Prezimena u srednjovjekovnoj Bosni

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Prezimena u srednjovjekovnoj Bosni nisu stalna niti trajna. Zadržavaju se u okviru jedne porodice samo za života jedne generacije. Najčešća osnova za izvođenje prezimena je patronimik, tj. ime oca. Na primjer: knez Vukac Hranić imao je sina Stjepana Vukčića. Pored patronimika, prezimena se dobijaju po nadimcima, titulama, osobinama, podnebljima kao i okruženju. Zato je teško praviti stabilna i duga srednjovjekovna stabla pojedinih porodica.

Ilustrativan je primjer vlastele Radivojevića: Najstariji poznati član u ovoj lozi je izvjesni Bogavac. Njegovi sinovi su Radivoj i Mrdeša Bogavčić. Sinovi Radivoja Bogavčića su Juraj i Vukić Radivojević. Sinovi Vukića Radivojevića su Vukićevići, a sinovi Jurja Radivojevića su Jurjevići. Sin Jurja Radivojevića je Vlatko Jurjević, a sin Vlatka Jurjevića je Ivaniš Vlatković. Rodovska imena poput Kotromanića i Kosača nisu prezimena. I u takvim slučajevima prezime je patronimik. Vlatko i Hranja Vuković su Kosače, a to je i Sandalj Hranić, sin Hrane Vukovića itd.

U srednjovjekovnoj Bosni žene nemaju izvedena prezimena. One se bliže određuju imenom oca (poput: Katarina kći vojvode Stjepana, a ne Katarina Stjepanović), ili supruga (Katarina žena kralja Tomaša Ostojića, a ne Katarina Ostojić). Ni prije ni poslije udaje žena se ne pojavljuje sa izvedenim prezimenom. Radi snalaženja u literaturi se daju prezimena i ženama (poput: Jelena Crnojević, Jelena Balšić, Anka Vukčić itd.), no to nije njihova izvorna identifikacija niti se takvo što može pronaći u izvorima.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Esad Kurtović, Радосалићи – примјер 'једнократних презимена' средњега вијека ,Историјски институт, Студије 2, Београд 2009. [1][mrtav link]


Također pogledajte[uredi | uredi izvor]