Ton (muzika)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Ton (francuski: son, engleski: sound) [1] je svojstvo zvukova koje se opaža sluhom i koje omogućuje njihovo redanje na frekvencijskoj ljestvici,[2] ili češće, ton je kvalitet koji omogućuje prosuđivanje zvukova kao "viših" i "nižih" u smislu njihove povezanosti s muzičkim melodijama.[3] Nastaje pravilnim, ravnomjernim treperenjem (kretnjom) zvučnog izvora.

Ton je zvuk koji ima određenu:

1. visinu - određuje je brzina i broj treperenja u jednoj sekundi. Što je veći broj treperenja u sekundi, ton više zvuči i obrnuto.

  • Ljudsko uho čuje od 16 (najniži ton koji naše uho može da odredi) - 20 000 (najviši ton koji naše uho može da odredi) treperenja u sekundi.

2. jačinu - zavisi od veličine treperenja (amplitude) izvora tona. Što je veća amplituda, ton je glasniji. Na jačinu tona utječe i visina tona, jer duboki tonovi se čuju znatno slabije od visokih tonova.

3. trajanje - zavisi od toga koliko dugo treperi izvor tona. Kad se umiri, zvuk prestaje.



4. boju - zavisi od vrste materijala, oblika i veličine zvučnog izvora koji treperi.

  • Ova osobina tona nam pomaže da lahko razlikujemo iste otpjevane tonove osnovnih ljudskih glasova (sopran, alt, tenor, bas) ili odsvirane na različitim muzičkim instrumentima poput: (klarineta, violine, timpana). Kako svaki ljudski glas ima različitu tonsku boju, tako je ima i svaki muzički instrument.
  • Upravo navedena 4 elementa doprinose da se ton razlikuje od šuma ili buke koja nastaje nepravilnim treperenjem nekog tijela.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Vlastimir Peričić, Višejezični rečnik muzičkih termina
  2. ^ Anssi Klapuri, "Introduction to Music Transcription", in Signal Processing Methods for Music Transcription, edited by Anssi Klapuri and Manuel Davy, 1–20 (New York: Springer, 2006): p. 8. ISBN 978-0-387-30667-4.
  3. ^ Plack, Christopher J.; Andrew J. Oxenham; Richard R. Fay, ured. (2005). Pitch: Neural Coding and Perception. New York: Springer. ISBN 978-0-387-23472-4. For the purposes of this book we decided to take a conservative approach, and to focus on the relationship between pitch and musical melodies. Following the earlier ASA definition, we define pitch as 'that attribute of sensation whose variation is associated with musical melodies.' Although some might find this too restrictive, an advantage of this definition is that it provides a clear procedure for testing whether or not a stimulus evokes a pitch, and a clear limitation on the range of stimuli that we need to consider in our discussions.
  4. ^ Štimovanje klarineta po kamernom tonu
  5. ^ Radivoj Lazić, Škola za klarinet: Učim klarinet I.