Vijetnamski rat

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Ono što poznajemo pod pojmom "Vijetnamski rat" zapravo su dva rata: prvi, koji je Viet min vodio protiv francuskih kolonijalnih vlasti (1945-1954), i drugi, za ujedinjenje sjevernog i južnog Vijetnama (1955-1975), u kojem su glavnog neprijatelja predstavljale SAD.

Rat protiv Francuske[uredi | uredi izvor]

U razdoblju kolonijalne ekspanzije u drugoj polovini 19. vijeka, Francuska je zauzela Indokinu, što vijetnamski narod nije primio s oduševljenjem.

Borba za nacionalno oslobođenje odvijala se za cijelo vrijeme francuske kolonijalne vladavine, da bi vrhunac doživjela krajem Drugog svjetskog rata, kada je oslobodilački pokret nakon kapitulacije Japana prerastao u opštenarodni ustanak protiv kolonijalnih vlasti, poznat kao augustovska revolucija. U Hanoju je 2. septembra 1945. proglašena Demokratska Republika Vijetnam, a za predsjednika je proglašen Ho Ši Min (Ho Chi Minh).

To je izazvalo intervenciju kineskih snaga Kuomintanga u sjevernom, te britanskih i francuskih u južnom Vijetnamu. Da bi uništili novouspostavljenu državu Francuzi su od 1945. do 1954. vodili borbe protiv vijetnamske vojske. No, poslije poraza kod Dien Bien Phua 1954. godine Francuska je pristupila mirovnim pregovorima koji su okončani na konferenciji u Ženevi u julu 1954. Tada su zaraćene strane potpisale akt o prekidu vatre, a Francuska je priznala Demokratsku Republiku Vijetnam.

Razlozi rata protiv SAD-a[uredi | uredi izvor]

Odredbama ženevskog sporazuma iz 1954. teritorija Vijetnama je po 17. paraleli privremeno podijeljen na sjeverni (Demokratska Republika Vijetnam) i južni dio (Republika Vijetnam). Ženevskim sporazumom predviđeno je u roku od dvije godine održavanje opštih slobodnih izbora na kojima su gradani trebali odlučiti o ujedinjenju.

Vlada Južnog Vijetnama, podupirući interese krupnog kapitala i zemljoposjednika, započela je strahovladu kojoj je bio cilj očuvanje vlasti, suprotno interesima širokih slojeva, koji su očekivali veće političko-ekonomske reforme nakon pobjede nad kolonijalnim vlastima. Strahovlada vlasti dovodi do jačanja oslobodilačkog pokreta, obilno potpomaganog pomoći sa sjevera.

Paralelno s francuskim povlačenjem iz nekadašnje Indokine, dolazi do većeg mješanja SAD u Vijetnamski rat. Po okončanju Korejskog rata (1950-1953), u američkoj vanjskoj politici je prevladala doktrina "teorije domina" - pretpostavka prema kojoj, ako se dopusti da u nekoj zemlji jugoistočne Azije pobijedi komunizam, druge će zemlje, poput poslaganog domina, početi padati pod komunistički uticaj i vlast. Uslijed paranoje od globalnog širenja komunizma, SAD su se odlučile intenzivnije angažirati u Vijetnamu da bi spriječile sovjetski i kineski uticaj.

U strahu od širenja komunizma, američka vlada nije uočila da je osnovni motiv borbe vijetnamskog naroda nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, a ne širenje komunizma. Komunizam kao ideologija predstavljao je samo sredstvo za ostvarenje nacionalnog cilja.

Rat protiv SAD-a[uredi | uredi izvor]

Američke snage bombarduju Viet Congove pozicije 1965.

Od 1955. počinje pristizanje američkih vojnih savjetnika koji su trebali osposobiti južnovijetnamsku vojsku za borbu protiv komunističke infiltracije sa sjevera. Deset godina kasnije, preko pola miliona američkih vojnika se borilo u džunglama Vijetnama.

Iako je najčešća slika vijetnamskog rata borba američkih vojnika protiv neuhvatljive gerile u nepreglednoj džungli, to je bio pravi rat regularnih vojski. Naime, uz južnovijetnamski Front nacionalnog oslobodenja (FLN), poznat kao Vietkong, u borbama su učestvovale i regularne jedinice Sjevernog Vijetnama, ranga divizija, koje su se ubacivale preko demilitarizirane zone oko 17. paralele ili su prelazile granicu preko Laosa.

Američka strategija se sastojala u onemogućavanju ubacivanja sjevernovijetnamskih jedinica u Južni Vijetnam, kontroli demilitarizirane zone, glavnih puteva i saobraćajnica, te u izgradnji utvrđenih uporišta na ključnim pozicijama koje su kontrolirale okolnu teritoriju, što je unekoliko podsjećalo na izgradnju utvrđenja na Divljem zapadu, ali s mnogo manjim uspjehom.

Naime, Amerikanci su zahvaljujući ogromnoj tehnološkoj premoći kontrolirali nebo i more, no teritoriju Vijetnama nisu uspjeli staviti pod efikasnu kontrolu. Cijelo vrijeme trajanja vijetnamskog rata, Vietkong je održao sposobnost da napadne Amerikance na bilo kojoj tački južnog Vijetnama, čak i tamo gdje su Amerikanci smatrali da su potpuno sigurni, kao što je američka ambasada u Sajgonu.

Primjer toga je ofanziva Tet, koja je započela 31. januara 1968. godine. Tokom 1967. američke vojne procjene su govorile o enormnim uspjesima u savladavanju protivnika i njihovim sve manjim aktivnostima koje upućuju da je gerila savladana. No, na vijetnamsku Novu godinu snage Vijetkonga su izvršile napad na Sajgon i Hue, staru vijetnamsku prijestolnicu, te uspjele strategijski iznenaditi Amerikance.

U okviru te ofanzive, skupine Vijetkonga su napale i gotovo zauzele američku ambasadu u Saigonu, time demonstrirajući da su vrlo daleko od uništenja. Vijetnamski rat bilježi veliki broj okršaja i borbi u kojima je američka vojska skoro redovno uspijevala pobijediti slabije opremljenog neprijatelja, no, usprkos "pobjedama u stotinama bitaka", Amerikanci su izgubili rat.

Uz Ho Ši Mina, najpoznatiji sudionik vijetnamskog rata je general Vo Nguen Giap, briljantni vojni strateg koji je ne samo porazio Francuze kod Dien Bien Phua, već je izgradio strategiju koja je na kraju otjerala i Amerikance iz Vijetnama, čime se Giap uvrstio među najuspješnije vojskovođe 20. vijeka u pozamašnoj konkurenciji.

Američki poraz[uredi | uredi izvor]

Vijetnamski rat je obilježio mandate tri američka predsjednika, Kennedyja, Johnsona i Nixona. Kennedy je započeo s intenzivnijim slanjem američkih vojnih savjetnika, Johnson je eskalirao rat i na tome izgubio popularnost, a Nixon je svoju izbornu pobjedu ostvario dobrim dijelom i obećanjem o povlačenju američkih snaga iz Vijetnama.

U tome je i uspio 1973. godine, kada su američke snage nakon sklapanja primirja i obustave vatre povučene iz južnog Vijetnama. Vojska južnog Vijetnama nikada nije uspjela postati efikasna u samostalnom djelovanju, a južnovijetnamski režimi, koji su se mijenjali kao na pokretnoj traci, nisu uspjeli uspostaviti efikasnu kontrolu nad zemljom u kojoj je stvarnu vlast predstavljao Vijetkong.

Dvije godine kasnije, Vijetkong i sjevernovijetnamska vojska pokrenuli su završnu ofenzivu u kojoj su 1. maja 1975. trijumfalno ušli u Sajgon, odakle su se posljednji bjegunci u panici evakuirali sa krova američke ambasade.


Posljedice za SAD[uredi | uredi izvor]

Američka politika nikada nije imala jasno definiran cilj zašto je zapravo u Vijetnamu, tako da nije uspjela stvoriti adekvatnu politiku koja bi odgovorila na brojna pitanja koja je američka javnost pokretala kod kuće o smislu samog rata.

Danas slika koju imamo o vijetnamskom ratu dolazi uglavnom preko američkih filmova u kojima je sve puno pucnjave, helikoptera, napalma, droge i rock and rolla. Takva slika nije neobična kad znamo da je prosječni američki vojnik u Vijetnamu imao 19 godina.

Izvan toga, bio je to vrlo ozbiljan i okrutan rat u kojem je poginulo više od 600.000 Vijetnamaca i oko 52.000 američkih vojnika. To je bio prvi rat u historiji SAD u kojem američka vojska nije izvojevala pobjedu, pa je izvršio ogromne promjene u američkom društvu, pokrenuo čitav niz reforma u pogledu ljudskih i građanskih prava, izazvao građanske nemire u SAD i ozbiljno doveo u pitanje uopšte funkcionisanje američkog sistema.


Američki zločini[uredi | uredi izvor]

Masakr američkih vojnika nad seljanima u Mai Lai.

Trideset godina neprekidnog rata ostavilo je još veće posljedice na Vijetnam, od broja mrtvih, ranjenih, nestalih, te raseljenih osoba, što se osjeća do danas, pa sve do uticaja na okoliš.

Tokom rata, američka vojska je Vijetnam koristila i kao poligon za isprobavanje najnovijih vrsta oružja, uključujući razne vrste bojnih otrova i kemikalija, od kojih je najpoznatiji "agens Orange", hemikalija koja je posipana po vijetnamskim džunglama, a izazivala je otpadanje lišća sa drveća. Amerikanci su zaključili da, kad već ne mogu pobijediti Vijetkong u džungli, mogu pokušati pobijediti džunglu. Priroda se ipak pokazala otpornom i na svu američku tehnologiju, a kasniji slučajevi su pokazali da je upravo agens Orange izazvao rak kod brojnih američkih vojnika.

Vijetnamski rat je poznat i po selu Mai Lai, u kojem je grupa američkih vojnika izvršila pokolj civila. Zbog toga je njihov zapovjednik suđen i osuđen za ratni zločin, kao i vojnici koji su u pokolju učestvovali. Suđenje je provelo američko sudstvo.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: