Bernardin Frankopan

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bernardin Frankopan
hrvatski vlastelin
Kratki biografski podaci
Rođenje 1453.
Smrt 1529.
u Ugarskoj
Etničko porijeklo hrvatsko
Država Hrvatsko Kraljevstvo
u personalnoj uniji
s Ugarskom
Matična kuća Knezovi Krčki (Frankopani)
Naslovi Knez
Roditelji Knez Stjepan III Frankopan
i Ižota rođ. d'Este
Supruga Lujza rođ. Marzano,
aragonska vojvotkinja
Djeca Matija, Krsto, Ferdinand,
Marija Magdalena, Beatrica,
Elizabeta (Ižota), Ivan Franjo,
Eufrozina, Katarina

Bernardin Frankopan (*1453 - †1529.) bio je hrvatski vlastelin, vojskovođa, diplomata i mecena, član roda knezova Frankopana. Kao moćan, bogat i ugledan aristokrata, bio je jedan od nosilaca odbrane Hrvatskog Kraljevstva od ekspanzije Osmanlijskog Carstva.

Porijeklo i porodica[uredi | uredi izvor]

Rođen je kao jedini sin hrvatskog bana Stjepana III Frankopana Modruškog i njegove supruge Ižote rođ. d'Este. Njegov djed Nikola IV Frankopan, jedini vlasnik golemih posjeda knezova Krčkih na početku 15. vijeka, bio je hrvatski ban od 1426. do 1432. godine.

U nekim izvorima naziva ga se Bernardin Frankopan Modruški, jer je prilikom velike podjele frankopanskih posjeda 1449. godine njegov otac dobio, između ostalog, naselje Modruš s pripadajućim vlastelinstvom, te dominantni utvrđeni zamak Tržan-grad na visokom strmom brdu iznad Modruša. Po tom se toponimu tada cijela grana roda nazvala Frankopani Modruški.

U drugim se izvorima navodi njegovo ime kao Bernardin Frankopan Ozaljski, jer je on, zajedno s ocem, preuzeo veliku i važnu utvrdu Ozalj nakon što je 22. februara 1474. godine umro Bernardinov bratić Bartol X Frankopan Ozaljski (sin Nikole V Frankopana Ozaljskog), koji nije imao potomke, pa je njegova grana Frankopana izumrla, a Bernardinovi su se potomci nazivali Ozaljski.

Godine 1476. oženio se aragonskom vojvotkinjom Lujzom Marzano i u tom braku rodilo se devetoro djece, među kojima budući istaknuti vojskovođa Krsto, kaločki nadbiskup Ivan Franjo i kćerka Beatrica, supruga hercega i hrvatskog bana Ivaniša Korvina.

Život u turbulentnim vremenima[uredi | uredi izvor]

Već od rane mladosti, život Bernardina Frankopana obilježile su stalne napetosti i sukobi. Bio je neko vrijeme u dobrim odnosima sa carem Fridrikom III Habsburškim, a kasnije i s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijom Korvinom, što je potvrđeno zarukama njegove kćeri Marije Magdalene sa jednim kraljevim rođakom. Dobre odnose sa kraljem Matijom kvarilo je ipak to, što je ovaj godine 1469. Frankopanima oduzeo grad Senj. Kao dječak i mladić putovao je sa ocem na njegovim diplomatskim misijama po Evropi i upoznao mnoge značajne ličnosti.

U vrlo dobrim odnosima bio je sa Ivanišem Korvinom, izvanbračnim sinom kralja Matije, hercegom i kasnijim hrvatskim banom. Prilikom izbora novog hrvatsko-ugarskog kralja godine 1490., podržavao je Ivaniša kao pretendenta na prijesto, ali je prihvatio odluku da kraljem bude imenovan Vladislav II Jagelović. Mladi se Ivaniš nešto kasnije (1496.) oženio Bernardinovom lijepom šesnaestogodišnjom kćerkom Beatricom Bernardin je Beatrici tom prilikom kao miraz dao gradove Bihać i Novi.

Učestvujući cijeli svoj život u borbama s Osmanlijama, Bernardin Frankopan našao se, kao i velik dio tadašnjeg hrvatskog plemstva, dana 9. septembra 1493. u bitki na Krbavskom polju. Saznavši da se velika turska vojska (njih oko 10.000) vraća sa golemim plijenom iz pljačkaškog pohoda po Hrvatskoj i Sloveniji, ranije zavađeni hrvatski velikaši su se pomirili i ujedinjeni krenuli protiv zajedničkog neprijatelja, kojeg su prema zapovjesti bana Emerika (Mirka) Derenčina dočekali na prostranom Krbavskom polju. Loša Derenčinova strategija i taktika dovela je do katastrofalnog poraza u kojem je izginula ili zarobljena većina hrvatske vojske. Među malobrojnima koji su se jedva uspjeli spasiti bio je i Bernardin, jer se, uvidjevši da je poraz neminovan, povukao sa bojnog polja.

Nekoliko godina nakon Krbavske bitke (oko 1500.) dao je izgraditi novu utvrdu Ogulin, koja je bila bezbjednija od Modruša, a nešto kasnije njegova se familija definitivno odselila iz Modruša, odnosno Tržan-grada.

Bernardin Frankopan se kontinuirano zalagao da Hrvatska dobije pomoć evropskih zemalja za odbranu od Osmanlija, koristeći pritom svoje veze s njihovim diplomatama. Poznat je bio po svojim nadahnutim ličnim istupima i vatrenim govorima pred inostranim vladarima, velikodostojnicima ili parlamentima. Tako je, na primjer, 1522. godine govorio pred mletačkim duždom Antoniom Grimanijem, a vjerovatno najpoznatiji je njegov čuveni Govor za Hrvatsku (lat.: Oratio pro Croatia) održan na latinskom jeziku pred njemačkim državnim saborom u Nürnbergu 19. novembra 1522. godine.

Za razliku od nekih svojih frankopanskih rođaka koji su favorizovali pripadnike habsburške dinastije u njihovom nastojanju da se prilikom biranja kralja uspnu na hrvatsko-ugarski prijesto, Bernardin je u pravilu bio protiv Habsburgovaca. Godine 1490. podupro je Ivaniša Korvina, a bio protiv Maksimilijana Habsburškog, dok je 1527. podržao odluku pretežno slavonskog plemstva na Saboru u Dubravi kod Čazme, da se za kralja izabere Ivan Zapolja. Njegovi su rođaci u tim situacijama bili skloniji Habsburgovcima, pa su, primjerice, Juraj III Frankopan Slunjski i Vuk I Frankopan Tržački bili potpisnici Cetingradske povelje, kojom je hrvatsko plemstvo na Saboru u Cetingradu potvrdilo za kralja Maksimilijanova unuka Ferdinanda.

Smrt i nasljeđe[uredi | uredi izvor]

Nakon što mu je 1527. godine u bitki za Varaždin poginuo sin Krsto, a nešto ranije umro i drugi sin Ferdinand, Bernardin je, nalazeći se već u poznim godinama, preminuo 1529.

Njegovi su nasljednici i rođaci tokom 16. vijeka, zbog premoći osmanlijske vojne sile, morali napustiti velik dio frankopanskih posjeda (Bihać, Drežnik, Tržac, Furjan, Cetingrad, Malu i Veliku Kladušu i dr.) i preseliti se na krajnje zapadne prostore Hrvatske.

Budući da su svi njegovi sinovi umrli prije njega, Bernardina je 1529. godine direktno naslijedio unuk Stjepan IV Frankopan Ozaljski, sin Ferdinandov, koji je sjedište imao u Ozlju. Stjepanova sestra Katarina udala se za bana Nikolu Šubića Zrinskog.

Osim na vojnom i diplomatskom polju, velik je značaj Bernardina Frankopana na području obrazovanja i kulture, te građevinarstva. Njegovavši hrvatski jezik i glagoljsko pismo, on je dao prevesti Bibliju na hrvatski. Godine 1486. izdao je poznati Modruški urbar, knjigu kodeksa pravnih i društvenih normi, originalno pisanu glagoljicom, kojom su se uređivali odnosi između feudalca i kmetova, i koja je izvor agrarnih i demografskih podataka.

Neke utvrde Bernardina Frankopana[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]