Psihologizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu

Psihologizam (grč. psyche - dah, duh, duša + grč. logos - riječ, mišljenje, nauka) je stajalište koje ulogu psihičkog života i značenje psihologije, njenih metoda i rezultata preuveličava do te mjere da sve iskustvo svodi na psihologijsko iskustvo, tako da bi se psihologija na kraju morala smatrati za jedinu nauku uopšte. Riječ psihologizam (Psychologismus) prvi je put upotrijebio 1870. godine. Johann Eduard Erdmann (1805-1892).[1]

U filozofiji, psihologizam je stajalište prema kojem se problemi vezani za ljudsko znanje mogu riješiti psihološkim izučavanjem razvoja i toka mentalnih procesa. Zagovornici ovog stajališta smatraju da bi psihologija trebala biti osnova drugim naukama.[2][3]

Filozofija i psihologizam[uredi | uredi izvor]

Edmund Husserl (1859–1938): filozof iz Moravske, osnivač fenomenologije: "Iskustvo samo po sebi nije nauka."[4]

Dok se filozofija bavi znanjem, odnosno kako nešto postaje znanje a da nije prosto vjerovanje ili uvjerenje, psihologija se bavi procesima i uslovima koji vode ka znanju; filozofija se bavi uzrocima, povodima, a psihologija razumom, rezonovanjem. Filozofiju interesuje istina a psihologija se ne može uzdići iznad uvjerenja i primjenjuje psihološki koncept u interpretaciji historijskih događaja ili logičke misli.[5][2]

Psihologizam je dugo vremena bio negiran i potiskivan u filozofiji (fenomenolog Edmund Husserl, 1859-1938)[6] dok u novije vrijeme ponovo dobija pristalice i zagovornike. Prema psihologizmu, psihologija ima središnju ulogu u uspostavljanju ili objašnjavanju ne-psiholoških vrsta činjenica ili zakonitosti i odnosi se na primjenu psiholoških tehnika na tradicionalne filozofske probleme.[7]

Sociologija i psihologizam[uredi | uredi izvor]

Émile Durkheim (1858-1917), francuski sociolog: "Ne postoji sociologija vrijedna svoga imena ako ne posjeduje historijski karakter."[8]
Sigmund Freud (1856-1939), "otac" psihoanalize: "Kakav napredak smo ostvarili. U Srednjem vijeku bi me spalili. Danas se zadovoljavaju paljenjem mojih knjiga."[9]

Osnovna suština psihologizma u sociologiji sastoji se u nastojanju da se društvo objasni uz pomoć i naglašavanjem psihičkih karakteristika, stanja i odnosa između ljudi. U savremenoj sociologiji, značajan broj pravaca ima izrazito psihologistički karakter. Po svojoj suštini, koja proizilazi iz psihičkih karakteristika pojedinaca ili grupa, ovaj pravac se dijeli na individualno-psihologistički i kolektivno-psihologistički.[10]

Tvorac individualno-psihologističkog pravca je francuski sociolog Gabriel Tarde (1843-1904) koji je zastupao mišljenje da je suština društva u svijesti pojedinaca. Sociologija, ukoliko želi proučavati društvene pojave i procese, mora da postane "interpsihologija", nauka o psihičkim odnosima između pojedinaca. Društvene pojave su rezultat podražavanja ili imitacija pojedinaca. Tarde je također i tvorac teorije faktora u sociologiji. Od svih faktora koji utiču na ponašanje pojedinaca i društva, Tarde posebno izdvaja podražavanje, suprotstavljanje i adaptaciju. Psihološku introspekciju smatra za glavnu metodu u proučavanju društvenih pojava. Superorganijski ili superindividualni društveni nivo, pored Tardea, branili su Herbert Spencer (1820-1903) i Émile Durkheim (1858-1917).[11]

U okviru individualno-psihologističkog shvatanja poznata je instinktivistička teorija Williama McDougalla (1871-1938) koji smatra da društvene pojave nastaju kombinacijom raznih instinkata, kao što je radoznalost, sticanje, zbijanje u grupe, borbenost, samopotvrđivanje i sl.[12]

Sigmund Freud (1856-1939), osnivač psihoanalize, smatra da su sve društvene pojave posebna transformacija i sublimacija polnog nagona - libida. Bez obzira što polni nagon ima značajnu ulogu u društvu, ipak se ova psihoanalitička koncepcija ne može smatrati isključivo prihvatljivom.[11][13]

Durkheim, kao predstavnik kolektivno-psihološke koncepcije u sociologiji, nastoji da društvene pojave i društvene procese objasni u cjelini, ne putem indivudalne svijesti, već preko posebne društvene svijesti, koja je izdignuta iznad pojedinaca ("svijest naroda", "psihologija naroda" i sl.) Durkheim smatra da je kolektivna svijest najviši oblik društvenog života, jer je ona svijest o svijesti. Ona se nalazi izvan i iznad individualnog i prolaznog i vidi stvari samo u njihovom trajanju i bitnim aspektima. Pojedinci prolaze, a kolektivna svijest ostaje. Ona se ne mijenja svakom generacijom, nego suprotno, ona ih sjedinjuje. Ona je nešto različito od individualne svijesti, iako se ostvaruje samo u individuama. Pretpostaviti je da je opseg i sadržaj kolektivne svijesti različit kod pojedinaca – kod nekih je veliki a kod nekih je skroman. (Individualna svijest i kolektivna svijest evoluiraju.)[14][15]

Da bi se prevazišle ovakve psihologističke koncepcije socijalnog ambijenta, razvijaju se socijalno-psihološke koncepcije društva. U tim teorijama se nastoji uspostaviti veza između karakteristika individualne i društvene svijesti, što nije postignuto na jedinstven način. Postavlja se pitanje šta je uzrok a šta posljedica. George Herbert Mead (1863-1931), posmatra čovjeka kroz njegovo povezivanje s ponašanjem drugih ljudi, tj. u interakciji s drugim ponašanjima. Tako, razvijajući se i kao društveno biće formira se i njegova svijest o samome sebi.[16]

Nužno je da svaki pojedinac u interakciji zna interpretirati značenje i namjere drugih. Ustvari, on uči preuzimati ulogu drugih – usvojiti stavove ili mišljenje drugih ljudi o vlastitim postupcima. Na taj način razvija pojam (misao) o sebi sa stanovišta drugog i postaje svjestan tuđih mišljenja o sebi. (I pojedinac utiče na grupu i grupa utiče na pojedinca!). A, prema Anthony Giddensu (1938-), elementarna socijalna činjenica je "svijest o vrsti", koja služi svakom pojedincu da u grupi prepoznaje druga bića i da prema njima usmjerava svoje ponašanje, iz čega on zaključuje da slijedi formiranje klasne svijesti i ponašanje pojedinca unutar jedne klase.

Biheviorizam i psihologizam[uredi | uredi izvor]

Posebna varijanta sociopsihologističkih koncepata društva i pojedinih društvenih pojava je biheviorizam (ponašanje u različitim uslovima – manifestacija reagiranja). Uopšteno govoreći, biheviorizam je stav, ponašanje, a preciznije - to je doktrina. Oni koji izučavaju biheviorizam trebaju, kao teoretičari psihologije, tražiti biheviorističke dokaze za bilo koju psihologijsku hipotezu. Za njih, nema vidljive razlike između dva stanja uma ukoliko ne postoji vidljiva razlika u ponašanju pridružena svakom od tih stanja uma.[17][18]

Prema ovim tvrdnjama, ako se svaka uzme zasebno, mogu se formirati i vrste biheviorizma: metodološki,[19] psihološki[20][21] i analitički (također i filozofski ili logički). Ovim pravcem se u sociologiji i psihologiji nastoji izgraditi koncepcija po kojoj se unutrašnja stanja pojedinca objašnjavaju i proučavaju na osnovu njegovih vanjskih, fizičkih manifestacija. Uzima se ponašanje kao reakcija prema sredini u kojoj čovjek živi, ne samo u funkcionalnom odnosu prema unutrašnjim karakteristikama pojedinaca. Posmatrano u cjelosti, psihološki pravac u sociologiji, pored brojnih ograničenja, predstavlja doprinos u razvoju sociologije jer je, usmjeravajući pažnju na probleme psihologije pojedinaca ili psihologije masa, od kolektivne psihologije, odnosno društvene svijesti, stvorio osnovu za proučavanje ovih dimenzija društvene realnosti.

Kritika psihologizma[uredi | uredi izvor]

John Stuart Mill (1806-1873), engleski filozof i ekonomist: "Sve dobre stvari koje postoje su plodovi originalnosti. - Konzervativci nisu nužno glupi, ali najgluplji ljudi su konzervativci."[22]

John Stuart Mill (1806-1873) je u svom djelu System of Logic zagovarao ideju da su prijedlozi u matematici generalizacija određenih iskustava. Empiričari su tvrdili da matematički koncepti ne postoje nezavisno i da proizilaze iz iskustva čovjeka. Koncept brojeva, na primjer, stvoren je činom brojanja. Filozofi psihologizma drže se ideje o psihološkom porijeklu matematičkih koncepata. Gottlob Frege (1948-1925), u radu Grundgesetze der Arithmetik, oštro je kritikovao ove navode, tvrdeći da univerzalnost matematike ne proizilazi iz mentalnih iskustava, već iz njenih logičkih karakteristika.[23] Kritičari i tumači Millove filozofije logike nisu uspjeli postići konsenzus o tome da li je Mill bio psihologistički mislilac. Millov stav o odnosu (deduktivne) logike i psihologije je "frakturiran". Neki elementi ga vode prema snažnom psihologističkom stavu a drugi ga odvode od njega: negdje Mill insistira da logika zavisi od psihologije a drugdje negira tu zavisnost.[1]

Edmund Husserl (1859-1938) je u Philosophy of Arithmetic pokučao izvesti principe aritmetike iz psiholoških fenomena. Frege je kritikovao Husserlov stav i označio ga kao psihologizam. U odgovoru na Fregeovu kritiku, Husserl je preispitao svoj stav i odustao od svojih ranijih navoda. Husserl se odvojio od psihologizma i izradio temeljitu kritiku u radu Logical Investigations.[23] Husserl je tvrdio da su logički principi univerzalni, a priori istine koje se ne mogu reducirati na prirodne činjenice, dok je psihologizam obuhvatao skepticizam i relativizam, koji negiraju svaku mogućnost takve a priori i univerzalne istine. Otklon od pshihologizma je bio veoma značajan za Husserla jer ga je doveo do fenomenologije koja je postala jedan od najznačajnijih filozofskih pokreta XX stoljeća.[23]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Kusch, Martin (1. 12. 2015). "Psychologism". Stanford Encyclopedia of Philosophy (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 5. 2016. 
  2. ^ a b Filipović, Vladimir (redaktor). Filozofijski rječnik. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1989. 
  3. ^ Npr. logici:
    • Psihologija je nauka koja definira (sve) zakonitosti mišljenja.
    • Logika je područje istraživanja koje se bavi podskupom svih zakonitosti mišljenja.
    Dakle, logika je dio psihologije. Dakle, logika je dio psihologije.
    • Ne možemo zamisliti alternativnu logiku.
    • Ograničenja zamisli su mentalna ograničenja.
    Dakle, logika je dio psihologije.
  4. ^ Die reine Phänomenologie, ihr Forschungsgebiet und ihre Methode, Inaugural Lecture at Freiburg im Breisgau (May 3, 1917)
  5. ^ Tubić, Risto. Enciklopedijski rječnik marksističkih pojmova. Sarajevo: IP Veselin Masleša, 1974. str. 232-233. 
  6. ^ Kalin, Boris. Povijest filozofije. Zagreb: Školska knjiga. str. 373. ISBN 953-0-20424-8. 
  7. ^ "Psychologism". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 5. 2016. 
  8. ^ Debate on Explanation in History and Sociology (1908).
  9. ^ Letter to Ernest Jones (1933), as quoted in The Columbia Dictionary of Quotations (1993) by Robert Andrews, p. 779
  10. ^ N.B.: Individua se ne ponaša jednako kao jedinka i kao dio grupe, zajednice ili društva.
  11. ^ a b Zbirka radova grupe autora. Teorije o društvu. Beograd: Vuk Karadžić, 1969. str. 139, 978. 
  12. ^ Zbirka radova grupe autora. Teorije o društvu. Beograd: Vuk Karadžić, 1969. str. 695-698. 
  13. ^ Kao pokretače ljudskih reakcija i uzroke djelovanja i ponašanja ljudi treba posebno razmotriti nagon za samoodržanjem, strahove i sl. kako pojedinca, tako i grupa, društva, a svakako i njihove međusobne odnose. Tu možemo ubrojiti i potrebe, poput onih za zadovoljenje osnovnih potreba (koje se ostvaruju proizvodnjom, odnosno, radom) dokazivanje, nadmetanje.
  14. ^ Zbirka radova grupe autora. Teorije o društvu. Beograd: Vuk Karadžić, 1969. str. 1010-1013, 1235-1242. 
  15. ^ Ove dvije koncepcije (individualna i kolektivna), svaka na svoj način, daju objašnjenja društvenih pojava i procesa koja ipak imaju svoja ograničenja (parcijalnost) i ne mogu se smatrati za potpune jer čovjeka – individuu/pojedinca i društvo - zajednicu ljudi, treba posmatrati skupa, u međusobnim odnosima, zavisnostima, kretanjima. Temeljno je pitanje kako ljudi stvaraju, održavaju i mijenjaju društvo a da ih ono, istovremeno i samo oblikuje. Kako društvo uspijeva nadrasti individuume iako ono nije ništa do proizvod njihovih međusobnih postupaka?
  16. ^ Zbirka radova grupe autora. Teorije o društvu. Beograd: Vuk Karadžić, 1969. str. 789-790. 
  17. ^ Madden, Gregory J., ur. (2013). "APA Handbook of Behavior Analysis". Pristupljeno 5. 5. 2016. 
  18. ^ Biheviorizam, kao doktrina, u potpunosti je posvećena istini sadržanoj u slijedećim tvrdnjama:
    • Psihologija je nauka o ponašanju. Psihologija nije nauka o umu.
    • Ponašanje se može opisati i objasniti bez, u krajnjoj liniji, vezivanja za mentalne događaje ili unutrašnje psihološke procese. Uzroci ponašanja su vanjski (u okolini), a ne unutrašnji (u umu).
    • Ako se u psihologiji koriste mentalni pojmovi za opisivanje ili objašnjenje ponašanja tada ili a) te pojmove treba eliminirati ili zamijeniti biheviorističkim ili b) pretvoriti ih u biheviorističke.
  19. ^ Skinner, BF (1976). About Behaviorism. New York: Random House, Inc. str. 18. ISBN 0-394-71618-3. 
  20. ^ Staats, Arthur W.; Staats, Carolyn K.: Complex human behavior: A systematic extension of learning principles. (1963) New York, NY, US: Holt, Rinehart & Winston
  21. ^ Staats, A.W.: Learning, language, and cognition. (1968) New York: Holt, Rinehart, & Winston
  22. ^ Quotations for Our Time (1978), edited by Laurence J. Peter
  23. ^ a b c "Psychologism". New World Encyclopedia (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 5. 2016. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  1. Kusch, Martin. Psychologism, a case study in the sociology of philosophical knowledge. London: Routledge, 1995. 
  2. Bjelica, Videnov. Sociologija na putu ka ciljevima u biznisu. Novi Sad: 2007. 
  3. Zbirka radova grupe autora. Teorije o društvu. Beograd: Vuk Karadžić, 1969. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]