Psihička trauma

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu

Psihička trauma jest oštećenje psihe do kojeg dolazi nakon psihički stresnog događaja. To može biti uzrokovano svime onim što kod osobe izaziva strah. Najčešći uzroci uključuju poniženje, seksualno zlostavljanje, maltretiranje i nasilje. Življenje s bilo kojim od ovih faktora tokom dužeg vremena može dovesti do psihičkih trauma.[1]

Ljudi koji su pretrpjeli psihičke traume, naročito u djetinjstvu i adolescenciji, češće imaju psihičke probleme. Ti problemi mogu uključivati posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i granični poremećaj ličnosti.

Simptomi[uredi | uredi izvor]

Ljudi koji prolaze kroz izuzetno traumatska iskustva često imaju određene naknadne simptome i probleme. Ozbiljnost ovih simptoma zavisi od osobe, tipa doživljene traume, kao i emocionalne podrške porodičnog i šireg društvenog okruženja. Reakcije na simptome i traume mogu biti široke i raznolike, a razlikuju se u težini od osobe do osobe. Traumatizirana osoba može iskusiti jedan ili više oblika trauma.[2][3][4]

Nakon traumatičnog iskustva osoba može ponovo doživjeti traumu – psihičku i(li) fizičku, zbog čega se moraju izbjegavati podsjetnici na traumu, koji se nazivaju okidači, jer to može biti neugodno, pa čak i bolno. Oni se mogu odati psihoaktivnim supstancama, uključujući alkohol, u pokušaju da potisnu osjećaje. Ponovni simptomi znak su da se tijelo i um aktivno bore, da se nose s traumatskim iskustvom.[5]

Okidači i znakovi djeluju kao podsjetnik na traumu, a mogu izazvati anksioznost i druge povezane emocije. Često osoba može biti potpuno svjesna ovih okidača. U mnogim slučajevima to može dovesti takvu osobu do toga da uključi ometajuće ili samouništavajuće mehanizme za rješavanje problema, često bez potpune svjesnosti o prirodi ili uzroku vlastitih postupaka. Napadi panike primjer su psihosomatskih odgovora na takvo emocionalno aktiviranje, što ponekad može dovesti do teških slučajeva psihoze.[6][7]

Shodno tome, intenzivna osjećanja ljutnje često mogu izaći na površinu, ponekad u neprikladnim ili neočekivanim situacijama, kao posljedica podsvijesti da opasnost može biti uvijek prisutna, koliko je zapravo prisutno i iskustvo iz prošlih događaja. Uznemirujuće uspomene, kao što su slike, misli ili flešbekovi, mogu progoniti osobe, a noćne more mogu biti česte. Nesanica se može javiti kao posljedica vrebanja strahova i nesigurnosti, zadržavajući osobu budnom i na oprezu na opasnost, i danju i noću. Trauma ne samo da uzrokuje promjene u svakodnevnim funkcijama nego može dovesti i do morfoloških (fenotipskih) promjena. Takve epigenetičke promjene mogu se prenijeti i na buduće generacije, pa se genetika javlja kao jedna od komponenti uzroka psihološke traume. Međutim, neki ljudi rođeni su sa zaštitnim faktorima (ili su ih kasnije razvili), kao što su genetička konstitucija i spol, koji smanjuju rizik od psihičkih trauma.[8]

Osoba može da se ne sjeća šta se zapravo dogodilo, a emocije doživljene tokom trauma mogu biti ponovo ispoljene, a da ta osoba ne razumije zašto (vidi potisnuto sjećanje). To može dovesti do stalnog doživljavanja traumatskih događaja kao da se događaju u sadašnjosti i proizvesti obrazac produženog perioda akutnog uzbuđenja isprekidanog periodima fizičke i mentalne iscrpljenosti. U vrijeme emocionalne iscrpljenosti mogu se pojaviti sjećanja, što dovodi do ometanja jasnog razmišljanja, koje može biti teško ili nemoguće.[9]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Emotional or Psychological Trauma, Helpguide|url=http://www.helpguide.org/articles/ptsd-trauma/emotional-and-psychological-trauma.htm.
  2. ^ Hunt N. C. (2010). Memory, war and trauma. Cambridge University Press, Cambridge, ISBN 978-0-521-71625-3.
  3. ^ Scaer R. C. (2005): The trauma spectrum: Hidden wounds and human resiliency. Norton, New York, ISBN 0-393-70466-1.
  4. ^ Briere J., Scott, C. (2006). Principles of Trauma Therapy: A Guide to Symptoms, Evaluation, and Treatment. California: SAGE Publications, Inc., ISBN 978-0-7619-2921-5.
  5. ^ Briere J., Scott C. (2006): Principles of trauma therapy: A Guide to symptoms, evaluation, and treatment. California: SAGE Publications, Inc., ISBN 978-0-7619-2921-5.
  6. ^ http://www.abct.org/Public/?m=mPublic&fa=WhatIsCBTpublic.
  7. ^ http://www.ptsd.va.gov/public/pages/gen-treatment.asp.
  8. ^ Rothschild B. (2000). The body remembers: the psychophysiology of trauma and trauma treatment. New York: Norton. ISBN 0-393-70327-4.
  9. ^ http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/16172081.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]