Spahija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Spahije (osmanlijski turski: سپاهی sipâhi, iz perzijskog سپاهی što znači "vojnik") su bili elitni vojni red osmanlijske vojske. Sistem spahija imao je elemente srednjevijekovnog evropskog viteštva kao i japanskih samuraja, ali je to ipak u najvećem bio specifičan osmanlijski sistem. Položaj spahija je bio uređen timarskim sistemom. To je originalni turski “izum”, timar, što znači “nadarbina”. Spahije su dobijale posjed u osvojenim krajevima i tako osiguravali prisutnost Porte u svim dijelovima carstva ujednačeno. Pri tom nisu postajali vlasnici zemlje, nisu je mogli ostaviti u nasljedstvo niti prenijeti na drugog. Dokle god dobro ratuje, do tad je u posjedu zemlje, te su i zbog toga postizali izvanredne rezultate. Prema dokumentima iz toga perioda zabilježeno je da je Osmanlijsko carstvo imalo početkom 16. st. oko 90 000 spahija. Ukupna efektiva pokrajinske vojske u to doba bila je oko 200 000 ljudi. Naravno, u onim krajevima koji su bili krizna žarišta vojske je bilo više za razliku od unutrašnjosti gdje je ta pokrajinska vojska obavljala svakodnevne vojne zadatke (uključujući održavanje reda i mira). U slučaju velikih ratnih operacija ili frontalnih bitaka ova vojska mogla se sazvati u vrlo kratkom roku na jedno mjesto.

Bosanski spahije[uredi | uredi izvor]

Za razliku od ostatka Carevine, timari bosanskih spahija su se nasljeđivali unutar porodice te su na taj način spahije postali neki oblik vojnog plemstva, a ovaj način naslijeđivanja je imao utjecaja i na razvoj bosanskog osmanlijskog plemstva općenito. Na čelu bosanskih spahija stajao je alajbeg.

Za razliku od janjičara koji su bili pješadija i mogli su biti regrutovani i iz nemuslimanskih porodica, spahije su morali biti rođeni kao muslimani. Kroz čitavu historiju dolazilo je do različitih čarki između spahija i janjičara. Spahije su sebe smatrali nadmoćnijim i plemenitijim od janjičara, a gotovo da nije zabilježena ni jedna pobuna spahija, tako je i nastala čuvena poslovica koja je i danas prisutna u Turskoj:"Atlı er başkaldırmaz", što bi na bosanskom jeziku značilo:"Konjanik se ne buni", iz poslovice se jasno da zaključiti da se rečeno odnosi na spahije (konjanici), i, u negativnom kontekstu, na janjičare (pješadinci) čije su bune bile česte, što je od strane spahija smatrano nedostojnim.

Izvor:[uredi | uredi izvor]

  • Shaw, Stanford J. (1976). History of the Ottoman Empire and Modern Turkey1. Cambridge: Cambridge University Press. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]