Bioantropologija

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Fizička antropologija)
Idi na: navigacija, traži

Definicija[uredi | uredi izvor]

Bioantropologija (grč. βiοs- bios = život + άνθρωπος - anthropos = čovjek + λoγοs - logos = nauka, znanje, znanost, učenje) je biologija čovjeka (biološka antropologija, fizička antropologija, somatska antropologija). Proučava čovjeka kao žvo biće, pripadnika živog svijeta i biološku vrstu. To je osnovna biološka nauka čiji je "predmet" istraživanja – čovjek, a "problem" – njegova sveukupna biologija. Zato obuhvata niz problemskih naučnih disciplina, od molekularne biologije, preko citologije, histologije, anatomije, genetike, fiziologije, ekologioje (i dr.) – do evolucije čovjeka i paleoantropologije.[1] U tim područjima, biologija čovjeka se se preklapa i difuzno prožima sa ostalim prirodnim naukama (hemija, fizika, geologija itd) i matematičko-informatičkim naukama[2][3][4]

Primijenjena bioantropologija ima nekoliko veoma značajnih područja djelovanja, na osnovu čega se, naprimjer, izdvajaju medicinska, forenzička, industrijska antropologija i sl.[5]

Osnovne bioantropološke nauke[uredi | uredi izvor]

Koadaptacija biološkog i kulturnog nasljeđivanja[uredi | uredi izvor]

Koadaptacijski sistem biološkog i kulturološkog nasljeđivanja je osnova specijalnog položaja ljudske vrste u ekonomiji prirode. Biološki kontinuitet čovječanstva ostvaruje se zahvaljujući procesima i pojavama organskog nasljeđivanja u kojima materijalni nosioci genetičke poruke povezuju neprekidni niz roditeljskih i potomačkih pokoljenja. Kontinuitet kulture, međutim, počiva isključivo na međuljudskoj komunikaciji. Kulturni razvoj se ostvaruje prijenosom, razmjenom i širenjem znanja, umijeća i navika. Nositelji biološkog nasljeđivanja ne prenose ljudska svojstva koja su stečena tokom života, dok se nasljeđivanje kulture tiče samo takvih obilježja! Kultura se stiče samo podražavanjem, vježbanjem i učenjem od drugih ljudskih bića (tj. nebiološkim putem). Nedvojbeno je da nasljedne sklonosti mogu uticati na brzinu, kvalitet i kvantitet usvajanja kulture i njenih pojedinih elemenata, ali one nikada ne određuju što se, zapravo, stiče ili prenosi. Genetički faktori mogu, npr., uticati na to da li će neko lakše ili teže naučiti jedan ili više jezika, ali ne i koje, a još manje šta će, kada i kako na svakom od njih govoriti. Po svom kulturnom identitetu, ljudi nisu od rođenja Bosanci, Amerikanci, Kinezi ili Hotentoti niti su predodređeni da budu seljaci, rudari, vojnici, naučnici ili umjetnici, nisu rođeni kao vjernici ili ateisti, kulturno superiorni ili potprosječno "kultivirani". Oni to postaju učenjem i odgojem, odnosno prihvatanjem i usvajanjem karakterističnih elemenata kulturne posebnosti pomenutih skupina.

Kultura je historijski izveden sistem eksplicitnih (izričitih) ili implicitnih (podrazumijevajućih) obrazaca življenja, koji je zajednički svim ili posebno određenim pripadnicima grupe. Prema nekim pojednostavljenjima, to je organizirani sistem naučenih odgovora u mogućim životnim situacijama, karakterističan za određeno društvo. Ili još jednostavnije – kultura je sve ono što ljudi čine "zato što su ih tako učili".[6]

Neraskidivost veza između biološke i kulturne komponente evolucije čovječanstva izvire iz cjelovitosti i komplementarnosti njihovog zajedničkog usmjerenja ka najdjelotvornijem prilagođavanju životnoj sredini i što potpunijoj kontroli nad njom. Evolucijska progresija genetičke osnove ljudske sposobnosti da stvara, dograđuje, modificira i prenosi kulturu selektivno je stimulirala adaptacijske prednosti onih kod kojih su se one pojavile. Kultura je, međutim, neizmjerno djelotvorniji oblik prilagođavanja od samih bioloških procesa koji su omogućili njenu pojavu i neslućeni progres. Njena relativna efikasnost je rezultat neuporedljivo moćnijih, bržih i raznorodnijih oblika širenja. Promijenjeni geni se prenose samo na direktne potomke svojih prvih nosilaca, dok se razmijenjeni elementi kulture mogu prenositi svakome, bez obzira na biološko roditeljstvo ili čak u "gotovom obliku" preuzeti od drugih naroda (ljudskih skupina). Teorijski gledano, u jednoj jedinoj generaciji, određene kulturne inovacije mogu postati svojinom praktično cijelog čovječanstva. Stvaranjem genetičke osnove kulture biološka evolucija je prevazišla samu sebe – stvorila je svoju nadorgansku izvedenicu i stopila se s njom u jedinstvenu cjelinu. Time ipak nije poništena njena organska komponenta. Prema tome, evoluciju čovječanstva čine njene dvije uzročno–posljedično povezane, komplementarne i interaktivne komponente: biološka (organska) i kulturna (nadorganska). Ona, dakle, nije isključivo biološki proces niti se može poistovijetiti sa historijom kulture. Složeni sistem održavanja međupersonalnih i međugeneracijskih komunikacija od kojih zavisi opstanak i postojanost čovjeka kao jedinke i biološke vrsteg označava se kao vantjelesno (ekstrasomatsko, egzosomatsko) nasljeđivanje. Ono omogućuje da se zatvoreni sistem genetičke informacije (biološkog nasljeđivanja) progresivno dopunjava široko otvorenim programom nasljeđivanja kulturnih dostignuća. Tako se učenje – tipično ljudsko svojstvo – javlja kao najznačajniji faktor socijalizacije ili enkulturacije, tj. procesa uklapanja u ođređeno društvo i prihvaćanja osobenih društvenih odnosa i pravila ponašanja.

Komuniciranje među individuama i generacijama predstavlja osnovni preduvjet kontinuiteta svake kulture, pošto se primopredajom informacija ostvaruju polazni uvjeti za njihovo širenje, kojim postaju zajednička svojina. Komunikacijom se ostvaruje dugoročni kontinuitet antropogeno stvorenih uvjeta života, tj. najbitnijih elemenata materijalne i duhovne kulture. Pokretačku i primarnu ulogu u evoluciji međuljudskog komuniciranja odigrali su najprije jezik (govor), a zatim i pismo kao njegov simbolički izraz.

Hipotezu o psihičkom jedinstvu čovječanstva posebno opravdava činjenica da su svi pripadnici ljudske vrste, osim patoloških slučajeva, sposobni za učenje svih poznatih simboličkih jezika i raznorodnih izvornih i široko rasprostranjenih kulturnih formi. To istovremeno dokazuje da je ova sposobnost postala osobenost vrste Homo sapiens, poput uspravnog hoda, nesezonskog razmnožavanja, veličine i funkcionalnih kapaciteta mozga i ostalih, isključivo ljudskih, osobina. Prema tome, kultura je proizvod i dio čovjekove biologije i njegovog sveukupnog bića, iako je prenosi društvo a ne geni. Ona je karakteristična posebnost naše vrste, kao što su ogromne tjelesne dimenzije prepoznatljiva osobenost nekih vrsta gigantskih životinja (slonova i kitova, npr.). Ukratko, kultura je najmoćnija i ekskluzivna adaptacija vrste Homo sapiens na specifično mjesto u općoj "ekonomiji prirode".

Sposobnost svjesnog prilagođavanja životne sredine i stvaranje vještačkih uvjeta ("ekosintezê") za održavanje sopstvenog specijalnog položaja u prirodi izuzetno je značajna [[evolucija|evolucijska novost i osobenost ljudskog roda. Čovjek i njegova kulturna djelatnost, uz općebiološke, unose u prirodni evolucijski sistemg i nove – socijalne (antropogene) faktore tih procesa. Intervenirajući u svojoj životnoj i radnoj sredini, čovjek postaje jedan od najmoćnijih činilaca sopstvenog opstanka. Socijalni i kulturni razvoj čovječanstva istovremeno se javlja i kao posebno značajan ili čak presudan faktor egzistencije i evolucije mnogih drugih oblika života na Zemlji.

Iz dostignuća sveukupnog kulturnog razvoja izrastao je neslućeno moćan sistem nebiološkog nadomještanja, tj. sposobnosti podešavanja životnih uvjeta mogućnostima sopstvene ekološke valence. Takvim podešavanjem (vještačke) životne sredine čovjek osigurava sopstvenu postojanost u najrazličitijim oblicima "neizdrživih" i neprirodnih životnih uvjeta, čime je ostvario ekološki kosmopolitizam bez sličnog primjera u prirodi. Zahvaljujući sposobnostima ekosinteze povoljnih uvjeta za život, čovjek je osvojio najveće okeanske dubine, ledene i žarke pustinje, vinuo se daleko u Kosmos. U proteklih desetak hiljada godina, sve češće i obimnije prilagođavao ekološke uvjete svojim biološkim mogućnostima; genski fond ljudske vrste se u sve manjoj mjeri evolucijski prilagođavao novim uvjetima životne sredine. Prirodna životna sredina čovjeka sa ubrzanom progresijom je postajala – kulturna sredina.[6][7]

Bioantropološke osnove svijesti i duhovnosti[uredi | uredi izvor]

Mišljenje, svijest, inteligencija, moralnost i duhovnost počivaju na višerangiranim funkcijama centralnog nervnog sistema i ubrajaju se među najbitnije činioce procesa hominizacije i najprepoznatljivije posebnosti vrste Homo sapiens.

  • Misao – iako je svako od nas osjeća i prepoznaje – ostaje teško “uhvatljiva” za svaki pokušaj potpunije i korektne pojmovne definicije. Shvatanje posmatranog prizora u određenom času nesumnjivo je jedna misao; to je i shvatanje sebe i okoline preko drugih osjetilnih informacija kao i projekcija neke matematičke operacije u razumu i sl. Mišljenje, svijest, pamćenje i učenje predstavljaju nedjeljivu specijalnu cjelinu najviših funkcionalnih sposobnosti ljudskog mozga. Svijest je sveukupno psihičko doživljavanje, satkano od slijeda misli – njenih uzastopnih trenutnih “slika” – stvarne ili apstraktne prirode. Pamćenje je sposobnost ponovnog doživljavanja ranijih misli, a učenje počiva na mogućnosti nervnog sistema da pohranjuje (pamti) sjećanja.
  • Mišljenje, u svom najrazvijenijem – a možda i jedinom punom – obliku, svojstveno je samo pripadnicima ljudske vrste. Po svojoj prirodi, ono je simbolički, suptilni unutrašnji, a često i nesvjesni, proces. Pod mišljenjem se obično podrazumijeva sjećanje na nešto, predstavu o nečemu (zamišljanje) ili se u tom pojmu izriče određeno uvjerenje ili sud o nekoj pojavi ili procesu. To je tok svijesti – determinirani tok ideje sa simboličnim sadržajem, proces rješavanja problema pomoću pojmova i općih principa. Životinje rješavaju određene probleme nakon neposrednog uviđanja odnosa između sredstava i cilja (npr., slaganjem sanduka u kafezu, majmun dohvati bananu sa stropa). Međutim, ljudi su u stanju riješiti iskrsle probleme i u situacijama kada se sredstvo i cilj ne nalaze u vidokrugu. Predmete, bića, pojave i procese čovjek može da zamijeni i predstavi odgovarajućim simbolima (pojmovi, riječi, predstave, oznake i sl.) i da ih kao takve uključi u odgovarajuće misaone operacije – u kojima međuodnosi nisu neposredno čulno registrirani. Proces mišljenja je, u suštini, posredni put spoznavanja stvarnosti. Prema tome – u širem smislu – mišljenje možemo shvatiti kao psihičku aktivnost koja nije okrenuta neposrednim čulnim spoznajama (sjećanje, predstavljanje, prosuđivanje). U užem smislu – to je rješavanje problema simboličkim sredstvima. Određeni problemi se mogu rješavati i po sistemu pokušaja i pogrešaka. Pošto u takvom procesu nema uviđanja relacija među pojedinim elementima problemske situacije, tj. do rješenja se dolazi slučajno, on se i ne može nazvati mišljenjem u punom smislu. Dakle, u suštini mišljenja je shvatanje (uviđanje) mogućih odnosa u problemskoj situaciji. Majmun je, naprimjer, u stanju shvatiti jedan (prvi) stupanj tih relacija (nastavljanjem štapova ili slaganjem sanduka dohvatiti bananu sa stropa!), ali nije sposoban da u procesu mišljenja zahvati i predvidi više narednih postupaka (“stupnjeva unaprijed”).

Mišljenje je usmjeren proces kombinovanja spoznajnih dijelova u nove cjeline, a na bazi ranijih iskustava. Individualne razlike u procesu mišljenja najočitije su u načinu otkrivanja veza između ranijih iskustava i novih životnih situacija. Prirodu relacija između datog (staro iskustvo) i zadatog (nova situacija) uspješnije uočavaju oni koji imaju bolji smjer (direkciju) misli, iako u procesu mišljenja uvijek postoji činilac koji ga jedinstveno usmjerava ka cilju. – Faze misaonog procesa su saturacija, inkubacija, iluminacija i verifikacija. U toku saturacije (preparacije) mislilac se priprema za rješavanje problema, a u fazi inkubacije on, naoko, “ništa ne radi”, iako i dalje (nesvjesno!) rješava problem. U fazi iluminacije iznenada “bljesne” traženo rješenje, a u toku verifikacije “iskrslô” rješenje problema se provjerava i vrednuje.

  • Pamćenje (memorija) je psihofiziološki proces koji određuje sposobnost trajnijeg usvajanja novih informacija, doživljenih iskustava i oblika ponašanja. Iako priroda i mjesto utiskivanja – upisivanja (imprintinga) tragova pamćenja (engrama, neurograma) još uvijek nisu dovoljno poznati, nedvojbeno je da fiziološku osnovu pamćenja čine promjene koje nastaju tokom određenih aktivnosti i, nakon toga, se zadržavaju u strukturi živčanog sustava i modelima živčanih podražaja. Ljudsko pamćenje je daleko savršeniji i složeniji proces od onoga koji se odvija u najmoćnijim računarima. Pošto električno podraživanje sljepoočnog režnja kore velikog mozga izaziva sjećanja na daleku prošlost, smatra se da je on najneposrednije vezan za pamćenje. Međutim, dugotrajnim vježbanjem, pamćenje se može uspostaviti i putem uvjetnih refleksa, dakle na razini kičmene moždine. Tako niski oblici pamćenja ipak nisu bitna hominidna osobina jer kod čovjeka dominiraju viši i aktivniji sustavi sticanja novih znanja, umijeća i navika.
  • Proces pamćenja se odvija u četiri osnovne faze:
  • (1) upamćivanje (memoriranje) ili učenje,
  • (2) zadržavanje naučenog,
  • (3) sjećanje (izazivanje predstave ranijih iskustava),
  • (4) prepoznavanje (aktiviranje svijesti da je nešto već doživljeno).

Može se zapaziti da one primarno uključuju one pojave i procese koji se zbivaju u toku i poslije učenja, tj. obuhvataju:

  • – čuvanja informacija,
  • – "pozivanje iz pamćenja" – sposobnost da se u određenom trenutku
  • – potrebna informacija "dobije natrag".

Učenje je osnova pamćenja. To je svjesno i aktivno usvajanje znanja, umijeća i navika, koje se odražava u sposobnosti prepoznavanja i reprodukcije (ponavljanja) usvojenih spoznaja i obrazaca ponašanja. Može se zasnivati na uvjetnim refleksima, oponašanju, iskustvu u postupku pokušaj – greška i na neposrednom uviđaju. Tok, kvalitet i rezultati učenja uveliko zavise od njegovih vidova (mehaničko ili logičko, spontanoprirodno ili školsko i sl.), ali i od individualnih sposobnosti, motivacije i životne dobi. Učenje je osnova permanentnog i progresivnog mijenjanja individualnog djelovanja i ponašanja, a starenjem ova sposobnost postepeno opada. Pamćenje se očituje u različitim oblicima, a najjasnije u sposobnosti reprodukcije, tj. samostalnog obnavljanja stečenih znanja, vještina i navika, odnosno određenih simboličkih sadržaja: slikâ, riječi, brojeva, teksta, logičkih cjelina itd. Zaboravljanje je, ustvari, slabljenje ili nestajanje tragova pamćenja (engramâ ). Osnovni uzroci toga procesa su u zauzetosti moždane kore novim aktivnostima, a u manjoj mjeri je posljedica neobnavljanja usvojenih spoznaja. Osnova kratkotrajnog pamćenja su funkcionalne promjene u neuronima, a dugoročno pamćenje omogućavaju ijske promjene u postsinaptičkim membranama (ako te promjene dovoljno dugo traju).

  • Svijest je sveukupnost psihičkog doživljavanja u datom trenutku. Čovjek je misaono biće i jedini svjesni faktor u biosferi. To je jedna od temeljnih osobenosti ljudske vrste, na kojoj, u suštini, počivaju praktično sve bitne odrednice njene društvene, kulturne i biološke prirode. [U živom svijetu susrećemo relativno brojne primjere instinktivne zoopsihike, ali jedino čovjek zna šta se dešava u njemu, sa njim i oko njega: on zna da misli – upravo u trenutku dok misli, zna da osjeća – tada kada osjeća, svjestan je svog djelovanja – ako to i kada čini. Svjestan je, dakle, svojih i okolinskih stanja, ponašanja i djelovanja, vremenskih i prostornih relacija i njihovih mogućih mjera. Svijest omogućuje spoznaju sopstvenih aktivnosti, unutrašnjih i spoljnih promjena; zahvaljujući njoj znamo ko smo, šta smo i kakvi smo – kakvi smo bili juče ili kakvi ćemo (vjerovatno) biti sutra, znamo da se biološki i duhovno razlikujemo od ostalih ljudi i okolnog svijeta uopće.

Svijest je nastala iz potrebe permanentnog prilagođavanja prirodnoj i društvenoj sredini. Svjesno reagujemo redovno kada nesvjesni odgovor na vanjsko djelovanje postaje nedovoljan za adekvatnu i svrsishodnu adaptaciju, tj. svijest se javlja iz potrebe misaonog prevladavanja nedostataka u nervno–automatskom prilagođavanju. Objektivni kriterij svijesti je njena stvarna uloga u višim oblicima adaptacije vezanim za odgovarajuće neurofiziološke reakcije i procese u kori velikog mozga. Aktivnost nižih nervnih centara nije praćena sviješću: u normalnim okolnostima, uopće ne znamo, tj. nismo svjesni šta se događa u funkciji kičmene moždine, produžene moždine ili malog mozga, npr.

Subjektivni kriterij svijesti može se, pak, poistovijetiti sa pojmom psihološki. Riječ je o tome da o svijesti sudimo i na osnovu sopstvene spoznaje unutrašnjih doživljaja. Po tome što normalan čovjek zna da misli, zna šta hoće, zna da i šta osjeća, zaključujemo da je on svjestan svojih misli, želja, osjećanja, ponašanja i aktivnosti. Stupanj bistrine (lucidnosti) ili jasnoće svijesti veoma je različit i označava se kao nivo budnosti. U tom smislu, svjesnost se kreće između pune bistrine i njenog potpunog odsustva:

  • (1) bistra – misaona, koja zahtijeva održavanje određenog stupnja koncentracije,
  • (2) spontana – za koju nije potreban napor koncentracije,
  • (3) podsvjesnost – koja održava redovne automatske aktivnosti svakodnevnog života,
  • (4) nesvjesnost.
  • Moral (moralna svijest) je posebna forma i područje svijesti. Očituje se u unutrašnjem osjećaju dobra, zla i univerzalnih ljudskih vrijednosti, odnosno doživljavanju i prihvatanju općih društvenih normi u uređivanju ukupnih međupersonalnih i međugrupnih odnosa i ponašanja. Prema tom kriteriju, za razliku od animalnog svijeta, čovjek je moralno biće, što se, također, definira i istosmislenom odrednicom – čovjek je etičko biće (etika = nauka o moralu).
  • Inteligencija je složeno kvantitativno individualno svojstvo koje obuhvata sveukupne sposobnosti i mogućnosti adaptacije, odnosno svrsishodnog snalaženja u novonastalim životnim situacijama. Smatra se da su u procesu njenog ispoljavanja posebno značajni:
  • razumijevanje (razboritost),
  • inventivnost (kreativna domišljatost),
  • intuicija (instinktivno naslućivanje) te
  • prilagođavanje i
  • cenzura (procjena).

Iako je mogućnost sveobuhvatne definicije inteligencije veoma ograničena, nedvojbeno je da ona predstavlja veoma složen skup elemenata, svojstava i sposobnosti, među kojima se osobito ističu: brzina rasuđivanja, učenja i pamćenja, “sluh” za jezik i matematičke operacije, uočavanje oblikâ i odnôs'â, osjećanje prostora i vremena, intuicija (predosjećajno promišljanje') itd. Stupnjevi naglašenosti različitih komponenti inteligencije mogu biti u direktnoj međusobnoj korelaciji, ali se ispoljavaju i pojedinačno ili u njihovim mogućim kombinacijama. Pošto se maksimum pomenutih i općih mentalnih sposonbnosti kod većine osoba nikada u potpunosti ne realizira, u proučavanju unutargrupne promjenljivosti, inteligencija se relativno često (ali pogrešno!) miješa sa obrazovanjem, odnosno svojstvima koja su rezultat učenja i naučenih obrazaca ponašanja. Ostvareni stupanj individualne inteligencije, ustvari, predstavlja rezultantu djelovanja genetičkih i sredinskih uticaja. Primjenom gemelološkog (blizanačkog) i genealoškog (rodoslovnog) metoda, davno je dokazano da su mnoge kategorije abnormalno niske inteligencije – nasljedne. Na toj osnovi je razvijena, a kasnije i potvrđena, hipoteza da i:

  • – normalna varijacija stupnja inteligencije nesumnjivo ima značajnu genetičku osnovu, i da
  • – da je njen relativno ski raspon variranja u ljudskoj vrsti (kao bitna karakteristika!) također nasljedankoeficijent individualne inteligencije također nasljedan,
  • – priroda ekspresije odgovarajćeg poligenskog seta istovjetna modelu kao i kod morfoloških i biohemijskofizioloških i ostalih kvantitativnih osobina.

U većini dosadašnjih istraživanja konstatovano je da se heritabilnost (h) inteligencije kreće od h = 65% do h = 85%. Ta “nasljedivost” inteligencije, međutim, ne znači da su umne mogućnosti svake ljudske individue upravo toliko određene već pri samom začeću, nego samo opisuje pojavu da će se – i pod istovjetnim uvjetima života i obrazovanja – pripadnici posmatrane grupe u tom pogledu i dalje međusobno razlikovati (ukupno od 15 do 35%). Budući da je inteligencija komponovana od niza posebnih i dosta heterogenih sposobnosti, logikalogično se pretpostavlja da pojedini geni, različitog nivoa i ranga djelovanja u odgovarajućoj poligenskoj seriji, kontroliraju pojedine funkcije moždanih ćelija i njihovih veza sa odgovarajućim dijelovima ostatka nervni sistem nervnog sistema i senzornim organima.Također je nesumnjivo da su u tom kompleksu aktivni i dodatni modificirajući geni, uključujući i takve koji mogu biti u vezi sa određenim specijalnim sposobnostima. One se manifestiraju nezavisno od stupnja normalne ili očekivane inteligencije, kao što je uočeno za posebne nadarenosti za muziku, slikarstvo, oblikovanje, nauku, književnost, matematičke i kombinatoričke (šah, npr.) operacije itd.

Igre su jedna od najuniverzalnijih pojava u svekolikom čovječanstvu. Posebno su izražene kod sisara i ptica), a čovjek je najigroljubljivija životinja (Homo ludens[8]). Igra pospješuje učenje, tj. sticanje novih znanja i vještina, razvoj istraživačkih sposobnosti, potpunije spoznavanje životne sredine i “pripremanje” za buduće realne životne situacije.

Estetika i umjetnost su ekskluzivnosti ljudske vrste. Sveprisutni odnos prema lijepom (uključujući i pripadnike suprotnog spola) ne tiče se samih okolnih „objekata”, nego prirode i intenziteta individualnih osjećaja. Estetika je, istovremeno, i nauka o lijepom i sposobnost ili mogućnost osjećanja i stvaranja lijepog. Obuhvata umjetnost, magijsko i religijsko stvaralaštvo kao i oblike i objekte praktične djelatnosti u kojima se prepoznaje pojam lijepog. Proteže se na čitavu skalu osjetilnih stavova utemeljenih na biološkopsihološkoj, etološkoj i socijalnoj strukturi ličnosti, a koji izviru iz receptivne sfere vizuelnih, zvučnih, jezičkih i drugih podražaja. Ilustrira prirođenu ljudsku potrebu i želju da se, na osoben način, u duhu svojih izražajnih mogućnosti i stremljenja, fiksiraju prolazni senzorni – okolinski i unutrašnji dojmovi osobitog učinka. Estetičnost, dakle, ima naglašenu imitativnu – snimalačku prirodu. Estetska i umjetnička djelatnost obuhvataju ogromno područje kohezionih duhovnih snaga čovječanstva, a adaptivna vrijednost takvih činilaca je toliko značajna da se “teško može precijeniti”.

Bioanropološki metodi i instrumenti[uredi | uredi izvor]

Dva su osnovna bioantropološka metoda: antropometrija i antroposkopija. Antropometrija i antroposkopija (grč. ἄνθρωπος - anthropos = čovjek + ...μέτρον - metron = mjera; ...+ σκοπεῖν - skopeín = gledati) obuhvataju niz metoda proučavanja kvantitativnih (antropometrijskih) i kvalitativnih (antroposkopskih) svojstava ljudskog organizma u sveobuhvatnom biohemijsko-fiziološkom (funkcionalnom), morfološko-anatomskom, mentalnom, etološkom i društvenom kompleksu. Iako se u praksi značenje ovih termina djelimično prepokriva (a ponekad i neopravdano poistovjećuje, u ozbiljnim naučnim rasprabvama moguće dileme se ignoriraju.

  • Antropometrijski metodi (antropometrija) se primarno primjenjuju u proučavanju kvantitativnih (mjerljivih) svojstava, tj. onih čija se varijacija izražava u jedinicama jednog ili više sistema mjera ili prebrojavanjem proučavanih jedinica.
  • Antroposkopski metodi (antroposkopija)izvorno obuhvata odgovarajuće termine u opisu kvalitativnih osobina, odnosno onih svojstava čija se varijacija ne može vjerodostojno izraziti jedinicama postojećih sistema mjera. Prilikom antroposkopske analize (gledanjem, tj. posmatranjem) nesumnjivo kvalitativnih osobina, njihova varijacija se izražava u terminima opisa kvalitativne promjenljivosti (npr. niski – srednje visine – visoki, kratki – srednji – dugi, slabi – srednji – jaki, svijetli – srednji – tamni i sl.), a prema odgovarajućim uobičajenim kriterijima fenotipske diferencijacije.

U vjerodostojnim antropometrijskim i antroposkopskim istraživanjima istraživanjima upotrebljavaju se standardizirani instrumenti i modeli.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  2. ^ Boaz N. T. (1999): Essentials of biological anthropology. Prentice Hall, New Jersey,ISBN 0-13-080793-1.
  3. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2 (ISE)
  4. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  5. ^ Rischer C. E., Easton T. A. ( 19956): Focus on human biology. HarperCollins College Publishers, New York, ISBN 0-06-501796-X.
  6. ^ a b Dobzhansky Th. (1962): Mankind Evolving – The Evolution of the Human Species. Yale University Press, New Haven and London.
  7. ^ Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija - Biodiverzitet recebtnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  8. ^ Huzinga J. (1938): Homo ludens - von Ursprung der Kultur und Spiel.; Prijevod: Srtamać A., Stamać T. (1992 ); Homo ludens - O podrijetlu kulture u igri. Naprijed, Zagreb, ISBN 86-349-0293-5.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: