Smiljan Franjo Čekada

Smiljan Franjo Čekada (29. august 1902, Donjem Vakufu - 18. januar 1976, Sarajevo). Potiče iz porodice od petero djece. Imao je dva brata svećenika, Čedomila i Milivoja. Zaređen je za svećenika vrhbosanske nadbiskupije 5. aprila 1925. Upravljao je župom Jelaške. Godine 1926. nadbiskup Šarić šalje ga na studij u Rim. Bio je pitomac Zavoda sv. Jeronima, a pohađao je teologiju na Papinskom učilištu Gregorijani. Doktorirao je 1928. Po povratku u Sarajevo, postao je vjeroučitelj i odgojitelj u konviktu “Kralj Tomislav”, vlasništvo Hrvatskog kulturnog društva “Napredak”, te urednik Katoličkog tjednika (1928-1933). Potom odlazi za župnika u Bosanski Brod gdje ga je zateklo imenovanje pomoćnim biskupom vrhbosanskom nadbiskupu 2. juna 1939. 18. oktobra 1940. postao je rezidencijalnim biskupom skopsko-prizrenskim.

Od 1946. do 1951. upravljao je banjalučkom biskupijom kao administrator. Zlostavljan od komunističkih vlasti osobno 1949. i 1950. u vrijeme osnivanja “Udruženja”, čak su ga potjerali iz Bosne kao “stranca”, njega bosanskog Hrvata rodem od majke “bosanske Hrvatice” 12. juna 1967. imenovan je vrhbosankim nadbiskupom koad-jutorom. Neprilika mu nije nedostajalo. 1969. otvara Bogoslovno sjemenište u Sarajevu. Nasljeđuje nadbiskupu Alaupovića u upravi nadbiskupije 13. januara 1970. Pokrenuo je poslijeratnu Vrhbosnu, zatim Radosnu vijest i Vrelo života. Životni mu je put pun kreposti i trpljenja, razumijevanja i neshvaćanja.