Sjeničak

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Sjeničak je naselje na Kordunu u Karlovačkoj županiji, Republika Hrvatska. Sastoji se od tri sela Gornjeg, Donjeg i Lasinjskog Sjeničaka, gdje sa ukupnom površinom od 63 km2 čine najveće selo na Kordunu.

Historija[uredi | uredi izvor]

Današnji naziv Sjeničaka potječe od srednjovjekovnog grada Steničnjaka, izgrađenog početkom 12. vijeka na uzvišenju iznad potoka Tršca.

Steničnjak se prvi puta spominje u starim ispravama 1299. godine. Građen je oko 1105. godine [1].

Oko 1680. godine područje Steničnjaka naseljavaju Srbi u okviru Vojne krajine. Radi lakšeg i drugačijeg izgovora Srbi nazivaju Steničnjak od tada novim imenom Sjeničak, koji će ostati i do danas. Gradom i imanjem su gospodarili grofovi Celjski, Frankopani, Ergevarski, Kanižaji i Draškovići. Područje Sjeničaka od 1783. godine do 1941. godine pripadalo je teritoriji Banovine, a od tada Korduna. Do 1992. godine Sjeničak je bio u sastavu općine Karlovac, a danas su Gornji i Donji Sjeničak naselja u sastavu Grada Karlovca, a Sjeničak Lasinjski u sastavu općine Lasinja.

Sjeničarska buna[uredi | uredi izvor]

Ukidanjem Vojne krajine u drugoj polovini 19. vijeka graničarima su ukinite stara prava i povlastice, a porezi su se neprestalno povećavali. Osnažen je i pokret protiv nasilne mađarizacije. Misleći da su došli da na crkvu izvjese mađarsku zastavu seljaci su 21. septembra 1897. vilama, motikama, sjekirama i štucem napali tročlanu komisju koja je iz Zagreba došla da - razmjerava zemljište. Došljaci su ubrzo zatim bili opkoljeni razjarenom masom i ubijeni. Nekoliko dana poslije žandri iz Lasinje i vojnici iz Petrinje uhapsili su više desetaka ljudi i žena. Pred Kraljevskim sudbenim stolom u Zagrebu izvedeno je 48 Sjeničaraca optuženih za ubistva, zločin i pobunu. Osuđeno je 19 osoba, a od toga 11 na smrt (3 od navedenih osuda su bile izvršene). Buna u Sjeničaku je bila posljednja seljačka buna u Hrvatskoj[2].

Školstvo[uredi | uredi izvor]

Prva pismenost u Sjeničaku se stjecala u okviru parohijalne crkve Svete Petke koja je u selu postojala od 1715. godine. Prvi učitelji su, prema pisanim podacima iz 1781 godine, bili svećenici i đakoni. Prva javna škola najvjerovatnije je postojala od 1834. godine i nalazila ne u blizini crkve u Lasinjskom Sjeničaku. Nova škola otvorena je 1868. godine u Gornjem Sjeničaku u zaseoku Bijelići i u njoj se tada izučavao i njemački jezik. Dvije škole postojela su i u periodu između dva svjetska rata. U to vrijeme izgrađena je 1929. godine nova školska zgrada u Lasinjskom Sjeničaku i 1938. godine u Gornjem Sjeničaku. U obje škole učilo je 300 dece. Od 1932. do 1936. godine u Gornjem Sjeničaku kao učitelj je radio poznati bosanskohercegovački pisac Hasan Kikić. Srušene u Drugom svjetskom ratu poslije rata su izgrađene nove školske zgrade. U njima je u toku jedne školske godine učilo i do 500 djece. Od 1995. godine, poslije vojne operacije Oluja, u ovim školama se više ne odvija nastava.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Prema posljednjem popisu stanovništva 2001. godine Sjeničak je sa susjednim selom Utinjom imao 997 stanovnika. Prema nacionalnom sastavu većinu stanovnika čine Srbi.

Poznate ličnosti[uredi | uredi izvor]

  • Sava Mrkalj (1783.-1833.) - Reformator azbuke. Refromaciju koju je započeo svojom knjigom "Salo debeloga jera libo azbukoprotres" nastavlja Vuk Karadžić.
  • Gojko Nikoliš (1911-1995), liječnik, pisac Narodni heroj Jugoslavije, napisao memoare "Korjeni, stablo, pavetina" i "Sava Mrkalj - povijest o jednom stradalniku".
  • Jovo M. Bižić (1927-2003), učitelj i pisac, napisao trilogiju o ljudima i događajima "Tuđe večere", "Pogrom" i "Ovajke drugovi".
  • Miloš Kljajić (1916-1944), Narodni heroj Jugoslavije.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Mile Mrkalj: Sjeničak, kronika kordunaškog sela, Karlovac 1980. година
  • Stefano Petrungaro: Kamenje i puške. Društveni protest na hrvatskom selu krajem XIX. stoljeća, Srednja Europa, Zagreb 2011.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Radoslav Lopašić: Oko Kupe i Korane, Matica hrvatska, Zagreb 1895.
  2. ^ Stjepan Antoljak: Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj, Matica hrvatska Zagreb, 1956.