Isaac Asimov

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Isaac Asimov
Example alt text
američki pisac i profesor biohemije
Rođenje 2. januar 1920.
Petroviči, Rusija
Smrt 6. april 1992.
New York, SAD

Dr. Isaac Asimov (Isak Asimov) (2. januar 1920 - 6. april 1992) je bio američki pisac i profesor biohemije, ruskog porijekla, najviše poznat i uspješan po svojim naučno-fantastičnim romanima, i knjigama o "popularnoj nauci".

Asimov je napisao ili uredio više od pet stotina knjiga, te oko devet hiljada pisama i razglednica. U širokoj javnosti Asimov se smatra majstorom naučno-fantastičnog žanra, te je tokom svog života, zajedno sa Robert A. Heinleinom i Artur C. Clarkom, činio "Veliku trojku" pisaca naučne fantastike. Asimovo najpoznatije dijelo je serija "Zadužbina" (Foundation), kao i serije "Galaktičko carstvo" (Galactic Empire) i "Robot", koje je naknadno povezao u fiktivni univerzum Zadužbine. Napisao je veliki broj kratkih priča, među kojima i "I pade noć" (Nighfall), koju je asocijacija Američki pisci naučne fantastike proglasila za najbolju priču u žanru, napisanu do 1964. godine. Također je pisao fantastične i kriminalističke romane, kao i veliki broj stručnih knjiga. Pod pseudonimom Paul French napisao je i seriju naučno-fantastičnih romana za dijecu pod nazivom "Sretna Zvijezda" (Lucky Starr).

Većina Asimovih knjiga "popularne nauke" objašnjava naučne koncepte na istorijski način, vraćajući se unazad u vrijeme kada je nauka o kojoj je pisao bila u svojoj najjednostavnijoj fazi. Primjeri uključuju "Vodič za nauku" (Guide to Science), tri toma "Razumijevanje fizike" (Understanding Physics) i "Asimovljeva hronologija nauke i otkrića" (Asimov's Chonology of Science and Discovery).

Iako sa okljevanjem, Asimov je bio dugogodišnji član i podpredsjednik Mensa International, čije je članove opisao kao "intelektualno borbene". Više se ponosio činjenicom da je bio predsjednik Američke asocijacije humanista. U njegovu čast ime je dobio asteroid 5020 Asimov, "Asimov's Science Fiction" časopis, te dvije različite "Isaac Asimov" nagrade.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Asimov je rođen 2. januara 1920. godine (ovo je datum koji se koristi u zvanične svrhe - tačan datum rođenja je nepoznat) u malom jevrejskom selu, Petrovichi, u oblasti Smolensk, Rusija, u porodici mlinara. Porodično ime potiče od ruske riječi озимые (ozimlje), i odnosi se na zimsku pšenicu s kojom je Asimovljev pradjed trgovao. Porodica Asimov emigrira u Ameriku kada je Isaku bilo tri godine. Budući da je sa roditeljima pričao samo na jidiš i engleskom jeziku, nikada nije naučio ruski jezik. Dok je odrastao u Brooklynu, New York, Asimov je sam naučio čitati kada mu je bilo pet godina, a čitav život je tečno govorio i engleski i jidiš. Kada mu je bilo jedanaest godina počinje pisati prve priče, a već u devetnaestoj ih prodaje časopisima za naučnu fantastiku.

Asimov je pohađao javne škole New Yorka, uključujući i Srednju školu za mladiće u Brooklynu. Upisao je Kolumbija Univerzitet (Columbia University), odakle je diplomirao 1939. godine, a kasnije i doktorirao biohemiju 1948. godine. U međuvremenu, tokom II Svjetskog rata, proveo je tri godine radeći kao civil u filadelfijskoj Vazdušnoj ekperimentalnoj stanici mornarice. Nakon rata, regrutovan je u američku armiju, gdje je služio devet mjeseci. Tokom kratke vojne karijere dostigao je rang podoficira, te tijesno izbjegao učestvovanje u testiranju atomske bombe 1946. na Bikini Atollu.

Po sticanju doktorske titule, Asimov se zapošljava na Medicinskom fakultetu Bostonskog univerziteta, gdje do 1958. radi kao predavač, nakon čega se, iako zadržava titulu profesora saradnika, sasvim posvećuje pisanju (njegova primanja kao pisca već su premašila njegovu akademsku platu). U čast njegovom pisanju, univerzitet ga unaprijeđuje u redovnog profesora biohemije 1979. Asimov je, na molbu kuratora Howard Gottlieba, 1965. donirao svoje lične radove koji se od tada nalaze u arhivi Mugar Memorijalne biblioteke univerziteta. Kolekcija zauzima 464 kutija i smještena je na policama ukupne dužine od sedamdeset jednog metra.

Asimov se vjenčao sa Gertrudom Blugerman 26. jula 1942. Imali su dvoje djece, Davida i Robyn Joan. Nakon razvoda sa Gertrudom, 1973. godine, Asimov se iste godine vjenčaje sa Janet O. Jeppson.

Asimov je bio klaustrofil - uživao je u malim, zatvorenim prostorima. U prvom dijelu svoje autobiografije, prisjeća se želje iz djetinstva da ima štand sa časopisima u podzemnoj stanici New Yorka, u koji bi se mogao zatvoriti i čitati dok sluša buku prolazećih vozova.

Asimov je imao strah od letenja, te je letio avionom samo dva puta u životu (prvi put tokom rada za Vazdušnu ekperimentalnu stanicu mornarice, a drugi put vraćajući se kući iz vojne baze u Oahu 1946. godine). Rijetko je išao na duga putovanja, djelomično stoga što je njegov strah od letenja komplikovao organizaciju takvih putovanja. Njegova fobija je imala uticaj na nekoliko njegovih dijela, kao što su Wendell Urth priče ili Robot romani, sa Elijah Baleyom kao glavnim likom. U poznijim godinama Asimov je otkrio da uživa u krstarećim putovanjima brodom, te je u nekoliko prilika držao govore na "naučne" teme tokom krstarenja brodova kao što su RMS Queen Elisabeth 2. Asimov je bio izuzetno zabavan, produktivan i tražen govornik. Njegov osjećaj za vrijeme je bio izvanredan - nikada nije gledao na sat, a uvijek je držao govore tačno unutar vremena koje mu je bilo dodjeljeno.

Asimov se često pojavljivao na konvencijama naučne fantastike, gdje je uvijek bio ljubazan i pristupačan. Strpljivo je odgovarao na desetine hiljada pisama i razglednica, i sa zadovoljstvom je dijelio autograme. Iako je rado pokazivao svoj talenat, rijetko je kada pokazivao da sebe uzima za ozbiljno.

Asimov je imao širok spektar različitih interesa, te je u poznijim godinama učestvovao u organizacijama za očuvanje opereta Gilberta i Sullivana, te u Vučijem čoporu (The Wolf Pack), grupi obožavatelja Nero Wolf kriminalističkih romana, pisca Rex Stouta. Bio je i istaknuti član "Baker Street Irregulars", vodećeg udruženja poštovalaca Sherlock Holmesa. Od 1985. do svoje smrti 1992. godine, bio je predsjednik Američke asocijacije humanista, titulu koju je nasljedio njegov prijatelj u kolega pisac Kurt Vonnegut. Asimov je bio blizak prijatelj Genea Roddenberryija, tvorca Zvjezdanih Staza (Star Trek), te je za svoje savjete tokom produkcije Zvjezdane Staze: Igrani film (Star Trek: The Motion Picture) zaslužio da mu se ime pojavi na špici filma (savjeti koje je davao u principu su se svodili na potvđivanje kompaniji Paramount Pictures da su Roddenberryeve ideje zvanične naučno-fiktivne ekstrapolacije).

Isak Asimov je umro 6. aprila 1992. Deset godina nakon njegove smrti, u izdanju Asimovljeve autobiografije "To je bio dobar život" (It's Been a Good Life), koju je pripremila njegova supruga Janet Asimov, otkriveno je da je njegova smrt posljedica AIDS-a; Asimov je zaražen HIV-om tokom operacije bajpasa na srcu u decembru 1983. godine[1]. Janet Asimov je napisala u epilogu autobiografije da je Asimov za života želio o ovome obavijestiti javnost, ali da su mu doktori savjetovali suprotno, upozoravajući ga na anti-AIDS predrasude koje bi mogle naštetiti članovima njegove porodice[2].


Intelektualni stavovi[uredi | uredi izvor]

Isak Asimov je bio humanist i racionalist. Nije bio protivnik religioznih ubjeđenja drugih, ali je često govorio protiv pokušaja da se praznovjerja i pseudonaučna uvjerenja svrstaju u pravu nauku. Tokom djetinstva, otac i majka su poštovali ortodoksnu jevrejsku tradiciju, ali je nikada nisu nametali mladom Isaku. Mladi Asimov odrasta smatrajući Bibliju jevrejskom mitologijom, na isti način na koji je Ilijadu smatrao grčkom mitologijom. (Jedan kratak period, Asimovljev otac je radio u lokalnoj sinagozi, ali ovo iskustvo nije imalo veći efekat na Isaka, osim što je naučio hebrejsko pismo). Tokom mnogih godina Asimov se smatrao ateistom, iako mu je ovaj termin zvučao neadekvatnim, opisujući više ono u šta nije, nego ono u šta jeste vjerovao. Kasnije je uvidjeo da mu termin "humanist" više odgovara.

U svojoj posljednjoj autobiografskoj knjizi, Asimov je napisao: "Da nisam ateist, vjerovao bih u Boga koji bi spašavao ljude na osnovu njihovog cijelog života, a ne na osnovu obrazaca njihovih riječi. Mislim da više volim poštenog i ispravnog ateistu, nego TV propovjednika čija je svaka riječ Bog, Bog, Bog, a svako dijelo loše, loše, loše". U istim memoarima piše da je Pakao "san svakog sadiste" nevješto pripojen milostivom Bogu; ukoliko su čak i vlade spremne da smanje okrutne i neobične kazne, zbog čega i život poslje smrti u Paklu ne bi bio na određeno vrijeme, pita se Asimov. Asimov u potpunosti odbacuje ideju da ljudska uvjerenja ili akcije zaslužuju beskrajnu kaznu. Tvrdio je da ukoliko Pakao postoji, najduža i najoštrija kazna bi bila rezervisana za one koji "okaljavaju ime Božje izmišljanjem Pakla". Kao što se vidi u njegovim knjigama "Riznica humora" (Trasury of Humor) i "Asimov se ponovo smije" (Asimov Laughs Again), uvijek je bio rad pričati viceve o judeo-hrišćanskom Bogu, Sotoni, Rajskom vrtu, i ostalim religioznim temama, izražavajući svoje stanovište da dobra šala može na bolji način podstaći misao, nego sati filozofske rasprave.

Asimov je postao veliki pristalica Demokratske stranke tokom New Deala, te je do kraja života bio liberalnog opredjeljenja. Bio je veliki protivnik Vijetnamskog rata 1960tih, ali je također bio nezadovoljan iracionalnim stavovima mnogih liberalnih aktivista koji su djelovali od kasnih 1960tih pa nadalje. Njegova odbrana civilne upotrebe nuklearne energije je naštetila odnosima sa nekim od njegovih liberalnih kolega. U pismu koje je objavljeno u knjizi Vaš, Isak Asimov (Yours, Isaac Asimov), Asimov je napisao da, iako bi radije živio u svijetu u kome nema nimalo opasnosti nego u blizini nuklearnog reaktora, ipak bi radije imao dom u blizini nuklearnog reaktora nego u sirotinjskim četvrtima, u Love Canal (Ljubavni kanal, dio New Yorka, korišten kao odlagalište toksičnog, otpadnog materijala) ili u blizini "Union Carbide (Union Carbide Corporation, jedna od najstarijih američkih hemijskih kompanija) fabrike za proizvodnju metil izocijanida". Zalagao se za kontrolu nataliteta stanovništva, odražavajući stavove Thomasa Malthusa i Paul R. Ehrlicha, poznatih demografa. Asimov se smatrao feministom čak i prije nego što je Pokret za žensku liberalizaciju dobio na popularnosti. Smatrao je da su prava žena usko povezana sa kontrolom nataliteta. Također, smatrao je da se homoseksualnost mora smatrati "moralnim pravom", kao i sve ostale seksualne nereproduktivne aktivnosti između odraslih, voljnih osoba (Vaš, Isak Asimov).

U posljednjih godinama svog života, Asimov je za opadanje kvaliteta života koje je zamjetio u New Yorku krivio umanjenja poreza koji su bili posljedica odlaska srednje klase u predgrađa. Njegova zadnja knjiga, "Naša ljuta Zemlja" (Our Angry Earth), napisana 1991. u saradnji sa dugogodišnjim prijateljem i piscem naučne fantastike, Frederikom Pohlom, govori o okolišnih kriznim pitanjima, kao što su globalno zagrijavanje i uništenje ozonskog omotača.


Radovi[uredi | uredi izvor]

Pregled[uredi | uredi izvor]

Asimovljeva karijera se može podijeliti u više vremenskih perioda. Njegova rana karijera, kojom je dominiralo pisanje naučne fantastike, počela je pisanjem kratkih priča u 1939. i romana u 1950. Ovaj period je trajao do 1958. po izdavanju "Golog Sunca" (Naked Sun). Od 1952. počinje izdavati i stručne knjige; prva takva je bio udžbenik za koledž, Biohemija i ljudski metabolizam (Biochemistry and Human Metabolism) napisana u saradnji sa grupom autora. Nakon lansiranja prvog umjetnog satelita, Sputnik I, od strane SSSR-a 1957. godine, Asimov piše veliki broj knjiga o "popularnoj nauci", uz značajno smanjenje broja knjiga o naučnoj fantastici. Tokom narednih 25 godina, napisao je samo 4 naučno-fantastična romana. Sa 1982. i prvim objavljivanjem knjige "Na rubu Zadužbine" (Foundation's Edge), počinje druga polovina njegove karijere pisca naučne fantastike. Od tada, pa sve do svoje smrti, Asimov je objavio mnoštvo nastavaka ili uvodnih knjiga već postojećih romana, vežući ih na način koji nije predvidio pišući originale, i praveći od njih objedinjene serije.

Asimov je vjerovao da se njegov doprinos koji će se najviše pamtiti nalazi u Tri zakona robotike (Three Laws of Robotics) kao i u seriji knjiga o Zadužbini. Oksfordski rječnik engleskog jezika (Oxford English Dictionary) Asimovu pripisuje stvaranje riječi pozitronski (predstavlja sasvim fiktivnu tegnologiju), psihoistorija (često se koristi u smislu koji je drugačiji od onog imaginarnog koje mi je Asimov namjenio), te robotika. Asimov je osmislio riječ robotika a da nije ni sumnjao da bi to mogla biti originalna riječ; u to vrijeme je smatrao da je riječ robotika jednostavno prirodna analogija mehanike, hidraulike, itd. Originalna riječ robot vodi porijeklo od češke riječi za "prinudan rad", robotovat, robota, i prvi put je upotrebljena od strane češkog pisca Karela Čapeka u njegovoj naučno-fantastičnoj pozorišnoj predstavi R.U.R (Rossumovi Univerzalni Roboti). Za razliku od riječi psihoistorija, riječ robotika se i danas koristi u svakodnevnoj tehničkoj komunikaciji i to po onoj definiciji koju joj je Asmimov dao. U Zvjezdanim stazama: Naredna generacija (Star Trek: The Next Generation) dva lika, androidi Data i Lore, imaju "pozitronske mozgove", odajući dužno poštovanje Asimovu za izmišljanje ove (fiktivne) tehnologije.

Naučna fantastika[uredi | uredi izvor]

Holografska slika Hari Seldona, jednog od glavnih likova knjige Zadužbina, preuzeto sa korica knjige.

Asimov je svoju prvu kratku priču "Nasukan pokraj Veste" (Marooned Off Vesta) napisao kada mu je bilo 18. godina, a objavio godinu poslije, 1939. Dvije i po godine nakon toga, objavljuje svoju 32. priču "I pade noć" (1941), koja je opisana kao "najpoznatija naučno-fantastična priča svih vremena". 1968. godine asocijacija Američki pisci naučne fantastike proglašava "I pade noć" najboljom kratkom naučno-fantastičnom pričom ikada napisanom[3]. U svojoj zbirci kratkih priča "I pade noć, i druge priče" (Nightfall and Other Stories) Asimov je napisao: "I pade noć je bila prekretnica u mojoj profesionalnoj karijeri... Odjednom su me svi uzimali za ozbiljno, a svijet naučno-fantastične literature je saznao da postojim. Kako su godine prolazile, postalo je očito da sam napisao klasik".

"I pade noć" je tipični primjer socijološke naučne fantastike, termin koji je iskovao sam Asimov da bi opisao novi trend započet 1940. od strane autora kao što su Asimov i Heinlen, a koji je fokus stavljao na špekulacije o uslovima života u budućnosti, a ne na tehnologiju i "svemirsku operu".

1942. počinje pisati knjige o "Zadužbini", koje su kasnije objavljene kao "Triologija Zadužbine": "Zadužbina" (1951), "Zadužbina i Carstvo" (1952) i "Druga Zadužbina" (1953), a koje govore o kolapsu i ponovnom rađanju ogromnog međuzvjezdanog carstva u univerzumu budućnosti. Knjige o "Zadužbini", zajedno sa serijom "Robot", čine njegovo najvažnije naučno-fantastično dijelo. Mnogo godina poslije, seriju nastavlja sa knjigama "Na rubu Zadužbine" (1982) i "Zadužbina i Zemlja" (Foundation and Earth) (1986), a onda se vraća unazad na period prije originalne triologije i piše "Uvod u Zadužbinu" (Prelude to Fondation) (1988) i "U susret Zadužbini" (Forward the Foundation) (1992). Serija govori o njegovoj fiktivnoj nauci Psihoistoriji kojom je moguće predvidjeti budućnost velikog broja stanovništva.

Svoje priče o robotima, od kojih su mnoge prikupljene u zbirci "Ja, robot" (I, Robot) (1950), Asimov započinje u isto vrijeme kada i Zadužbinu. Priče su promovisale set pravila o etici za robote (Tri zakona robotike) kao i inteligentne mašine, i u mnogome su imale uticaj na druge pisce i mislioce u tretiranju ovog predmeta. Jedna od takvih priča, "Dvjestogodišnjak" (Biscentennial Man) je pretočena u film u kojem je glumio Robin Williams.

Film iz 2004, "Ja, robot", u kojem je glavnu ulogu imao Will Smith, je zasnovan na scenariju Jeffa Vintara, pod nazivom Hardwired, a Asimovljeve ideje su naknadno inkorporirane nakon što su producenti dobili autorska prava na naziv "Ja, robot"[4]. Ovaj film nije povezan sa scenarijem "Ja, robot" Harlana Ellisona, koji je u saradnji sa samim Asimovom stvorio priču koja je uhvatila osnovni duh originala. Asimov je rekao da bi se od Ellisonovog scenarija mogao napraviti: "prvi pravi, kompleksan i dostojan naučno-fantastičnog filma za odrasle". Scenarij je objavljen u knjizi 1994, nakon što su gotovo ugašene nade da će ikada biti pretočen u film.

Pored filmova, Asimovljeve Zadužbina i Robot priče su inspirisale mnoge poznate i priznate pisce naučne fantastike, kao što su Roger MacBride Allen, Greg Bear, Gregory Benford i David Brin.

1948. godine Asimov je napisao naučni članak na sasvim fiktivnu temu, "Endohronični svojstva resubliminiranog tiotimolina" (The Endochronic Properties of Resublimated Thiotimolin). U isto vrijeme, Asimov se pripremao za odbranu doktorske teze. Bojeći se predrasuda odbora za evaluaciju doktorske disertacije, Asimov je zamolio svog urednika da članak objavi pod pseudonimom, međutim, članak je ipak objavljen pod njegovim imenom. Tokom usmenog dijela odbrane doktorske disertacije, jedan od članova odbora mu je uz smješak rekao: "A sada, gdine Asimov, recite nam nešto o termodinamičnim svojstvima tiotimolina". Nakon što je izašao iz sale i sačekao 20-tak minuta, članovi odbora su ga pozvali nazad i čestitali mu kao Dr. Asimovu.

1950. nastavlja pisati kratke priče za naučno-fantastične časopise, i to doba zove svojom zlatnom decenijom. Veliki broj ovih priča su objavljene u njegovoj "Antologiji najboljih" (Best of), uključujući i "Zadnje pitanje (The Last Question) (1956), priču o sposobnosti čovječanstva da se bori i "pobjedi" entropiju, za koju je Asimov govorio da mi je i najdraža.

Početkom 1977, dao je na korištenje svoje ime časopisu naučne fantastike Isak Asimov (Isaac Asimov's Science Fiction Magazine), koji se danas zove Asimovljeva naučna fantastika (Asimov's Science Fiction), te je pisao uvodnike za svako izdanje časopisa.

Nagrade[uredi | uredi izvor]

  • 1957. Thomas Alva Edison Foundation Award, za "Elementi od kojih je sagrađen univerzum" (Building Blocks of Universe)
  • 1960. Howard W. Blakeslee Award za "Živuću rijeku" (Living River)
  • 1962. Boston University's Publication Merit Award
  • 1963. specijalna Hugo Award za "pridruživanje nauke naučnoj fantastici", za eseje koji su izdati u Časopisu fantastike i naučne-fantastike
  • 1965. James T. Grady Award, američkog Udruženja hemičara
  • 1966. Best All-time Novel Series Hugo Award, za seriju o Zadužbini
  • 1967. Westinghouse Science Writting Award
  • 1973. Hugo Award
  • 1973. Nebula Award for Best Novel, za "Bogovi sami" (The Gods Themselves)
  • 1977. Hugo Award
  • 1977. Nebula Award for Best Novelette, za "Dvjestogodišnjaka" (Bicentennial Man)
  • 1981. asteriod, 5020 Asimov, dobio je ime u njegovu čast
  • 1983. Hugo Award for Best Novel, za "Na rubu Zadužbine" (Foundation Edge)
  • 1987. Nebula Grandmaster Award, nagrada za životno djelo
  • 1992. Hugo Award for Best Novelette, za "Zlato" (Gold)
  • 1995. Hugo Award for Best Nonfiction, za I. Asimov: Memoar (I. Asimov: Memoir)
  • 1996. Retro-Hugo 1946. for Best Novel of 1945., za "Mulu" (The Mule), 7. priču zadužbine objavljenu u Astounding Science Fiction
  • 14 počasnih doktorata sa različitih univerziteta
  • 1997. postuhumno nominovan za Science Fiction and Fantasy Hall of Fame

Izabrana bibliografija[uredi | uredi izvor]

Naučna fantastika[uredi | uredi izvor]

Serija Robot

  • Čelične pećine (1954), (The Caves of Steel), prvi Elijah Baley roman
  • Golo Sunce (1957), (The Naked Sun), drugi Elijah Baley roman
  • Roboti zore (1983), (The Robots of Down), treći Elijah Baley roman
  • Roboti i Carstvo (1985), (Robots and Empire), nastavak Elijah Baley triologije
  • Pozitronski čovjek (1993), (The Positronic Man), sa Robertom Silverbergom, roman zasnovan na ranijoj kratkoj priči "Dvjestogodišnjak"

Serija Galaktičko Carstvo

  • Kamičak na nebu (1950), (Pebble in the Sky)
  • Zvijezde, kao prašina (1951), (The Stars, Like Dust)
  • Svemirske struje (1952), (The Currents of Space)

Originalna triologija Zadužbina

  • Zadužbina (1951), (Foundation)
  • Zadužbina i Carstvo (1952), (Foundation and Empire)
  • Druga Zadužbina (1953), (Second Foundation)

Proširena serija Zadužbina

  • Na rubu zadužbine (1982), (Foundation's Edge)
  • Zadužbina i Zemlja (1986), (Foundation and Earth)
  • Preludij za Zadužbinu (1988), (Prelude to Foundation)
  • U susret Zadužbini (1993), (Forward the Foundation)

Ostali romani

  • Kraj vječnosti (1955), (The End of Eternity)
  • Fantastično putovanje (1966), (Fantastic Voyage)
  • Bogovi sami (1972), (The Gods Themselves)
  • Fantastično putovanje II: destinacija mozak (1987), (Fantastic Voyage II: Destination Brain)
  • Nemezis (1989), (Nemesis)
  • I pade noć (1990), (Nightfall), sa Robertom Silverbegom, roman zasnovan na istoimenoj kratkoj priči
  • Ružni dječak (1992), (The Ugly Little Boy), sa Robertom Silverbegom, roman zasnovan na ranijoj kratkoj priči, u Velikoj Britaniji objavljen kao Dijete vremena, (Child of Time)

Zbirke kratkih priča

  • Ja, robot (1950), (I, Robot)
  • Marsovski način i druge priče (1955), (The Martian Way and Other Stories)
  • Zemlja je dovoljno prostrana (1957), (The Earth is room Enough)
  • Devet sutrašnjica (1959), (Nine Tomorrows)
  • Ostatak robota (1964), (The Rest of the Robots)
  • Kroz staklo, jasno (1967), (Through a Glass, Clearly)
  • Asimovljeve misterije (1968), (Asimov's Mysteries)
  • I pade noć, i druge priče (1969), (Nightfall and Other Stories)
  • Rani Asimov (1972), (The Early Asimov)
  • Najbolje od Isaka Asimova (1973), (The Best of Isaac Asimov)
  • Priče Crnih udovaca (1974), (Tales of the Black Widowers)
  • Kupi Jupiter i druge priče (1975), (Buy Jupiter and Other Stories)
  • Dvjestogodišnjak i druge priče (1976), (The Bicentennial Man and Other Stories)
  • Još priča o Crnim udovcima (1976), (More Tales of the Black Widowers)
  • Dosije Crnih udovaca (1980), (The Casebook of the Black Widowers)
  • Banket Crnih udovaca (1980), (Banquets of the Black Widowers)
  • Misterije Union kluba (1980) , (The Union Club Mysteries)
  • Sabrani robot (1982), (The Complete Robot)
  • Vjetrovi promjene i druge priče (1983), (The Winds of Change and Other Stories)
  • Naizmjenični Asimov (1986), (The Alternate Asimovs)
  • Najbolja naučna fantastika Isaka Asimova (1986), (The Best Science Fiction of Isaac Asimov)
  • Snovi robota (1986), (Robot Dreams)
  • Azalel (1988), (Azazel)
  • Zlato(1990), (Gold)
  • Vizije robota (1990), (Robot Visions)
  • Magija (1995), (Magic)

Kriminalistička beletristika[uredi | uredi izvor]

Romani

  • Dileri smrti (1958), (The Death Dealers), kasnije objavljena kao Dašak smrti, (A Whiff of Death)
  • Ubistvo u ABA-i (1976), (Murder at the ABA), također objavljena kao Ovlašteno ubistvo, (Authorized Murder)

Zbirke kratkih priča

  • Ključna riječ i druge misterije (1977), (The Key Word and Other Mysteries)
  • Čovjek koji je nestajao i druge priče (1985), (The Disappearing Man and Other Mysteries)
  • Najbolje misterije Isaka Asimova (1986), (The Best Mysteries of Isaac Asimov)
  • Zagonetke Crnih udovaca (1990), (Puzzles of the Black Widowers)
  • Povratak Crnih udovaca (2003), (Return of the Black Widowers) sadrži priče koje nisu bile sabrane do Asimovljeve smrti, kao i doprinose Charlesa Ardaia i Harlana Ellisona

Stručna literatura[uredi | uredi izvor]

"Pupularna nauka"

  • Pogled odozgo (1963), (View from a Height)
  • O vremenu, svemiru, i drugim stvarima (1965), (Of Time, Space, & Other Things)
  • Od Zemlje do nebesa (1966), (From Earth to Heaven)
  • Nauka, brojevi i ja (1968), (Science, Numbers and I)
  • Zvijezde i njihova putanja (1971), (The Stars in Their Course)
  • Lijeva ruka elektrona (1972), (Left Hand of the Electron)
  • Tragedija mjeseca (1973), (The Tragedy of the Moon)
  • O stvarima velikim i malim (1975), (Of Matters Great & Small)
  • Planeta koja nije bila (1976), (The Planet that Wasn't)
  • Kvazar, kvazar, svijetli najjače (1977), (Quasar, Quasar, Burning Bright)
  • Put ka beskonačnom (1979), (Road to Infinity)
  • Brojeći eone (1983), (Counting the Eons)
  • X kao nepoznata (1984), (X Stands for Unknown)
  • Sve dokle ljudsko oko može vidjeti (1987), (Far as Human Eye Could See)
  • Relativnost pogrešnog (1988), (The Relativity of Wrong)
  • Tajna univerzuma (1990), (The Secret of The Universe)

Ostala djela

  • Hemikalije života (1954), (The Chemicals of Life)
  • Unutar atoma (1956), (Inside the Atom)
  • Svijet ugljika (1958), (The World of Carbon)
  • Svijet azota (1958), The World of Nitrogen)
  • Svijet nauke, i istorije koje je u pozadini nauke (1959), (Words of Science and the History Behind Them)
  • Sat po kojem živimo (1959), (The Clock We Live On)
  • Asimov o brojevima (1959), (Asimov on Numbers)
  • Život i energija (1962), (Life and Energy)
  • Ljudski mozak (1964), (The Human Brain)
  • Neutron (1966), (The Neutrino)
  • Naš svijet u svemiru (1974), (Our World in Space)
  • Pogledi na univerzum (1981), (Views of the Universe)
  • Istraživajući Zemlju i kosmos (1982), (Exploring the Earth and the Cosmos)
  • Asimovljeva hronologija nauke i otkrića (1989), (Asimov's Chronology of Science and Discovery)
  • Sunce (2003), (The Sun)
  • Jupiter (2004), (Jupiter)
  • Zemlja (2004), (The earth)
  • Venera (2004), Venus)

Autobiografija[uredi | uredi izvor]

  • U sjećanje, još zeleno (1979), (In Memory Yet Green)
  • U sreći, koju još osjećam (1980), (In Joy Still Felt)
  • I.Asimov: Meomoar (1994), (I. Asimov: A Memoir)


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://www.asimovonline.com/asimov_FAQ.html#non-literary2
  2. ^ http://www.locusmag.com/2002/Issue04/Letter.html
  3. ^ http://www.rudysbooks.com/asimovobit.html
  4. ^ http://www.moviepoopshoot.com/bottom/56.html

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: