Sergej Jesenjin

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Sergej Aleksandrovič Jesenjin
Example alt text
Rođenje 3. oktobar 1895.
Konstatinovo, Rusija
Smrt 28. decembar 1925.
Petrograd, SSSR

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (rus. Сергей Александрович Есенин, Konstatinovo, 3. oktobar 1895. - Lenjingrad, 28. decembar 1925.), ruski pjesnik

U Petrograd je došao 1915. i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju. Kasnije se odao boemskom životu, piću i bančenju, oženio se balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je u noći između 26. i 27.decembra 1925. razrezao lijevu ruku i vlastitom krvlju napisao pjesmu "Do viđenja druže, do viđenja".Sljedeće noći počinio je samoubistvo isjekavši vene, objesivši se i goreći tijelo od cijevi radijatora.

Stvorio je pjesništvo posvećeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje crpi iz seoskog života i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala "jesenjštinu", pijanstvo, razbarušeni individualizam, kafanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.

Odlazak u Moskvu, Petrograd i samoubistvo[uredi | uredi izvor]

Kada je stekao srednjoškolsko obrazovanje, "snovi o bogatstvu i slavi" odvode ga u proljeće 1912. u Moskvu, gdje namjerava stupiti u Pedagoški institut. Tim prije, što mu i otac u drevnoj prijestolnici radi kao mesarski pomoćnik kod zamoskvorečkog trgovca Krilova. Trebalo je da se i sin zaposli u administraciji istog poduzeća, ali kako nije ustajao kao ostali službenici pri dolasku "gazdarice" u radnju, morao je napustiti trgovinu, pa privremeno i oca. Materijalno nezbrinut i na ulici Moskve , Sergej se odlučuje da krene književnim putem. Dolazi u dodir da moskovskim književnom-muzičkim kružokom "Surikov", koji se stara o nadarenim početnicima iz radničkih i seljačkih redova, i neko vrijeme stanuje kod njegovog predsjednika S.Koškarova-Zarevog. Kao surikovcu članovi kluba, radnici tipografije Sitina, pomažu mu da stupi kao pomoćnik lektora u korektorski odjel štamparije. Povezan sa tipografima, učestvuje na njihovim "konspiracijskim sastancima" i radničkim zborovima u okolini Moskve; zbog štrajkova 1912. pada u oči policiji i agenti mu dvaput pretresaju stan. Pišući Griši Panfilovu o tome, on podvlači da mu je osam prijatelja zatvoreno zbog pokreta solidarnosti sa tramvajskim radnicima, dok je on, kao i svi drugi, postao sindikalac, i da je pretres kod njega sretno prošao.

Iduće 1913. godine mladi Jesenjin je i više u vodama demokratske sredine. Na putu da postane još malo pa revolucionar, piše Panfilovu da ga policija prati, da mu pisma obazrivo otvaraju i da je prinuđen da šuti. U toku 1914. godine Jesenjina u Moskvi počinju štampati. Njegovi stihovi, pod pseudonimom Sergej Molot, izlaze u moskovskim časopisima "Dobro jutro", "Dječji svijet" i drugim listovima izdavača I.D.Sitina. Istovremeno je sekretar časopisa "Narodni prijatelj", socijaldemokratske grupe surikovskog kluba, čiji su članovi prije toga objavili i proglas protiv rata. Ovdje Jesenjin predaje za prvi broj svoju "antimilitarističku poemu", "Čavke", ali policija je "još pri slaganju konfiskuje".

1913.-1914. sluša predavanja na Univerzitetu Šanjavskog, radi na svom obrazovanju, čita Bjelinskog, Gljeb-Uspenskog i ruske klasike, a pogotovo roman Cerniševskog "Šta da se radi", dok su mu u poeziji ljubimci Kolcov i Njekrasov. Poslije godinu i pol dana u Moskvi, poremećen ratom i vanrednim prilikama, Jesenjin odlazi na selo. Vrijeme provedeno u staroj prijestolnici ostavlja na njega dubok trag. U poeziji, kao što se vidi iz njegovog ranog stvaranja, Jesenjin od svoje devete do šesnaeste godine piše mnoge stihove koji su značajni "kao put pjesnika do revolucije". Među njima valja spomenuti "Bulkin šare", slagane u duhu narodne lirike i duhovne stihove posvećene Mikoliju. Proza iz 1909-10, "U dubodolini", zatim "Bobilj i drug", također u narodnom stilu, u kojim je dan simbol potukaca i slobodnog čovjeka bezzemljaša, predstavlja beletrističke pokušaje koji docnije nisu razvijani.

Kao osamnaestogodišnji mladić, začuđen što mu listovi ne objavljuju pjesme, Jesenjin odlazi u Petrograd. Kada se nepoznati seljak-pjesnik, koji je doskora napasao krave u rjazanskoj guberniji, obreo u prijestolnici, naišao je na dobar primjer i tešku književnu atmosferu. Petrogradski saloni i inteligencija potpuno odvojena od naroda bili su siti literature poze i gesta, bulevarske poezije, pune s jedne strane banditizma i demimontkinja, a s druge - svilenih toaleta i budoarskog mirisa velikog svijeta. Osjećala se zaista potreba za zrakom i svježinom. Umornoj i apatičnoj sredini uoči i u toku Prvog svjetskog rata trebalo je više sirovosti, zdravlja, neposrednosti da bi mogla održati dušu i interesovanje za umjetnost. Prezasićen otmjenom rječju, zamor i klonulost vrhova, s druge strane razna revolucionarna nastrojenja, podupirana ilegalnim radom inteligencije, radničkim pokretima, štrajkovima, seljačkim bunama i protestima gladnih, glavna su karakteristika vremena u kome se našao mladi Jesenjin u prijestolnici kao pjesnik. I, naravno, rjazansko seljače u bijeloj ruskoj košulji sa crvenom vrpcom i seoskim prazničnim čizmama, plavih očiju i guste kovrčave kose, ovaj pastir koji nije uzalud "iz zvijezda i zora učio školu", čvrsto vezan za mnogomilijunsko muzičko tijelo, duše pune narodnih motiva, odmah je skrenulo pažnju na sebe, i to više od drugih. On je donio ovoj sredini i otupjelom gradu miris raži i tamjana, svježinu rodnih stepa, rumenilo rjazanskih zora svu draž ruskoga sela.

Čim se pojavio u Petrogradu, u martu 1915., Jesenjin je prišao pjesnicima iz naroda, čija se grupa formirala još 1912. Ovih ne pjesnika već pjevača bilo je mnogo, a među njima treba spomenuti S.S.Klickova, "seljačkog Feta", A.V.Abramov-Širjajevca, pjesnika Povložja, a kao najistaknutijeg N.A.Kljujeva, pjesnika oljonecke gubernije. Jesenjina u Petrogradu odmah prihvataju S.M. Gorodecki i Nj.Kljujev, vođe pokreta novih seoskih pjesnika, ali u umjetničke krugove, kao što je sam govorio u svojim izjavama uvodi ga Rjurik Ivenjev. Dolazak mladog Jesenjina u Petrograd da traži objavljivanje stihova, slavu i brončani spomenik značio je datum u historiji kluba novih seoskih pjesnika. Ključ za razumijevanje ovog uspjeha predstavlja pjesnikov stav prema životu kao i psihologija seljaka koji prvi put dolazi u prijestolnicu i kome je potpuno tuđ velikovaroški život. Jesenjin skreće na sebe pažnju i Maksima Gorkog, koji je već osjetio novu poeziju sa Majakovskim na čelu, izvodeći na put mnoge mlade i talentirane pisce. Ovog puta on tiska Jesenjinu u svom ljetopisu 1916. usjeve je sparušila suša. Maksim Gorki u svojim sjećanjima bilježi Jesenjinov dolazak u Petrograd i kaže da je po prvoj njegovoj pjesmi osjetio snagu tvorca. Zato je još tada zavolio i iskreno pomagao pjesnika-seljaka čije su divne oči i bujna plava kosa odmah osvojili Petrograd. I Majakovski skicira Jesenjina iz ranih Petrogradskih dana. Oni se susreću prvi put u jednoj od boljih prijestolničkih kuća. Jesenjin je tada po Majakovskom, u opancima, u ruskoj košulji sa "nekakvim vezovima na križiće" i njemu izgleda teatralan, tim prije što je već pisao stihove koji su mu se sviđali, pa bi se i za cipele našla koja rublja. Upitan našto mu i ta reklama odgovorio je otprilike: "Mi smo seljaci, mi vaše ne razumijemo...i vec nekako... po našinski....u iskonskoj...u prtenoj".

Čim je Jesenjin ušao u književne krugove i svojom seoskom poezijom nagovijestio snagu talenta, uzima maha rat i nastaje opća poremećenost u svijetu. On je ovih dana u Petrogradu i selu, piše i objavljuje pjesme u periodičnim listovima među kojima i uspjeli ciklus Rusija u kome slika seoski život u početku i za vrijeme Prvog svjetskog rata. Ovi divni stihovi su istovremeno i jedine patriotske pjesme Jesenjina. Godine 1916. pozvan je u vojsku. Preko njegovog znanca, D.Lomana, caričinog ađutanta, koji je cijenio pjesnikov talent, odobrene su mu izvjesne olakašice i umjesto da ide na front ostao je u Carskom selu. Tu je u to vrijeme živio i poznati sociolog, književni kritičar i socijalist Ivanov-Razumnjik, koji je prvi popularizirao Jesenjina kao pjesnika. Od 1914. do zaključno sa 1916. godinom Jesenjin priprema dvije zbirke, "Radunjicu" i "Plavetnil", u koje unosi svoje rane pjesme. One predstavljaju gotovo njegovo cjelokupno stvaranje do revolucije i prvu fazu razvoja. Sve su vezane za prirodu, najčešće za okoliš sela, pored svijeta bajki, mita i religije.

Bukti spektar boja u Jesenjinovim prvim pjesmama u kojima se ocrtavaju likovi svetaca, narodnih junaka i predstavnika biljnog i životinjskog svijeta. Ali plava boja preovladava, žari sve, pa prožima i samog pjesnika. Duša mu je plava, oči imaju plavo dno, i sve što živi plavo je. Iza svih ovih stilizovanih sličica, u dalekoj pozadini, nazirala se kao silueta, velika domovina - "crveno polje". To je bila Jesenjinova Rusija, tiha smirena i sanjiva. Kao što se vidi u prvoj fazi stvaranja pored okoliša i ideje o zavičaju i domovini, Jesenjin kultivira u pjesmama i religioznost. U svezi sa tim, osjećanja dobijaju mistični karakter ili se izlijevaju u pantetistički doživljene motive. Jesenjinove pjesme prvog razdoblja imaju simbolističko obilježje i to u duhu vremena. Simbolizam kao književni pravac i veliki pokret, trajao je u Rusiji sve do Listopadske revolucije(oktobarske revolucije) i svojom završnom fazom dotakao se našeg pjesnika. Od simbolista na Jesenjina najviše utječu A.Beli i A.Blok. Kada se pjesnik pojavio u Petrogradu u proljeće 1917., oduševljen revolucijom, njegov glas se nekako odmah izdvojio iz kruga seoskih pjesnika i snažno odjeknuo. Februarsku revoluciju je pozdravio na svoj religiozni i seoski način.Poslije prve revolucije Jesenjin sa seoskim pjesnicima odmah prilazi revolucionarima.

Jesenjinov pjesnički period stvaranja u revoluciji ima dvije faze, kao odaziv na događaje od 1917. do 1920. a ovdje pored biblijskih motiva i uopće stihova religioznog karaktera, kao što su Isus Mladenac, Seoski časlovac i triptih, najznačajnije zbirke su "Preobraženje" i "Trerjadnjica". Jesenjin u revoluciji vjeruje u sreću, svoju i opću, obožava sve oko sebe, dovikuje revolucionarnom vjetru da vitla, i da bude blažen onaj ko je "radost zemlje označio kao pastirsku tugu". U vrijeme obje revolucije Jesenjinova ideologija je seljačka, ali sa socijalističkim težnjama u pravcu narodnjaka, pa i Cerniševskog i religioznim tendencijama u duhu seoskih pjesnika i ljevičara simbolista. On je zaista ushićen novim događanjima i kao pastir i hodočasnik zanesen pjeva probuđenom narodu. Sada ne postavlja pitanje da li treba primiti sve što revolucija pruža, niti zahtjeva autonomiju umjetnosti, kao petrgradski slikari koji su poslije listopada htjeli da se obrate narodu protiv režimskog prisvajanja umjetnosti. Slično Majakovskom i Bloku on bez rezerve prihvaća sve i zajedno sa vladom prelazi 1918. u Moskvu. A ovdje početkom druge polovine 1918. godine Jesenjin se slučajno upoznaje sa mladim pjesnikom Anatolijem Mariengofom, sa kojim će ostati nerazdvojan prijatelj po patnji i pjesmi u toku mnogih dana i mjeseci. U Jesenjinovoj poeziji, ne samo u Moskovskom periodu već i ranije, osjećala se potreba da sve bude u slikama. U ovoj fazi postiže vrhunac slikovitosti, neočekivanih usporedbi i izvanrednih metafora. Ovakvo Jesenjinovo stvaranje u Moskvi odmah je dobilo pristalice i privuklo mnoge pjesnike. Među njima najviše se oduševio mladi futurist A.B. Mariengof, koji je za sobom povukao i poznatog modernistu u književnosti, Vadjima Šeršenjevica. U društvu njihovom i društvu drugih umjetnika, Jesenjin u Moskvi živi bohemski. Najčešće je u kavani Pitoresk na Kuznjeckom mostu, ili u malim lokalima i menzama oko Njikitske ulice i bulevara. Ovdje su se za vrijeme revolucije skupljali pisci, slikari, glumci da uz skromne objede diskutiraju, čitaju stihove, ili da priređuju izložbe, da izvode svoja i tuđa djela, sakupljajući napojnice od publike ili da organiziraju razne priredbe i predavanja za namirnice. Pjesnici su u revoluciji brzo došli u javni i otvoreni sukob sa zvaničnom kritikom i komesarom prosvjete. Cijele gladne jeseni i mučne zime 1918.-1919., koja je donjela mrazeve, debele snjegove, pjegavac, gripu i druge bolesti, pjesnici se zanose pripremanjem novog književnog pokreta. U mračnim i hladnim jazbinama u kojima se i mastilo ledilo mladi pjesnici do duboko u noć razgovaraju, pripremaju almanahe, zbirke pjesama i knjiga sa čudnim nazivima. Poslije mnogih sastanaka i dugih razgovora A. Mariengof, V.Šeršenjevic, R. Ivnjev, S. Jesenjin i drugi nezadovoljni školama simbolizma i futurizma, osnivaju u stanu Mariengofa, uz čaj od mrkve imažistički pravac u poeziji. Imažisti su bili bučniji na ulici nego u književnosti. Promičući svoj pjesnički pravac svuda su se vidjeli i čuli. Kolektivna zbirka Bojadžinca reci, u kojoj je objavljena "Pjesma o kuji" koja je Jesenjina svojim originalnim humanizmom neobično popularizirala, tiskana je na groznom papiru. Njihovo izdavačko poduzeće, stvarno i knjižnica, u doba kada se sve nacionalizira i kada niko ne može ništa samostalno objavljivati, održava se samo zahvaljujući Jesenjinovoj okretnosti. Imažisti su poduzimali i putovanja po Rusiji da bi se ishranili, promicali imažizam i priredivali književne večeri. Najčešće su napuštali Moskvu da se sklone od očiju vlasti koje ih nisu trpjele zbog uličnih skandala. Imažistički pokret značajan je u Jesenjinovom radu kao izvjestan prijelom. Pod njegovim utjecajem on se osjetio posljednjim pjesnikom sela, koj prilazi lagano gradu i postaje sve više građanski poeta.

Preokreti sa Jesenjinom su se dogadali često, ali ovoga puta 1920. u Moskvi nije bila posrijedi samo osobna sudbina, niti težak život, ni neimaština , ni potucanje po hladnim ćumezima. Jesenjin je najviše patio u sebi zbog bijede života, zbog nedaća i sroziranja kojima nije bilo kraja. Sve događaje oko njega Jesenjin je upijao u sebe, pateći kao junaci Dostojevskog. Samoću je izbjegavao, jer je od svega viđenog i doživljenog postajao mračan, a noću, kada niko nje bio kraj njega, počinjao je votkom liječiti strah od groznih prizora i usamljenosti. Poslije ovakvih bdijenja i napetosti, naravno da su nailazili trenuci teške melanholije, opjevani u "Kobiljim koracima". Zbog imažističkog pokreta, a i da se snađe često u doba gladi, Jesenjin često putuje na jug Rusije. Na jednom od ovakvih putovanja, u ljeto 1920. godine Jesenjin doživljava sudbonosan preokret u svome životu. U vlaku od Kislevodska do Bauka, negdje izmedu postaje Tihorječke i Pjatigorska, posmatrajući kroz prozor kavkaske pejzaže gleda trku ždrijepca i lokomotive. Meriengof, koji je stajao kraj njega, posmatrajući i sam ovo zanimljivo nadmetanje, opisuje ovaj prizor u Romanu bez laži- "Stepom, uporedo sa našim vlakom, jurio je do ludila uplašen od lokomotive, vrani laki ždrijebac. Prizor je bio dirljiv. Vičući iz petnih žila, mašući gaćama i klimajući svojom tršavom plavom glavom, Jesenjin je bodrio vranca da istraje. Čelični i živi konj trčali su uporedno dva kilometra, zatim je četveronožac počeo da odustaje i mi ga izgubismo iz vida, Jesenjin je bio van vida.....". Umjetničku evokaciju ovog cijelog događaja daje u četrdesetodnevnom spomenu. Tada prvi put u njegovoj poeziji trubi rog i objavljuje selu dolazak gosta sa željeznom trubom. Ovi stihovi ciklusa predstavljaju vrhunac njegovog bola i istovremeno slom svih njegovih ideala, vezanih za selo kao glavni izvor snage. Od njihovog postanka pa do smrti, nekadašnji pjesnik radosti i svitanja ostat će na križanju puteva: jednom nogom u starom, a drugom u novom svijetu. Ovoj fazi Jesenjinovog razvoja, koju uglavnom određuje tragedija sela i osobna propast, pripadaju i njegove drame. Zemlja lupež je autorov potpuni krah prikazivanja suvremenih ruskih dramskih zbivanja. Medutim, drama "Puagačov" je vraćanje životu i revoluciji ili pokušaj svjesnog traženja izlaza i utjehe poslije sloma. Ali "Pugačov" je značajan po drugom nečem: on predstavlja posljednji Jesenjinov imažistički potez. U njemu su pjesnikove stilske figure i slike ponekad usiljene, jednostavne, često ponavljane, dok je jezik težak i nepomičan kao u bolesnika. Mada i tu njegova topla lirika ponese djelo, ipak se ono ne razvija dramski snažno, niti pjesnik stiže da obasja sa svih strana grandioznu figuru seljačkog revolucionara. Zato je možda u pravu jedan sovjetski kritičar kada primjećuje da ovdje Jesenjin nije pisao o Pugačovu već Pugačov o Jesenjinu.


Posljednje godine života, 1925., Jesenjin je u naprestanoj agoniji stvaranja i smrti. Pjesme prosto ključaju iz njega da se i sam on tome čudi; "ne mogu da ih zaustavim", "to je kao navijeni stroj", govorio je znancima. Prije toga, 1924., na Kavkazu, također je grabeći od života bilježi sve što se godinama gomilalo u duši. Nezaboravna ispovijest "Ana Snjegina" izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu. "Ana Snjegina" je pjesnikovo i najrealistčnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja. Pred smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znači najveću sreću i čudo na svijetu. Njena prolaznost muči, on bi htio viječno sanjati maj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne precvjeta. Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme. Opraštajući se sa životom, on u njima, tonomintimnosti, uzbudljivih osjećanja, tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija osjećanja najdražeg sebe. U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoći "Kada se u posljednje vrijeme govorilo", kaže Mariengof, "Jesenjin pije", riječi su zvučale kao "udarci malja" i svi su bježali od opasnog, mahnitog i izgubljenog čovjeka. Po svima svjedočanstvima Jesenjinu je ovih dana ostajao samo jedan izlaz- bolnica, a prijateljima- opasnost da je ne odbije kao nekada sanatorij. Navečer 23. decembra, Jesenjin po bilješkama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorečje i ne pozdravlja se ide u sobu i kupi sve svoje stvari. Jesenjin stiže u Petrograd 24. decembra ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajući poslove. Bolesno uznemiren i nuropat,Jesenjin se tih dana osjećao strahovito usamljen. U hotelskoj sobi br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, naročito navečer. Kad god bi pred spavanje otvorio prozor ulijetalo bi jato vrana koje dugo nije mogao istjerati. U duši se stvarao još veći pakao, i on je u noći između 26 i 27. decembra, nemajući tinte - kako je sam pričao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz rasječenih vena. To su bili stihovi "Do viđenja, prijatelju", predani navečer mladom pjesniku V. Erlihu, koji je zaboravio da ih pročita i zavirio u njih tek kad je bilo dockan.

Navečer 27. decembra, Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan. Poslije večere je u vestibilu, gdje dugo sjedi sam, nervozno puši i tone u nesanu misao, dok se odmara u u ogromnom gradu i velikoj kući. Umoran, duševno bolestan, očajan, on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noć punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja čelo. Rob utisaka i pretjeranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utučen, ostaje tako do ponoći i do bezumne svjesti kada usplahireno počinje juriti hodnicima; onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i preklinje da ga puste unutra. Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni prijatelja. Pred zamagljenom svijesti otvaraju se samo vrata najmljene grobnice. On juri u svoju sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet siječe nožem vvene, zatim prebacuje u kutu sobe preko cjevi za parno grijanje uže od prtljage, navlači omču oko vrata i poslije ponoći izmedu noći 27. i 28. decembra 1925. izvršava trostruko samoubistvo: presjecanjem vena, vješanjem i gorjenjem uz cijev za parno grijanje.

Pokopan je u Moskvi 30. decembra 1925. godine na Vaganjkovskom groblju.

Djela[uredi | uredi izvor]

Breza (1913)

Jesen (1914)

Pjesma o keruši (1915)

Mangup (1919)

Ispovjest mangupa (1920)

Ja sam poslednji pjesnik u selu (1920)

Molitva za umrle (1920)

Pugačov (1921)

Pismo majci (1924)

Kafana Moskva (1924)

Ispovjest mangupa (1924)

Ko sam, šta sam? (1925)

Snježno polje (1925)

Crni čovjek (1925)

Kačalovljevom psu (1925)

Do viđenja, prijatelju, do viđenja (1925)

Wikicitat
Wikicitat: Sergej Jesenjin
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: