Tramvaj zvan čežnja (1951)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Tramvaj zvan čežnja
Poster filma Tramvaj zvan čežnja.jpg
Originalni poster filma
Režiser Elia Kazan
Producent Charles K. Feldman
Scenarist(i) Tennessee Williams na osnovu istoimenog pozorišnog komada
Uloge Vivien Leigh
Marlon Brando
Kim Hunter
Karl Malden
Muzika Alex North
Kinematografija Harry Stradling
Montaža David Weisbart
Produkcija Warner Bros. Pictures
Distributer
  • Warner Bros. Izmijeni na Wikipodacima
Premijera 18. septembar 1951.
Trajanje 122 minute
Zemlja SAD
Jezik engleski
Budžet 1.8 miliona dolara[1]
Zarada 8 miliona dolara[1]

Tramvaj zvan čežnja je američki dramski film, s elementima film noira, snimljen 1951. kao adaptacija istoimenog pozorišnog komada Tennesseeja Williamsa za koji je 1947. osvojio Pulitzerovu nagradu. To je priča o južnjačkoj ženi, Blanche Dubois, koja nakon što doživljava niz ličnih gubitaka, ostavlja svoje aristokratsko okruženje i pronalazi utočište sa sestrom i zetom u trošnom stanu u New Orleansu. Brodvejska produkcija je pretvorena u film sa manjim promjenama. Dosljedan pozorišnoj predstavi, film je lirski i neumoljiv, sa složenim i kontradiktornim likovima. Glavni lik među njima je bila Blanche Dubois koja je postala legendarna i kultna figura u historiji filma.

Tennessee Williams je sarađivao na scenariju s Oscarom Saulom i Elijom Kazanom. Kazan, koji je režirao Brodvejsku fazu produkcije također je režirao i crno-bijeli film. Marlon Brando, Kim Hunter i Karl Malden, bili su svi u prvobitnoj glumačkoj ekipi sa Broadwaya. Iako je Jessica Tandy imala ulogu Blanche DuBois na Broadwayu, Vivien Leigh, koja se pojavila u pozorišnoj predstavi u Londonu, dobila je filmsku ulogu zbog svoje reputacije zvijezde.[2]

Po izlasku filma, Marlon Brando, gotovo nepoznat u vrijeme prikazivanja predstave, postao je značajan kao velika holivudska filmska zvijezda. Film je označen kao prvi od ukupno četiri uzastopne nominacije Marlona Branda za Oscara za najboljeg glumca. Film je zaradio, kako se procjenjuje 4.25 miliona dolara na kino blagajnama u SAD-u i Kanadi 1951. godine, što ga je činilo petim najvećim hitom te godine.[3] Dijalog iz filma: "Stella! Hej, Stella!" izabran je od strane Američkog filmskog instituta kao 45. od ukupno 100 na listi najboljih filmskih dijaloga. Tramvaj zvan čežnja je 1999. godine bio izabran za očuvanje u američkom Nacionalnom filmskom registru pri Kongresnoj biblioteci kao "kulturno, historijski i estetski značajan".

Radnja[uredi | uredi izvor]

Pod nerazjašnjenim okolnostima, Blanche DuBois, starija učiteljica srednje škole, ostavlja svoj dom u Auriolu, Mississippi i putuje u New Orleans da živi sa svojom sestrom, Stellom Kowalski. Ona stiže vozom i ukrcava se na tramvaj pod nazivom "Čežnja" i stiže u dom njene sestre u Francuskoj četvrti gdje otkriva da njena sestra i zet, Stanley Kowalski, žive u skučenom i dotrajalom dvosobnom stanu u staroj oronuloj četvrti New Orleansa. Blanche i Stella su jedini preživjeli iz stare aristokratske porodice. Blanche otkriva da je porodično imanje, Belle Reve, preuzeto od strane povjerilaca, i da želi ostati sa Stellom i Stanleyjem neko vrijeme. Blanche izgleda izgubljena i bez novca, i bez mogućnosti da živi bilo gdje drugdje. Stella je prima otvorenog srca.

Od samog početka, Blanche i Stanley su međusobno netrpeljivi. Blanche govori nježno i učtivo; Stanley je grub i glasan. Čini se da je njegovo prisustvo samo više straši. Boreći se da bude pristojna, Blanche kaže da je u mladim godinama bila udata i da je sada udovica. Kaže da je uzela odsustvo s posla kako bi smirila svoje živce. Kako bi zadovoljila Stanleyjev skepticizam u vezi sa gubitkom imanja, Blanche mu pokazuje papire koji se odnose na Belle Reve. Ali Stanley grabi neke od njenih privatnih papira koje ona skriva, i onda ih razbaciva po podu. Plačući, ona ih skuplja sve nazad, rekavši da su to pjesme od njenog preminulog muža. On se brani govoreći da se on samo brine za svoju porodicu, a potom najavljuje da će Stella imati bebu.

Ubrzo nakon njenog dolaska, Stanley igra poker cijelu noć sa svojim prijateljima. Na istom mjestu Blanche se upoznaje sa Mitchom. Njegov uljudan način ponašanja ga izdvaja od ostalih Stanleyjevih prijatelja. Oni su se na prvi pogled svidjeli jedno drugom. Ovo je početak njihove romanse. Ali Stanley eksplodira i u pijanom bijesu, udara Stellu, i rastjeruje sve svoje prijatelje oko sebe, dok Blanche i Stella bježe gore kod komšinice, Eunice. Kada se njegov bijes stišao, Stanley očajnički vapi za Stellom da mu se vrati. "Stella, Stella, hej Stella," derao se on, sve dok ona nije sišla, a Stanley je odnosi do kreveta. U jutarnjim satima, Blanche kaže Stelli da je ona udata za čovjekoliku životinju. U emotivnom monologu, ona poziva svoju sestru da napusti Stanleyja. Stella je užasnuta sa otvorenošću svoje sestre i uvjerava Blanche da je sve dobro, i da ne želi da ode.

Kako vrijeme prolazi, napetost raste između Blanche i Stanleyja. Ali Blanche gaji nadu prema Mitchu, i govori Stelli da želi da ode s njim i da ne želi biti nikome na smetnji. Ona je na ivici mentalnog kolapsa, očekujući da je Mitch zaprosi. Konačno, on joj kaže da su potrebni jedno drugom i da treba da budu zajedno. Ali Stanley, još uvijek skeptičan, počinje da istražuje njenu prošlost i otkriva ormar pun kostura. On otkriva Stelli ono šta Blanche prikriva od njih, da ona ima reputaciju zbog duševne nestabilnosti i seksualnih prohtjeva zbog kojih je dobila otkaz kao učiteljica u Auriolu i praktično je morala da pobjegne iz grada. On je tada izjavio da Mitch više neće dolaziti. Stanley je ogovarao Blanche pre Mitchom i ispričao mu sve o njenoj prošlosti i tako sabotirao njenu romansu. Stella puna bijesa govori Stanleyju da je uništio šanse Blanche da se uda za Mitcha. Ali utom svađa prestaje, pošto je rekla Stanleyju da je odvede u bolnicu jer beba dolazi.

Dok Blanche čeka kod kuće na vijest o bebi, Mitch stiže i suočava je s pričama koje mu je Stanley ispričao. Isprva, ona sve negira. Zatim, ipak sve priznaje i u dugotrajnom monologu, opisuje svoju problematičnu prošlost. Dok sve to govori Mitchu, njena maska južnjačke ljepotice pada; glas joj postaje umoran i dubok; lice joj postaje grublje i starije. Ona ga moli za oproštaj. Ali Mitch se osjeća povrijeđenim i poniženim i odbija je. Blanche počinje da vrišti, a Mitch zatim bježi. Kasnije te večeri, dok se Stellini trudovi nastavljaju, Stanley se vraća iz bolnice da se naspava, ali zatiče Blanchu obučenu u otrcanoj staroj haljini i pretvara se da odlazi na putovanje sa starim obožavaocem. Ona mu se podrugljivo suprotstavlja, tvrdeći ima osjećaj superiornosti nad njim, i nabraja priče o njenim planovima za budućnost. On vidi da je ona u zabludi, ali ne osjeća sažaljenje prema njoj. Umjesto toga, on traži način kako da uništi njene iluzije. Zatim nastaje svađa koja se završava sa silovanjem.

Sedmicu dana kasnije, dok je Kowalski igrao pokera u stanu, Stella i njena susjeda Eunice, pakuju stvari Blanche. Stella i Eunice su rekli Blanche da ona ide na odmor; ali, u stvarnosti Blanche se sprema za mentalnu bolnicu. Ona je pretrpila potpuni nervni slom. Rekla je Stelli šta se dogodilo, ali Stella ne može da povjeruje šta Blanche priča. Stella, očigledno pod stresom ne zna šta da radi. Jedan stariji gospodin i žena dolaze na vrata; to su doktor i sestra koji dolaze da odvedu Blanche. Blanche ih ne prepoznaje i opire se da ide sa njima; ona se ruši na pod sva izbezumljena. Mitch, koji je bio prisutan na pokeru, počinje da plače. Doktor prilazi i pomaže Blanche da se pridigne. On joj pruža svoju ruku, a ona dobrovoljno odlazi s njim, govoreći: "ko god da si, ja sam uvijek zavisila od ljubaznosti stranaca." Dok automobil odlazi dalje sa Blanche, Stella uzima bebu i odlazi gore do stana Eunice, i kaže da se više nikada neće vratiti Stanleyju.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Vivien Leigh kao Blanche DuBois u filmu Tramvaj zvan čežnja.

Razlike između pozorišne predstave i filma[uredi | uredi izvor]

Predstava se u potpunosti dešava u stanu Kowalskog. Film nakratko spominje mjesta koja su nepostojeća u predstavi, kao što su željeznička stanica, ulica Francuske četvrti, kuglana, plesni kazino, i fabrika mašina.

Dijalog je skraćen ili isječen u nekim scenama, na primjer, kada je Blanche pokušavala uvjeriti Stellu da napusti Stanleyja, ili kada se Mitch suočio sa Blanche zbog njene prošlosti.

Ime grada odakle je došla Blanche je promijenjeno od Laurel, Mississippi, što je stvarno mjesto, u Auriol, Mississippi, kao izmišljeno mjesto.

Teme predstave bile su kontroverzne, što je moralo da se izmijeni u skladu sa holivudskim normama. U originalnoj predstavi, suprug Blanche je izvršio samoubistvo nakon što je bila otkrivena njegova homoseksualna afera. Ova referenca je uklonjena iz filma. Umjesto toga, Blanche kaže da je ona pokazala prezir prema svom mužu koji je bio osjetljive prirode, što ga je odvelo u samoubistvo.

Na kraju predstave, Stella, uznemirena zbog sudbine Blanche, dopušta Stanleyju da joj priđe. U filmu, ova scena se pretvara u "holivudski završetak", u kojem Stella krivi Stanleyja za sudbinu Blanche, i odlučuje da ga ostavi.[4]

Nakon što je Warner Brothers 1993. godine otkrio cenzurisane snimke tokom rutinskog popisa arhiva,[5] nekoliko minuta cenzurisanih scena bile su obnovljene u originalnoj verziji režisera prilikom ponovnog video izdanja.[6]

Neobični uglovi snimanja izmijenili su dramatične kvalitete predstave, na primjer, u dugim scenama eskalacije sukoba između Marlona Branda i Vivien Leigh, ili kada Karl Malden osvjetljava lice Viven Leigh da vidi koliko je stara, ili kada kamera lebdi iznad Vivien Leigh kada se srušila na pod, sa njenom glavom koja se vidi na dnu ekrana, ostavljajući dojam kao da se okrenula naglavačke.

U filmu, Blanche se zapravo vozila historijskom tramvajskom linijom u New Orleansu, koja se samo spominje u predstavi. Do trenutka kada je film bio u fazi snimanja, međutim, tramvajska linija pod nazivom "Čežnja" je pretvorena u autobusnu liniju. Filmska ekipa je morala da dobije dozvolu od vlasti da se uvede tramvaj sa imenom "Čežnja".[7]

Filmska muzika, koju je komponovao Alex North, napisana je u kratkim dijelovima kako bi podražala psihološku dinamiku likova. Za svoj rad na filmu, North je bio nominiran za Oscara za najbolju muziku, kao jedna od ukupno dvije nominacije koje je dobio u toj kategoriji te godine.

Kritike[uredi | uredi izvor]

Odmah po izlasku, film je dobio vrlo visoke pohvale. Filmski kritičar New York Times Bosley Crowther izjavio je da su "unutrašnja previranja rijetko kada bila projektovana sa takvom dozom osjetljivosti i jasnoće na ekranu", a pohvalio je nastupe Vivien Leigh i Marlona Branda. Filmski kritičar Roger Ebert je također izrazio pohvale za film, nazivajući ga "velikim ansamblom od filmova." Film ima 98% pozitivnih ocjena na Rotten Tomatoes, na osnovu 50 recenzija.[8]

Slijedi izabrana kritika američkog filmskog kritičara Rogera Eberta:

Marlon Brando nije dobio Oscara 1951. godine za svoju glumačku ulogu u Tramvaju zvani čežnja. Oskar je otišao u ruke Humphreyju Bogartu, za njegovu ulogu u filmu Afrička kraljica. U ovom slučaju moglo bi se reći da ničija gluma nije imala više utjecaja na glumu modernog filma kao Brandovo portretisanje lika Stanleyja Kowalskog, grubog, smrdljivog, seksualno naelektrisanog lika Tennesseeja Williamsa. Prije ove uloge, bilo je uglavnom određene suzdržanosti u nastupima američke kinematografije. Glumci bi pokazivali nasilne emocije, ali je to uvijek imalo smisla u izvjesnoj mjeri određene skromnosti koja ih je spriječavala od otkrivanja njihovih osjećaja kroz sirovu golotinju. Brando se uopšte nije suzdržavao, i u roku od nekoliko godina on je imao stil koji je dominirao glumom holivudskog filma. Ovaj film je utabao put za Brandove nasljednike kao što su: Montgomery Clift, James Dean, Jack Nicholson i Sean Penn. Film je sam po sebi 1951. godine bio pozdravljen kao realističan, a sada se čini klaustrofobičnim i dobro vaspitanim - u čemu leži njegova snaga. Za metodne glumce, Branda prije svega, uvijek se tvrdilo za njihov stil da je način da se postigne realizam u izvedbi, ali metoda je dovodila do super-realizma, sa pojačanim emocionalnim sadržajem, koji je samo nekoliko "pravih" ljudi bilo u stanju da održavaju dugo, ili uvjerljivo. Pogledajte kako Brando, kao Kowalski, oholo korača po svom malom stanu u Francuskoj četvrti. On je, dijalog nas često to podsjeća, životinja. Nosi poderanu majicu koja otkriva njegove mišiće i znoj. On puši i pije na pohlepan način; on nema dobre manire koje su se 1951. često podrazumijevale u nastupima. Kao kontrast, pogledajte Bogartov lik neotesanog kapetana riječnog broda Afrička kraljica.. On je također trebao biti grub i sirov, ali ispod nafte i znoja možete primijetiti Bogartovu vlastitu prirodnu eleganciju. U isto vrijeme, postoji mačja draž u Brandovim pokretima: on je čovjek, ali ne i životinja, i u jednoj sceni, dok je slatkorječivo govorio sa svojom suprugom, Stellom (Kim Hunter), on odsutno skida malu dlačicu sa njenog džempera. Ako možete uzeti ovaj detalj i zadržati ga u svom umu sve do poznate scene u kojoj on napada Stellinu sestru, Blanche DuBois (Vivien Leigh), možete vidjeti slobodu koju Brando daje Stanleyju Kowalskom - i opseg. Kada je Tramvaj zvan čežnja bio prvi put objavljen, stvorio je oluju kontroverzi. Kritičari su se žalili da je to bio nemoralan, dekadentan, vulgaran i grešan film. A to se desilo čak i nakon značajnih rezova na filmu, na insistiranje Warner Brosa. a sve pod pritiskom cenzure. Elia Kazan, koji je režirao film, borio se protiv rezova i izgubio je. Tokom godina, izgubljene ali ključne snimke - samo oko pet minuta dužine, mislilo se da su bile zauvijek izgubljene. Ali nakon restauracije 1993. godine kompletira se Kazanov originalni rez, i sada možemo vidjeti kako je odvažan film stvarno i bio. Uprkos ogromne moći Brandove izvedbe, Tramvaj je jedan od velikih filmskih kreacija. Stella koju portretira Kim Hunter može se vidjeti u ovoj verziji kao manje zagonetnom; možemo lakše vidjeti zašto je privukla Stanleyja. Vivien Leigh je Blanche koja je seksualno nezasitna žena a predstavljena je kao tužno, uvehlo cvijeće; starija verzija prikrila je neke njene strasti. Karl Malden je Mitch - Blanchein nesretni uglađeni udravač, i sada ga u potpunosti razumijemo kome se on zapravo udvara, i zašto. Film je snimljen, naravno, u crno-bijeloj tehnici. Drame iz 1951. godine gotovo uvijek su bile crno-bijele. Boje bi bile fatalne za poseban ton. Likovi bi izgledali previše stvarno, ovako su nam bolje dočarani, crni, sivi i srebrni, sjenke projektovane na ekranima njihovih snova i potreba. Gledanje filma je kao da gledate Shakespeareovu tragediju. Naravno, ishod je predodređen, ali sve se odvija u stilu kojim se likovi usmjeravaju tamo. Posmatrajte Branda kako se odsutno češka u svojoj prvoj sceni. Pogledajte kako on zauzima mali stan kao da je par prljavih kratkih hlača i kako raspetljava klupko.[9]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Devet članova originalne brodvejske glumačke postave (Marlon Brando, Kim Hunter, Karl Malden, Rudy Bond, Nick Dennis, Peg Hillias, Richard Garrick, Ann Dere i Edna Thomas) ponovili su svoje uloge u filmu, što je bila vrlo neobična odluka u to vrijeme a čak i danas, kada se originalna postava predstave često potpuno mijenja za filmsku verziju.
  • Kompozitor Alex North je bio prvi koji je napisao i snimio filmsku muziku sa orijentacijom na jazz. Muzika je služila da zvukom dočara atmosferu New Orleansa u filmu. U historiji filmske muzike to je obilježilo početak i utrlo je put za brojne filmske jazz doprinose.
  • Cenzura je zahtijevala 68 promjena na scenariju u poređenju sa predstavom na Broadwayu, dok je uplitanje Katoličke Lige za pristojnost dovelo do još više rezova; većina njih imali su veze sa referencama na homoseksualnost i silovanja. U svojim memoarima, Tennessee Williams je napisao da mu se sviđao film, ali je smatrao da se "blago pokvario sa holivudskim završetkom".
  • Elia Kazan se prvobitno opirao ideji da režira adaptaciju za film, zato što je smatrao da je postigao sve što je želio sa pozorišnom verzijom. Tek nakon što ga je Tennessee Williams zamolio da se uključi u projekat Kazan potpisuje režiju.
  • Tramvajska linija "Čežnja" je obnovljena 1998. godine u New Orleansu i danas je još uvijek u službi.
  • Citat iz poezije, "... ako Bog da, ja ću te više voljeti nakon smrti", potječe iz zbirke Soneti iz Portugala, br. 43 pjesnikinje Elizabeth Barrett Browning (1850).
  • Na početku snimanja, bilo je netrpeljivosti između Vivien Leigh i Marlona Branda, ali ovi sukobi nisu imali nikakve veze sa stilom glume. Brando je jednostavno bio iznerviran tipičnim britanskim ponašanjem Vivien Leigh. Kako se snimanje odvijalo, njih dvoje su na kraju postali prijatelji. Brando je savršeno imitirao ulogu Laurencea Oliviera iz filma Henry V čime je uspio da probije led između njega i Leigh.
  • Nezavisni producent Charles Feldman otkupio je prava na snimanje od Tennesseeja Williamsa. On je zatim otišao do Darryla F. Zanucka, šefa 20th Century Foxa, da razgovaraju o projektu, ali ga je Zanuck hladno odbio, znajući da će cenzura da potpuno izmijeni smisao predstave.
  • Katolička liga za pristojnost zaprijetila je da će potopiti izglede filma na blagajnama ako se objavi verzija koju oni nisu odobrili. Elia Kazan je očajnički pokušavao da se njegova cijela verzija pojavi u javnosti. Tražio je od Warner Brosa. da pokušaju da puste film sa obje verzije, sa svakom od njih jasno označenom kako bi publika mogla izabrati verziju za sebe. Warneri su rekli ne. Kazan se onda zalagao za svoju nedirnutu verziju koja će biti prikazana na filmskom festivalu u Veneciji. Opet, Warneri su odbili, jer je Liga insistirala da se samo njihova odobrena verzija mogla objaviti, a studio nije želio riskirati zaradu zbog rejtinga koji bi povrijedio film na blagajnama. Kao rezultat toga, Kazanova verzija nije mogla vidjeti svjetlo dana sve dok Warneri nisu ponovo objavili film 1993. godine.
  • Marlon Brando je imao platu od pozamašnih 75,000 dolara za svoj rad, djelomično zbog njegove insajderske reputacije a njegov stil glume je bio ocijenjen kao najrevolucionarnija stvar koja se dogodila u Hollywoodu nakon "tokija". Vivien Leigh je dobila 100,000 dolara plaće, čineći je najplaćenijom engleskom filmskom glumicom tog vremena.[10]

Nominacije[uredi | uredi izvor]

Glavne nominacije za film
Godina Ceremonija ili organizacija Nominacija Laureati
1952 Oscari Najbolji glavni glumac Marlon Brando
Najbolji film Charles K. Feldman
Najbolji režiser Elia Kazan
Najbolji adaptirani scenarij Tennessee Williams
Najbolji zvuk Nathan Levinson
Najbolja fotografija Harry Stradling
Najbolja kostimografija Lucinda Ballard
Najbolja originalna muzika Alex North
Zlatni globusi Najbolji film - drama Charles K. Feldman
Najbolja glumica - drama Vivien Leigh
BAFTA Najbolji film Elia Kazan
Udruženje američkih režisera Najbolji režiser Elia Kazan
Venecijanski filmski festival Zlatni lav Elia Kazan
Udruženje američkih pisaca Najbolji scenarist Tennessee Williams[11]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Glavne nagrade za film
Godina Ceremonija ili organizacija Nagrada Laureati
1952 Oscari Najbolja glavna glumica Vivien Leigh
Najbolji sporedni glumac Karl Malden
Najbolja sporedna glumica Kim Hunter
Najbolja scenografija Richard Day i George Hopkins
Zlatni globusi Najbolja sporedna glumica Kim Hunter
BAFTA Najbolja glumica Vivien Leigh
Udruženje filmskih kritičara New Yorka Najbolji film Elia Kazan
Najbolji režiser Elia Kazan
Najbolja glumica Vivien Leigh
Venecijanski filmski festival Nagrada žirija Elia Kazan
Nagrada Volpi za najbolju glumicu Vivien Leigh[11]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "A Streetcar Named Desire - Box Office Data, DVD and Blu-ray Sales, Movie News, Cast and Crew Information". The Numbers. Pristupljeno 15. 12. 2014. 
  2. ^ Manvell, Roger. Theatre and Film: A Comparative Study of the Two Forms of Dramatic Art, and of the Problems of Adaptation of Stage Plays into Films. Cranbury, New Jersey: Associated University Presses Inc, 1979. 133
  3. ^ 'The Top Box Office Hits of 1951', Variety, 2. 1. 1952
  4. ^ Williams, Tennessee, Memoirs, 1977
  5. ^ Warner Archive Podcast (3. 6. 2014).
  6. ^ Censored Films and Television at University of Virginia online
  7. ^ "New Orleans Public Service, Inc. 832". Pristupljeno 13. 11. 2011. 
  8. ^ A Streetcar Named Desire na Rotten Tomatoes
  9. ^ "Roger Ebert A Streetcar Named Desire". rogerebert.com. Pristupljeno 17. 8. 2015. 
  10. ^ "Zanimljivosti na imdb.com". Pristupljeno 8. 8. 2015. 
  11. ^ a b "Nagrade na imdb.com". imdb.com. Internet Movie Database. Pristupljeno 11. 8. 2015. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]