Savez sovjetskih socijalističkih republika

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika
Союз Советских Социалистических Республик
1922–1991
Države prije:
Flag of Russian SFSR (1918-1937).svg Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika
Flag of Transcaucasian SFSR.svg Transkavkskaska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika
Flag of Ukrainian SSR (1919-1929).svg Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika
Flag of Byelorussian SSR (1919-1927).svg Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna"Internacionala" (1922-1944)
"Himna Sovjetskog Saveza" (1944-1991)"
Položaj na karti
Glavni grad Moskva
Službeni jezik ruski
Državno uređenje  
  Lider  
 -  1922–1953 Vladimir Lenin
 -  1985–1991 Mikhail Gorbachev
Nezavisnost 30. decembra 1922. (osnivanje)
26. decembra 1991. (ukinuće) 
Površina
 -  Ukupno  22.402.200
 -  Vode (%) ?
Stanovništvo
 -  Ukupno 293.047.571 (3 3))
 -  Gustoća 13,08/km2 
Valuta sovjetski rubalj
Vremenska zona +2 do +13
UTC +3 do +12 ljeti
Internet domena .su
Pozivni broj +7
1) bio služben za vrijeme države
2) nakon ukinuće nije bilo predsjednika, posljednji Gorbačov
3) 3. prije ukinuća

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (često zvan i Sovjetski Savez, poznat i pod kraticom SSSR) je država nastala 1922. na prostoru Carske Rusije pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina i Komunističke partije, nestala 1991 g., a sastojala se od 15 republika. Bila je vodeća svjetska komunistička sila. Posljednji predsjednik bio je Mihail Gorbačov.

Historija[uredi | uredi izvor]

Sovjetski Savez je došao na mjesto Ruskog carstva, čiji je zadnji monarh, car Nikola II. vladao do 1917. Sovjetski Savez je osnovan u decembru 1922. kao savez rusije, ukrajine, bjelorusije i transkavkaske sovjetske republike, na čijem čelu su bile boljševičke stranke.

Revolucionarna aktivnost u Rusiji počela je Dekabrističkim ustankom godine 1825. Iako je kmetstvo ukinuto 1861., njegovo je ukidanje postignuto pod uvjetima koji su bili nepovoljni za seljake, i ohrabrili su revolucionare. Parlament, Duma, osnovan je 1906., ali politički i socijalni nemiri nastavljeni su i pogoršani tokom Prvog svjetskog rata usljed vojnih poraza i nestašice hrane.

Spontani narodni ustanak u Petrogradu, kao odgovor na ratno raspadanje ruskog blagostanja i morala, kulminirao je obaranjem carske vlade u martu 1917. (Februarska revolucija). Autokracija je zamijenjena privremenom vladom, čije su vođe namjeravali uspostaviti demokratiju u Rusiji i nastaviti sudjelovanje u savezničkim ratnim naporima. U isto vrijeme su se u zemlji raširili radnički savjeti (sovjeti), kako bi osigurali prava radničke partije. Radikalni boljševici, pod vodstvom Vladimira Lenjina, zalagali su se za socijalističku revoluciju u sovjetima i na ulicama. Oni su preuzeli vlast od Privremene vlade u novembru 1917. u tzv. Oktobarskoj revoluciji. Tek poslije dugog i krvavog ruskog građanskog rata (1918. - 1922.), koji se sastojao i u borbi vladinih snaga i stranih trupa u raznim dijelovima Rusije, osiguran je novi komunistički režim. Mirom u Rigi, početkom 1921., podijeljen je i sporni teritorij u Bjelorusiji i Ukrajini između Poljske i Sovjetske Rusije.

Od svojih prvih godina, vlada Sovjetskog Saveza bila je utemeljena na jednostranačkoj vlasti komunista, kako su boljševici sebe nazivali od marta 1928. Poslije neobične ekonomske politike ratnog komunizma za vrijeme građanskog rata uvedena je Nova ekonomska politika kada je sovjetska vlada tokom 1920-ih dozvolila postojanje određene privatne ekonomska aktivnosti uz nacionaliziranu industriju, a potpuno oduzimanje hrane na selu zamijenila porezom u hrani. Rasprava o budućnosti privrede pružila je podlogu sovjetskim vođama za borbu oko vlasti nakon Lenjinove smrti 1924. Postupnom konsolidacijom svog uticaja i izoliranjem rivala unutar stranke, posebno Lenjinovog očitijeg nasljednika Lava Trockog, Josif Staljin je postao samostalni vođa Sovjetskog Saveza krajem 1920-ih.

Staljin je 1928. predstavio prvi petogodišnji plan za izgradnju socijalističke privrede. U industriji je država preuzela kontrolu nad svim postojećim tvrtkama, i započela intenzivan program industrijalizacije; u poljoprivredi je država prisvojila imovinu seljaka kako bi uspostavila kolektivne farme (Kolektivizacija u Sovjetskom Savezu). Sovjetski Savez je postao velika industrijska sila; ali je primjena plana raširila bijedu u nekim segmentima stanovništva. Kolektivizacija se suočila s otporom kulaka, što je rezultiralo ogorčenom borbom mnogih seljaka protiv vlasti, glađu i možda i milionima žrtava (najviše procjene 14,5 miliona), posebno u Ukrajini. Socijalni prevrati nastavljeni su i sredinom 1930-ih, kad je Staljin započeo čistku u komunističkoj partiji (Velike čistke); iz ovog je procesa izrasla kampanja terora koja je dovela do pogubljenja (najviše procjene 1 milion), zatvaranja i protjerivanja (najviše procjene 9,5 miliona) ljudi (Gulag). Ipak, unatoč ovim nemirima, Sovjetski Savez razvio se u snažno industrijsko privredno područje u godinama prije drugog svjetskog rata.

Iako se Staljin pokušao udružiti s Njemačkom zaključivši Pakt Ribbentrop-Molotov godine 1939., dvije godine kasnije, u junu 1941. Njemačka je izvršila invaziju na Sovjetski Savez. Crvena armija zaustavila je nacističku ofenzivu u staljingradskoj bitki, 1943., i krenula u protunapad kroz istočnu Evropu do Berlina, natjeravši Njemačku na predaju 1945. Iako opustošen u ratu, Sovjetski Savez iz rata je izašao kao priznata velika sila.

U relativno kratkom posljeratnom razdoblju Sovjetski Savez prvo je obnovio, a onda i proširio svoju privredu, kontrolirano isključivo iz Moskve. Sovjetski Savez konsolidirao je svoj uticaj u istočnoj Evropi, pružao pomoć komunistima u Kini, i težio proširivanju svog uticaja svagdje u svijetu. Ovako aktivna vanjska politika bila je jedan od razloga što su ratni saveznici Sovjetskog Saveza (SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo) postali njegovi neprijatelji u hladnom ratu. Unutar države nastavljene su represivne mjere; historičari špekuliraju da je Staljin pripremao novu čistku kad je umro 1953. godine.

U nedostatku prihvatljivog nasljednika, Staljinovi najbliži saradnici izglasali su da će zemljom vladati zajedno, iako se borba za vlast održavala iza fasade kolektivnog vodstva. Nikita Hruščov, koji je pobijedio u borbi za vlast do sredine 1950-ih odbacio je Staljinove mjere terora i donekle olabavio represivnu kontrolu nad partijom i narodom (Destaljinizacija). Došlo je i do promjene smjera u vanjskoj politici, uz otopljavanje odnosa sa SFRJ i Zapadom. Ipak, Hruščovljeve su reforme u poljoprivredi i administraciji, sveukupno, bile neproduktivne. Kolege u rukovodstvu SSSR-a smijenili su Hruščova 1964.

Nakon smjene Hruščova uslijedilo je još jedno razdoblje kolektivnog rukovodstva, koje je trajalo dok se Leonid Brežnjev nije ustoličio kao dominantna figura u SSSR-u u ranim 1970-ima. Leonid Brežnjev je predsjedavao u periodu "primirja" u hladnom ratu sa Zapadom, dok je u isto vrijeme gradio sovjetsku vojnu silu; ovo je naoružavanje pridonijelo prekidu "primirja" u kasnim 1970-ima. Još jedan faktor bila je sovjetska invazija na Afganistan u decembru 1979.

Poslije eksperimentiranja s ekonomskim reformama sredinom 1960-ih sovjetsko se rukovodstvo vratilo starim metodama ekonomske politike. Industrija je pokazivala spor, ali stabilan rast tokom 1970-ih, dok je poljoprivredni razvoj nastavio zaostajati. Kao suprotnost revolucionarnom duhu koji je pratio rađanje Sovjetskog Saveza, prevladavajuće raspoloženje sovjetskog rukovodstva u vrijeme smrti Brežnjeva 1982. bila je averzija prema promjenama.

U sljedećem desetljeću dominirala su dva paralelna procesa: sve očitiji raspad ekonomskih i političkih struktura Sovjetskog Saveza, i neuspjeli reformski pokušaji zaustavljanja ovih procesa. Nakon brzih izmjena Jurija Andropova i Konstantina Černenka na vlasti, ličnosti s duboko ukorijenjenom brežnjevskom tradicijom, energični Mihail Gorbačov napravio je značajne promjene u privredi i rukovodstvu partije. Njegova politika nazvana Perestrojka pokušala je promijeniti dotadašnju politiku središnjeg upravljanja ali Gorbačov nije uspio ispraviti ključne mane sovjetskog sistema; do 1991., kada je zavjera konzervativaca u njegovoj vladi otkrila slabost Gorbačovljeve političke pozicije, kraj Sovjetskog Saveza bio je na vidiku.

Dana 25. decembra, 1991., Mihail Gorbačov dao je ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a, i predao dužnost Borisu Jeljcinu. Sljedećeg se dana Sovjetski Savez službeno raspao i do kraja godine sve su službene sovjetske institucije prestale s radom.

Sporni odnosi[uredi | uredi izvor]

Na početku Sovjetski Savez nije bio diplomatski priznat od strane većine zemalja, ali je do kasnih 1980-ih imao službene odnose s većinom zemalja u svijetu. Sovjetski Savez također je prešao dug put od autsajdera u međunarodnim organizacijama i pregovorima do jednog od arbitara sudbine Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Bio je član Ujedinjenih naroda od osnivanja, 1945., i jedan od pet stalnih članova Vijeća sigurnosti UN koji je imao pravo veta na bilo koju rezoluciju (vidi: Sovjetski Savez i Ujedinjeni Narodi).

SSSR je postao jedna od dvije svjetske supersile, i na toj poziciji je opstao četiri desetljeća, održavajući premoć u Istočnoj Evropi (vidi: Varšavski pakt), vojnu snagu, pomoć zemljama u razvoju, i znanstveni razvoj, posebno u svemirskoj tehnologiji i naoružanju. Napori Sovjetskog Saveza da proširi svoj uticaj ili kontrolu na mnoge države i narode rezultirali su formiranjem socijalističkih država širom svijeta.

Podjela[uredi | uredi izvor]

Sovjetska Republika Nezavisna država
Armenska SSR Armenija
Azerbejdžanska SSR Azerbejdžan
Bjeloruska SSR Bjelorusija
Estonska SSR Estonija
Gruzijska SSR Gruzija
Karelo-Finska SSR (1940-1956) nijedna, postala dio Rusije
Kazačka SSR Kazahstan
Kirgiška SSR Kirgistan
Latvijska SSR Latvija
Litvanska SSR Litvanija
Moldavska SSR Moldavija
Ruska SFSR Rusija
Tadžička SSR Tadžikistan
Transkavkaska SFSR (1922-1936) Nijedna
Turkmenska SSR Turkmenistan
Ukrajinska SSR Ukrajina
Uzbečka SSR Uzbekistan

Popis vođa Sovjetskog Saveza[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Vođe Sovjetskog Saveza

Kultura[uredi | uredi izvor]

Poznate ličnosti[uredi | uredi izvor]

Književnici[uredi | uredi izvor]

Filmski umjetnici[uredi | uredi izvor]

Praznici[uredi | uredi izvor]

Datum Praznik Ruski naziv Napomene
1. januar Nova godina Новый Год Najveći blagdan u godini. Sve ruske božićne tradicije preseljene su na ovaj blagdan.
7. januar Božić Рождество Pravoslavni Božić, slave ga samo ozbiljni vjernici
23. februar Dan Crvene Armije День Советской Армии и Военно-Морского Флота ("Dan Sovjetske vojske i mornarice") Stvaranje Crvene Armije u februaru 1918, radni dan.
8. mart Međunarodni dan žena Международный Женский День Službeni praznik koji slavi pokret za oslobođenje žena.
12. april Dan kosmonautike День Космонавтики День Космонавтики - Dan kada je Jurij Gagarin postao prvi čovjek u svemiru, 1961. Radni dan.
1. maj Praznik rada Первое Мая - День Солидарности Трудящихся ("Međunarodni praznik radničke solidarnosti") Slavi se 1. i 2. maja
9. maj Dan pobjede День Победы Kraj II. svjetskog rata u Evropi nakon kapitulacije nacista u Njemačkoj 1945.
7. oktobar Dan sovjetskog ustava День Конституции СССР Donesen Ustav SSSR-a 1977.
7. novembar Velika Oktobarska socijalistička revolucija Седьмое Ноября Oktobarska Revolucija 1917

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: