Sunčeve pjege

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Sunce sa svojim pjegama

Sunčeve pjege su područja na Suncu sa nižim temperaturama (4000–4500 °K) u odnosu na okolnu fotosferu (oko 5700 °K). Njihov broj raste i opada svakih 11 godina (solarni ciklus). Posljednji maksimum Sunčevih pjega je bio 2000. godine (tada je i porasla Sunčeva aktivnost te je bio jači Sunčev vjetar i bilo je više elektromagnetskih oluja). 2006. godine je broj Sunčevih pjega minimalan te će ponovo rasti do 2012. godine.

Pojedinačne pjege ili grupe sunčevih pjega mogu trajati od nekoliko dana do nekoliko mjeseci, ali na kraju propadaju. Sunčeve pjege se šire i skupljaju dok se kreću po površini Sunca, s promjerom u rasponu od 16 kilometara [1] do 160 000 kilometara.[2] Veće sunčeve pjege mogu se vidjeti sa Zemlje bez pomoći teleskopa.[3] Mogu se kretati relativnim brzinama, ili pravim pokretima, od nekoliko stotina metara u sekundi kada prvi put izađu.

Ukazujući na intenzivnu magnetnu aktivnost, sunčeve pjege prate druge fenomene aktivnog područja kao što su koronalne petlje, prominencije i događaji ponovnog povezivanja. Većina solarnih baklji i izbačaja koronalne mase potječu iz ovih magnetno aktivnih područja oko vidljivih grupa sunčevih pjega. Slične pojave indirektno uočene na zvijezdama koje nisu Sunce obično se nazivaju zvjezdanim pjegama, a mjerene su i svijetle i tamne mrlje.[4]

Sunčeva pjega koja se raspada prikazana tokom dva sata. Umbra je razdvojena na dva dijela unutar polusjenice svjetlosnim mostom. [5] Solarne pore su također vidljive lijevo od penumbre.
Photo of six-story building with fenced balcony containing large telescope
Švedski 1-metarski solarni teleskop u opservatoriji Roque de los Muchachos na La Palmi na Kanarskim ostrvima

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "How Are Magnetic Fields Related To Sunspots?". NASA. Pristupljeno 22 February 2013.
  2. ^ "Sun". HowStuffWorks. 22 April 2009. Pristupljeno 22 February 2013.
  3. ^ Mossman, J. E. (1989). "1989QJRAS..30...59M Page 60". Quarterly Journal of the Royal Astronomical Society. 30: 59. Bibcode:1989QJRAS..30...59M. Pristupljeno 2021-06-27.
  4. ^ Strassmeier, K. G. (1999-06-10). "Smallest KPNO Telescope Discovers Biggest Starspots (press release 990610)". University of Vienna. Arhivirano s originala, 24 June 2010. Pristupljeno 20 February 2008. starspots vary on the same (short) time scales as Sunspots do ... HD 12545 had a warm spot (350 K above photospheric temperature; the white area in the picture)
  5. ^ Felipe, T.; Collados, M.; Khomenko, E.; Kuckein, C.; Asensio Ramos, A.; Balthasar, H.; Berkefeld, T.; Denker, C.; Feller, A. (December 2016). "Three-dimensional structure of a sunspot light bridge" (PDF). Astronomy & Astrophysics. 596: A59. arXiv:1611.04803. Bibcode:2016A&A...596A..59F. doi:10.1051/0004-6361/201629586. Pristupljeno 5 January 2022.


Nedovršeni članak Sunčeve pjege koji govori o astronomiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.