantama, pisanom i već čitanom, makar opravdanje bilo samo u postizanju željene ironizacije, za koju govore da je jedna od glavnih konsekvenci u poststrukturalističkom obzorju. Teorije koje ću pokušati izložiti u ovom seminarskom radu nisu moje otkriće: ja, svjesna brojnih nasilja što se čine nad pravom prirodom poststrukturalističkoga obrata, morala sam, prije ili kasnije, latiti se pera. I dalje se mogu glasno postavljati pitanja: da li su savremeni pristupi u proučavanju književnoga djela razbili mogućnost njegovoga razumijevanja? Ili, jesu li kritička čitanja, kao osnovni vid razumijevanja i tumačenja djela, postali izlišnom i besmislenom djelatnošću, ili se kritika svela na intelektualni egzibicionizam i teorijsku spekulaciju, budući da je njen konačni rezultat negacija nje same. Ali, tvrdio je Krleža, “negacija može biti oblik prihvaćanja svijeta.” 


                        POSTSTRUKTURALISTIČKI METODOLOŠKI OBRAT

                                           I
                                                 
                                            “Književni tekst u načelu ne postoji pojedinačno,
                                             već samo kao sastavni dio jedne istovremene
                                             cjeline književnosti i njezine tradicije, a ta
                                             tradicija književnosti nije naprosto neka veza s
                                             prošlim tekstovima, već dijakronička sprega
                                             uvjeta, tj. ona egzistira kao književna evolucija.”



                                                                                 (Jurij Tynjanov)


Čitanja ne govore ništa onim ljudskim bićima koja su zadovoljna svojim usudom, te životom koji sada žive. Književnost je hrana pobunjeničkoga duha, vjesnik nonkonformizma, pribježište za one koji u životu imaju ili premalo ili previše. Čovjek traži pribježište u književnosti da ne bi bio nesretan i da ne bi bio nedovršen. Stoga je sumnja u mogućnosti književne kritike od drugostepenoga značaja, jer se ona uvijek javlja kao posljedica otvorene sumnje u mogućnosti same literature. “Vrijeme djela nije ograničeno vrijeme pisanja, već neograničeno vrijeme čitanja i pamćenja. Smisao knjiga je ispred njih, on je u nama: jedna knjiga nije konačan smisao, nekakvo otkriće koje treba da nam se dogodi, to je zaliha formi koje očekuju svoj smisao, to je predstojanje otkrića koje se ne događa i koje svako treba sam da izvede. Tako Borhes ponavlja, ili kaže, na svoj način, da poeziju pišu svi, ne jedan... Svi su pisci jedan jedini pisac pošto su sve knjige jedna jedina knjiga, iz čega proizlazi da je jedna jedina knjiga sve knjige i ja znam da su poput muzike, sve za sve ljude. Babilonska biblioteka je savršena ab aeterno: samo je čovjek, kaže Borhes, nesavršeni bibliotekar; ponekad, pošto nije pronašao knjigu koju traži, on piše jednu drugu: istu, ili gotovo istu. Književnost je onaj neprimijetan i beskonačan posao”, ocjenjuje Gerard Genette(1). O kritičkom čitanju i otkrivanju vrijednosti pisane riječi Ernest Robert Curtius je u svom znamenitom eseju o Eliotovoj pjesmi “Pusta zemlja” zaključio: “Vrednovanje je neobrazloživo. Osnov za njega je, istina, prisutan, ali samo kao intuicija. Ona može preskočiti kao iskra. Saopćiva nije, nego samo oposrediva. Ali, to je upravo i lijepo u kritici. Ona je jedan akt duhovne slobode.(2)” Kada u stanju duboke indignacije propali littera Tonio Kroeger iz istoimene pripovijesti Thomasa Manna izriče: “Literatura nije poziv nego prokletstvo – neka dobro znate!”, onda se takvom frazom neumoljivo mogu zaplesti moderna literatura i književna kritika i to u postmodernistički labirint. Roland Barthes 1967. u svom sjajnom eseju objavljuje smrt Autora, dajući povod za pravdanje množine mrtvih autora u literaturi. “Složeni zbir protivrječnih istina”, kako ih zove Isaiah Berlin, čine samu suštinu ljudske sudbine. U današnjem svijetu, to sažimajuće i živo znanje o ljudskom biću može se naći samo u književnosti. Književna djela rađaju se, kao bezoblični duhovi, u intimi svijesti, da bi u borbi sa riječima postepeno dobijali formu, tijelo, pokret, ritam, sklad i život. Nijedna druga disciplina ili grana umjetnosti ne mogu biti zamjena za književnost u obradi jezika, koji je ljudima potreban da bi komunicirali. Na neki prikriveni način riječi se odražavaju u svim našim postupcima, čak i onima koji izgledaju daleko odmaknuti od jezika. A kako se razvijala komunikacija, zahvaljujući književnosti, i dostigla visoke nivoe rafinmana i manira, time se proširivala mogućnost ljudskoga zadovoljstva. Tradicionalni model komunikacije zasnovan na lancu pošiljalac-poruka-primalac mijenja se složenijom formulom: addresser, message, addressee, context, code i contact (Shanon i Weaver). Ono što danas umjetnička djela izazivaju u nama, to nije samo neposredno uživanje, već u isto vrijeme i naše suđenje s obzirom da našem misaonom posmatranju podvrgavamo sadržinu umjetničkoga. Na bazi izučavanja savremenih, recentnih književnih teorija od estetike recepcije do dekonstrukcije, složen skup metoda i novi interpretativni instrumentarij doprinose da književna nauka može ispitivati samu sebe. Pluralizam interpretacija sa mnogostrukim mogućnostima čitanja književnih tekstova otvara mogućnosti međusobnih dijaloga. Prije svega, poststrukturalistički metodološki obrat jeste čitaočev odgovor, njegova reakcija, “pri čemu se uspostavlja granica između tradicionalnih, modernističkih i postmodernih književnih metoda"(3). Tradicionalna kritika insistira na Autoru kao demijurgu. Dakle, ključ za razumijevanje teksta je u piščevoj psihi, biografiji, životu i svijetu. Imanentni metodi vjerovali su u tekst, u soluciju pomnoga čitanja, pa je interpretacija, kao i samo shvaćanje teksta, bila zatvorena u sebe. Obrat je nastupio upravo Barthesovim stavom o smrti Autora, što ne predstavlja samo rađanje teksta, već i suštinsko “rađanje čitaoca”(4). Znači, tradicionalnu kritiku obilježava stav prema kome je čitalac polje estetskoga djelovanja, dok je savremenim metodama čitalac aktivni sudionik estetske komunikacije. Ako se u strukturalističkoj atmosferi prednost davala analizi teksta kao predmeta obdarenoga vlastitim strukturnim odlikama, koje se daju opisati pomoću više ili manje rigoroznoga formalizma, kasnije se rasprava usmjerila na pragmatiku čitanja. Otuda su se, od početka 60-ih godina nadalje, umnožavale teorije o paru Čitalac – Autor, te danas, osim naratora i onoga kome je naracija namijenjena, imamo i semiotičke naratore, ekstrafiktivne naratore, subjekte iskazanoga iskazivanja, fokalizatore, glasove, metanaratore, a uz to još i virtuelne čitaoce, idealne čitaoce, uzorne čitaoce, superčitaoce, projektirane čitaoce, obaviještene čitaoce, arhičitaoce, implicitne čitaoce, metačitaoce i tako redom. Poststrukturalizam je širi od jedne umjetničke formacije. U podlozi njegovoga obrata nalazi se i shvaćanje književnosti kao komunikacije, sredstva njegovoga predstavljanja i prikladnosti. Umjetnost nas poziva na misaono posmatranje. 


                                             II



                                                      “Stoga uvijek iznova osjećamo potrebu da o
                                                    pročitanim tekstovima govorimo, manje da
                                                     bismo se od njih distancirali, a mnogo više
                                                      stoga da bismo na takvoj distanci shvatili
                                                        ono u što smo bili upleteni.”

                                                                                   (Wolfgang Iser)

Kada govorimo o neponovljivosti i neprolaznosti književnoumjetničkih djela, to ne znači da su ona istovremeno i nepromjenjiva, jer to nisu jednom za uvijek zadate statičke strukture, već predstavljaju jedan dinamični sistem koji se neprestano obnavlja i obogaćuje novim djelima. Upravo pridolaženjem novih djela mijenjaju se odnosi između starijih djela unutar pokretljivoga sistema književnosti. Pojavom Joyesovoga “Uliksa” mijenja se čitav sistem onih djela koja u svojoj osnovi imaju odisejski mit. Dolaskom Selimovićevoga romana “Tvrđava” dolazi do promjene mjesta i uloge Bašeskijinoga “Ljetopisa”. “Te se mijene još više usložnjavaju kada pisci pojedinih književnih djela postaju likovi u drugim književnim djelima, kao primjerice, Kaimija u Sušićevoj pripovjednoj prozi, gdje dolazi do potpune pometnje u sistemu već uspostavljenih književnih vrijednosti.(5)” Kriterij istinske novine objašnjava doživljaj vrijednosti. Odnos pisca prema tradiciji naznačio je Thomas Stearns Eliot u svom znamenitom eseju “Tradicija i individualni talenat” (1918), gdje nagovještava novo osjećanje tradicije po kojem: “Postojeći spomenici obrazuju među sobom idealni poredak koji se modifikuje uvođenjem novog (uistinu novog) umjetničkog djela. Postojeći poredak je potpun sve dok se ne pojavi to novo djelo, a da bi se održao red i poslije novine koja se nametnula, čitav postojeći poredak mora da se makar i najmanje izmijeni”(6). Vjerovatno niko nije tako žustro i radikalno odbacio Lansonov tradicionalni akademizam kao Barthes i općenito pripadnici strukturalističke škole za koje se govorilo da otvoreno zastupaju tzv. antihistoricizam u proučavanju književnih djela. Barthes je zagovarao literaturu kao produkciju, komunikaciju i potrošnju. Promjena shvaćanja modela komunikacije ustvari je razredištenje, decentriranje književnog djela kao strukture. Kao značenje to se realizira tek u čitaočevoj svijesti i stoga u čitanjima poststrukturalističkoga obrata, čitalac je aktivni sudionik. Koliko je poststrukturalizam produžetak strukturalizma, ali i pobuna protiv njega, ostaje upitno u tekstu i interpretacijama. Ovaj obrat proizilazi i iz konteksta, koda i kontakta, odnosno iz promjene uloge književnosti što ih donosi pad Lyotardovih metanaracija. Pa ipak, on kaže i ovo: “Djelo ne može biti moderno ako prvo nije postmoderno.”(7) Iritirajuće je pitanje: “Kakva je korist od novih kritičkih čitanja – poststrukturalističkoga metodološkog obrata?” Na ovo pitanje bismo mogli borgesovski odgovoriti: “Nikad niko ne bi pitao kakva je korist od kanarinčeve pjesme ili sunčevoga zalaska.” Ako tako lijepe stvari postoje, i ako je – zahvaljujući njima život čak i za tren manje ružan i manje tužan, zar nije sitničavo tražiti praktična opravdanja? Ali ovo pitanje je dobro. Jer, romani i pjesme nisu kao pjev ptica ili prizor sunca što tone na horizontu, zato što ih nisu stvorili slučaj ili priroda. Oni su ljudske tvorevine, i zbog toga je legitimno upitati kako i zašto su došli na ovaj svijet, i koja je njihova svrha, i zašto traju tako dugo. U svojoj autobiografiji “Sjećanja” Mehmed Meša Selimović navodi: “Za literaturu nema značaja moje golo iskustvo samo po sebi, ono je samo mogući oblik života koji mi omogućava neophodnu identifikaciju s drugim ljudima, sa mnogim zamišljenim likovima i njihovim postupcima. Tako sve postaje moje, na jedan poseban način, i tuđe, po mogućnosti svačije.” Književnost ne počinje postojati kroz rad jednoga pojedinca. Ona postoji jedino kada je drugi usvoje i kada postane dio socijalnoga života – kada postane, zahvaljujući čitanjima, zajedničko iskustvo. Jedan od prvih njenih blagotvornih efekata događa se na nivou jezika. Jacques Lacan upozorava: “Jezik donosi svoju presudu svakome ko zna kako da je čuje.” Čitanja poststrukturalističkoga obzorja nisu isključivo vezana za čitaoca, već i za modus na koji svaki od metoda pokušava dekodirati sistem poruka u tekstu. To afirmira svijest o intertekstualnosti, odnosno o književnom tekstu, koji se upliće u mrežu intertekstualnosti. Jasno da se dekodiranje teksta nalazi u složenijoj komunikacijskoj liniji negoli se i moglo pretpostaviti u tradicionalnoj ili modernističkoj teoriji. Koliko su pristupi u proučavanju književnoga djela, kao što je estetika recepcije, reader-response criticism, novi historicizam, kulturni materijalizam, postkolonijalna kritika, feministička kritika, psihoanaliza i dekonstrukcija, zaista opravdali i glorificirali vlastito postojanje, pustimo da pokaže vrijeme. Kraj naše priče još nije napisan. Ali ukoliko želimo izbjeći osiromašenje svoje imaginacije, gubitak dragocjenoga zadovoljstva koje profinjuje našu osjećajnost i uči nas da govorimo elokventno i oštro, te slabljenje naše slobode, onda moramo djelovati. Ili, preciznije, moramo čitati. “Tekst je tekst samo ako prvom pogledu, prvome ko naiđe, skriva zakon svoje kompozicije i pravilo svoje igre”, poučio nas je Jacques Derrida. Razumjeti znači čitati, ali čitati znači ponovo čitati... Kao što postoji ponovo nađeno vrijeme, postoji, dakle, i ponovno čitanje, ponovno doživljeno iskustvo, popravljeno razumijevanje i kritički čin u pravom smislu riječi je onaj kojim se, kroz cjelokupnost ponovo pročitanog djela, retrospektivno otkrivaju rječita ponavljanja i opsesije. Strukturalizam, psihoanaliza, fenomenologija... shvaćene kao komponente umjetničkoga sinkretizma, stvaralački su amalgam metodoloških iskustava poststrukturalističkih čitanja. Treba ih razgrtati, rasturati na fragmentarne mjere, sredstva i oruđa; tražiti suptilne puteve prodora ispod teksta. 


                                           III
                                                           



                                                       “Ako nauka o književnosti želi da postane
                                                             nauka, ona mora priznati ‘književni 
                                                             postupak’ za svog jedinog ‘Junaka’.“
                                                                  
                                                                                 (Roman Jakobson)


Prigovori književnim postupcima i raznovrsnim orijentacijama, kao što su estetika recepcije, hermeneutika, semiotičke teorije o idealnom ili uzornom čitaocu, takozvani “reader oriented criticism” i dekonstrukcija, sastoje se u pogledu književnoga teksta s obzirom da su “odabrale za predmet svoga istraživanja ne toliko empirijska zbivanja vezana za čitanje (što je predmet sociologije recepcije) koliko funkciju konstruisanja – ili dekonstruisanja – teksta tokom čina čitanja, a ovaj se posmatra kao neposredni i nužni uslov i samog ostvarivanja teksta kao takvog.”8 Funkcioniranje književnoga teksta tumači se tako što se u obzir uzimaju, osim ili umjesto trenutka nastajanja, uloga koju odigrava primalac svojim shvatanjem, kao i način na koji tekst ovakvo učestvovanje predviđa. Ali, mogli bismo čitanja shvatiti kao kretanja, dijaloge koji se uvijek iznova nastavljaju. Od momenta kada estetika recepcije postaje predmet nauke o književnosti, odnosno kada njemački romanist Hans Robert Jauss promovira horizont očekivanja, što će reći spremnost publike da na temelju svoga prethodnog poznavanja književnosti prihvati i novo, originalno književno djelo, kao nešto sa čime pisac računa u proizvodnji teksta i što se pokazuje kao bitan momenat u čitaočevoj proizvodnji značenja u tekstu, odnosno kada je Wofgang Iser osvijetlio proces čitanja (suvremenim rječnikom rečeno: samosvijestio taj proces) – tog trenutka se djelo izmjestilo iz svoje (larpurlartistički shvaćene, imanentnim metodima podržane) samodovoljnosti i autonomnosti i ušlo u složeno područje diskurzivne prakse. Nova čitanja ne postoje da bi istraživala samo jedan ograđeni zabran iskustva. Ona postoje da bi kroz imaginaciju obogatila sveukupni ljudski život, koji ne može biti raščlanjen, razglobljen ili reduciran na niz shema ili formula a da ga ne nestane. Kritički shvatamo značenje Proustove opservacije da stvarni život, napokon osvijetljen i otkriven, jedini život potpuno proživljen, jeste književnost. Izumi čitanja poststrukturalističkoga metodološkog obrata otvaraju nam oči za nepoznate aspekte vlastite sudbine; omogućavaju nam da punije istražujemo i razumijemo taj zajednički ljudski ambis. Kada kažem poststrukturalizam, ta riječ odmah predočava odvajanje našega duha od racionalnoga poretka stvarnosti i ulazak u fantastični univerzum, u jednu fragmentarnu a elegantnu mentalnu konstrukciju, gotovo uvijek labirintsku i tajanstvenu, i zasutu književnim referencama i aluzijama, čije pojedinosti nam nisu nepoznate, jer u njima prepoznajemo skrivene želje i intimne istine o vlastitoj ličnosti, a koje su dobile pravi smisao zahvaljujući i estetici recepcije, i dekonstrukciji. Književnost smiruje vitalno nezadovoljstvo – u tom čudesnom trenutku čitanja, u provizornom odgađanju života, književna iluzija podiže nas i prenosi izvan ovoga strogog svijeta i postajemo građani bezvremene zemlje i na taj način besmrtni. Postajemo napetiji, bogatiji, kompliciraniji, sretniji i lucidniji nego što jesmo u usiljenoj rutini svakodnevnoga života. Kada zatvorimo knjigu i napustimo književnu fikciju, vraćamo se aktuelnoj egzistenciji i poredimo je sa onom sjajnom zemljom koju smo upravo napustili. Kakvo nas razočarenje očekuje! Ipak očekuje nas i nevjerovatno shvatanje da je, naime, taj isfantazirani život stiha i proze bolji – ljepši i raznolikiji, razumljiviji i savršeniji – od života koji živimo dok smo budni, života uvjetovanoga ograničenjima i tegobom našega usuda. Na ovaj način, istinska književnost je uvijek subverzivna, nepokorna, pobunjenička: izazov onome što postoji. Umjetničko djelo je, ustvari, “očigledna istina”, koja se ne definira, već opisuje pomoću pridodatih pojmova, od kojih su pojam autora i pojam stvaralaštva neizbježni. Na pitanje “Qu’ est-ce-qu’ un auteur?” podsjeća nas Michel Foucault svojim istoimenim tekstom iz 1969. godine, gdje se u domenu poststrukturalizma postavlja problem autora kao “načina postojanja diskursa”, polja pojmovne koherentnosti i stilskoga jedinstva. Teorije recepcije nastajale su još od 60-ih godina XX stoljeća kao reakcija na krutost izvjesnih strukturalističkih metodologija koje su uobražavale da mogu istražiti umjetničko djelo ili tekst u njegovoj objektivnosti jezičkoga predmeta i na prirodnu rigidnost izvjesnih anglosaksonskih formalnih semantika koje su pak uobražavale apstrahiranje iz svake situacije, prigode ili konteksta u kome se pošalje neki znak ili iskaz. Naročito u slijedećim dvjema decenijama ispoljila se očita promjena paradigme u nauci o književnosti kao revalorizacija jedne ranije tradicije, koja je do tada čamila u polumraku. U pitanju je bio problem načina na koji djelo, predviđajući jedan sistem psiholoških, kulturnih i historijskih očekivanja primaoca (danas bismo kazali “horizont očekivanja”), pokušava uvesti “Idealnoga čitaoca”, “Ideal Reader”, kako ga naziva James Joyce u “Finneganovom bdjenju”. Danas znamo da djelo počinje predviđati vlastitoga čitaoca tako što se i teorija književnoga diskursa zasniva na pragmatici jezičkih činova. Istina, razni postupci dekonstrukcije premještaju naglasak na inicijativu primaoca i neuklonjivu višesmislenost teksta, tako da tekst može postati puki podsticaj za interpretacionu “plovidbu nasumice", kako se uobičavao izraziti Umberto Eko. Ali, dekonstrukcija nije jedna kritička teorija nego pravi arhipelag raznih stavova. Lacanova krilatica da je “nesvjesno diskurs Drugoga” našla je svoju potvrdu. Knjiga pod naslovom “Postmoderna etika” Zygmunta Baumana(8) vidi u poststrukturalističkome obzorju mogućnost uzmaka iz slijepih ulica u koje su moralno Ja odvele radikalne ambicije moderniteta. Ovakva etika ponovo pušta ono Drugo kao prvoga susjeda da uđe u samu srž moralnoga Ja, da se vrati iz pustinje sračunatih interesa gdje je to Drugo prebivalo u egzilu. Bahtin je “aktivnu ulogu Drugoga” pokazao kao odnos prema smislu koji je uvijek dijaloški, pa je i samo razumijevanje uvijek već dijaloško. Citiranje i komentiranje ulaze u uzajamnu igru, kao i parodijsko i alegorijsko, a jedinice čitanja bivaju podvrgnute višestrukom kodnom preispitivanju i tekst se tako smješta u presjecište više kodova: hermeneutičkoga, semskoga, simboličkoga, proairetičkoga, te referencijalnoga. Da jedan tekst može podstaći bezbroj tumačenja prihvaćao je i Paul Valery: “Moji stihovi imaju značenje kakvo im se pripiše.” Postojanost značenja u procesu semioze osigurava neograničeni interpretantski lanac. Simboli se razvijaju, ali nikada ne ostaju prazni. Poststrukturalistički tekst nam daje na uvid kapljice smisla, a poststrukturalistički čitalac ih mora tako razumjeti, kao kapljice. “Iz jedne kapi možeš razumjeti čitavu rijeku, ako se kapljicom baviš dovoljno iskreno i dovoljno mudro. Rijeka nema ničeg što nema i kap, samo što je uplašenim i lijenim dušama mnogo lakše ploviti po rijeci nego se rastvoriti u jednoj kapi”, podsjeća nas Dževad Karahasan u “Istočnom divanu”. Riječi su čarolije koje oblikuju naš svijet, a “doživljaj jednog iskaza – njegovo je značenje”, upućuje Stanley Fish. Kolažna tehnika koja omogućava raspoređivanje činjenica da one u nabrajanju, a jezgrovito saopćene, predstavljaju čitav život junaka, odsustvo eksplikativnosti i bilo kakve autorske intervencije, što omogućava da priča sobom kazuje; razvijanje priče kao komentara, ponovno doživljavanje prošlosti, historije, svođenje podataka, ali činjenje istih dovoljno potentnim da ističu a ne prigušuju složenost, prisustvo ironije, pa čak i cinizma koji odjekne u spojevima riječi, u hladnoći iznošenja činjenica, postupci su i posebnosti toliko omiljene u poststrukturalističkim čitanjima. Postizmom se “identifikuje najvitalnija struja savremene književnosti i najbolja dela našeg vremena”(9). Nauka o književnosti predstavlja u naše doba jednu potrebu u većoj mjeri nego u onim danima kada je književnost već za sebe, kao umjetnost, pričinjavala puno zadovoljenje. Umjetnost nas poziva da bismo naučno uvidjeli šta umjetnost jeste... Poststrukturalisti su uočili da je za različita književna razdoblja uglavnom naknadno konstatirano da su koristila poznate književne postupke, samo je svako od njih insistiralo na pojedinim, dajući im pri tome nešto drugačiji smisao. Svijet nakon poststrukturalističkoga iskustva, koje ma koliko razgrađivalo pojam ličnosti, uvidjet će da je sveobuhvatnost njegovoga ispoljavanja takva da ništa ne ostavlja netaknutim. Prekoračene granice fikcije i nefikcije, odnosno umjetnosti i života, potvrđuju da je istina tek samo jedan trik.


IZVORI:

(1) Žerar Ženet: “Figure”, Vuk Karadžić, Beograd, 1985, str. 48. (2) Cit. prema Ivan Foht: “Uvod u estetiku”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972. (3) Enver Kazaz: “Horizont poststrukturalizma...”. U: Novi Izraz, Sarajevo, 2003, br. 20, str. 176. (4) O tome vidjeti: Zdenko Lešić: “Nova čitanja, poststrukturalistička čitanka”, Buybook, Sarajevo, 2003. (5) Muhidin Džanko: “Strah od teksta”, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 1998, str. 18 (6) Cit. prema Zdenko Lešić: “Istoričnost i kritičnost u istoriji književnosti”. U: Izraz, Sarajevo, 1983, br. 9-10, str. 713. (7) Jean-Francois Lyotard: “Postmoderna protumačena djeci: pisma 1982-1985”, Naprijed, Zagreb, 1990, str. 18. (8) Zygmunt Bauman: “Postmodern Ethics”, Oxford U.K. @ Camridge, U.S.A.: Blackwell Publishers, 1993. (9) Zoran Milutinović: “Negativna i pozitivna poetika”, Matica srpska, Novi Sad, 1992, str. 7.







Medina Džanbegović 01:26, 25 novembar 2009 (CET)

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Wikipedia:Kreiranje_članaka/Traženi_članci&oldid=1061490"