Boris Jeljcin

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Boris Jeljcin
Бори́с Никола́евич Е́льцин
Boris Yeltsin-1.jpg
1. Predsjednik Rusije
Vrijeme na vlasti
10. juli 1991.31. decembar 1999.
Prethodnik -
Nasljednik Vladimir Putin
Predsjednik Prezidija Vrhovnog Sovjeta RSFSR
Vrijeme na vlasti
29. maj 1990.10. juli 1991.
Prethodnik Vitalij Vorotnikov
Nasljednik Ruslan Hasbulatov (v.d.)
Rođenje 1. februar 1931.
Jekaterinburg, SSSR
Smrt 23. april 2007. (76 godina)
Moskva
Puno ime Boris Nikolajevič Jeljcin
Nacionalnost Rus
Politička stranka nezavisan
do 1990. Komunistička partija SSSR-a
Supruga Naina Jeljcina
Djeca Tatjana i Elena
Obrazovanje Politehnički univerzitet Ural Kirov
Vjera Ruska pravoslavna crkva
Potpis Yeltsin signature.svg

Boris Jeljcin (ruski: Бори́с Никола́евич Е́льцин, rođen 1. februara 1931., umro 23. aprila 2007.) je bio sovjetski i ruski političar. Jeljcin je bio prvi demokratski izabran predsjednik Rusije u njenoj historiji.[1]

Djetinjstvo i školovanje[uredi | uredi izvor]

Rodio se u siromašnim okolnostima u selu Butka, Jekaterinburg (nekadašnji Sverdlovsk). Zbog neimaštine cijela porodica napušta selo i ide u grad, otac nalazi posao kao građevinski radnik. Jeljcin upisuje građevinarstvo 1955. na politehničkom univerzitetu Ural Kirov. Nakon diplomiranja zapošljava se u preduzeću Jušgojstroj gdje vodi građevinsku administraciju. U 1956. ženi Anastazju Josifovnu Girinu, s kojom ima dvije kćerke. 1961. ulazi kao član komunističke partije Sovjetskog saveza. Napušta Jušgojstroj i 1963. radi u stambeno građevinskom kombinatu u Jekaterinburgu. [1]

Politički rad[uredi | uredi izvor]

Od 1968. bavi se politikom. 1976. postaje Prvi sekretar oblasnog komiteta a time i član Vojnog savjeta uralskog okruga. Između 1979. i 1984. radi kao član stalne komisije za poštu, prevoz i komunikacije. U 1981. postaje član Centralnog komiteta (CKSU). U aprilu 1984. radi kao sekretar Mihaela Gorbačova u Moskvi. Tu obavlja do jula 1984. funkciju vođe građevinskog odjeljenja CKSU. U decembru 1984. postaje šef partije s zadatkom da suzbije korupciju i smanji birokratiju. Jeljcinova popularnost raste nakon što je objelodanio propuste vladajućih sovjetskih elita.[1]

Prvi konflikt s Gorbačovom[uredi | uredi izvor]

Na 27. sjednici Komunističke partije Jeljcin drži govor gdje kritikuje Gorbačovov način upravljanja tražeći radikalniju i bezkompromisnu obnovu centralnog aparata. 11. novembra 1987. Jelcin daje ostavku zbog "grubih nedostaka vođenja". Dana 18. februara 1988. izabran je kao kandidat politbiroa. Dobija mjesto Prvog zamjenika predsjedavajućeg građevinskog komiteta. U maju iste godine daje intervju BBC-u gdje traži ostavku Jegora K. Ligašova, člana politbiroa, nazivajući ga kočnicom za reforme. 25. marta 1989. Jeljcin dobija 89 posto glasova u prvom biračkom okrugu (Moskva). Postaje u maju iste godine član Sovjetskog nadvrha i vodi u parlamentu komitet za građevinstvo i arhitekturu. Napada opet Gorbačova kritikujući da ima previše ovlaštenja. 12 jula na 28. sjednici komunističke partije najavljuje izlazak iz nje. Donosi odluku ukidanja svih privilegija za vodeće kadrove. U Njemačkoj se objavljuju njegove bilješke. [1]

Prvi direktni mandat za predsjednika Rusije[uredi | uredi izvor]

12. juna 1991. Jeljcin postaje prvi direktno izabrani predsjednik republike Rusije.Protivnici reformi pokušavaju 19. augusta 1991. vojni udar u svrhu uklanjanja Mihaela Gorbačova, no otpor sovjetskog naroda i Jeljcinova podrška to onemogućavaju. Nakon ovog događaja Jeljcin postaje još popularniji.[1]

Raspad SSSR-a[uredi | uredi izvor]

8. decembra 1991. Rusija, Ukrajina i Bjelorusija potpisuju sporazum o osnivanju Saveza nezavisnih država, par dana kasnije pristupa još osam bivših sovjetskih republika. 17 decembra 1991. Boris Jeljcin i Mihail Gorbačov zvanično ukidaju SSSR. 25. decembra 1991. Gorbačov daje ostavku i predaje Jeljcinu, kao predsjedniku Rusije, komandu nad strateškim nuklearnom arsenalom. Evropska Zajednica i SAD priznaju Rusiju kao pravnog nasljednika SSSR-a.[1]

Ruska federacija[uredi | uredi izvor]

1. maja 1992. u Moskvi demonstrira oko 50.000 nacionalista i komunista protiv Jeljcinovih reformi. 24 juna 1992. Jeljcin i predsjednik Georgije Eduard Ševarnadze potpisuju prekid vatre. Sukobi u Georgiji su nastali zbog pokušaja Južne Osetije da se otcijepi i pridruži Rusiji. Jeljcin i američki predsjednik George Bush 3. januara 1993. potpisuju START II (eng. Strategic Arms Reduction Talks) sporazum za smanjivanje broja nuklearnih bojnih glava. 23. oktobra 1995. Bill Clinton i Boris Jeljcin potpisuju sporazum o učešću ruske vojske u sastavu UN-snaga u BiH. 7. decembra 1998. Jeljcin posreduje u pregovorima s Slobodanom Miloševićem odbijajući prisustvo NATO-a na Kosovu i sankcija protiv Srbije.[1]

Uspon Vladimira Putina[uredi | uredi izvor]

9. augusta 1999. Jeljcin predlaže Vladimira Putina, dotadašnjeg šefa FSB-a, za šefa vlade. 16. augusta 1999. Putin postaje predsjednik ruskog parlamenta (DUMA). Nakon oboljenja od bronhitisa i sve rjeđih javnih nastupa Jeljcin predlaže Putina za nasljednika.[1]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Predsjednica Letonije Vaira Vike-Freiberga dodjeljuje mu 2006. najvišu nagradu te zemlje za historijsku ulogu u oslobađanju Letonije.[1]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Boris Jeljcin umire 23 aprila 2007. u Moskvi od insuficijencije srca.[1]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: