Korejski rat

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Korejski rat
Lopez scaling seawall.jpg
Datum Od 25. juna 1950 do 27. jula 1953 kada je sklopljeno primirje.
Lokacija Korejsko poluostrvo
Ishod Primirje; uspostavljanje demilitarizirane zone
Casus belli Napad Sjeverne Koreje na Južnu Koreju.
Promjene teritorija Manje teritorijalne promjene u korist Južne Koreje
Sukobljene strane
Flag of South Korea.svg Južna Koreja
Flag of the United States.svg Sjedinjene Američke Države
Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo
Flag of Australia.svg Australija
Flag of Canada.svg Kanada
Flag of North Korea.svg Sjeverna Koreja
Flag of the People's Republic of China.svg Kina
Komandanti
Flag of South Korea.svg Syngman Rhee
Flag of the United States.svg Douglas MacArthur
Flag of the United States.svg Matthew Ridgway
Flag of North Korea.svg Kim Il-sung
Flag of the People's Republic of China.svg Peng Dehuai
Vojne jedinice
Južna Koreja 590 000
SAD 480 000
Commonwealth 110 000
Filipini 7 000
Turska 5 500
Sjeverna Koreja 260 000
Kina 780 000
SSSR 28 000
Žrtve
Južna Koreja 673 000
SAD 36 516
Sjeverna Koreja 200 000
Kina 145 000

Korejski rat je naziv za oružani sukob koji su između 1950. i 1953. godine vodili Sjeverna i Južna Koreja. Na strani Južne Koreje borile su se snage Ujedinjenih Naroda predvođene Sjedninjenim Američkim Državama, Velikom Britanijom i Australijom, dok je Sjevernu Koreju opremom pomagao Sovjetski Savez, a Kina je poslala dobrovoljce nakon invazije snaga UN-a.

Korejski rat je okvalificiran kao građanski rat koji je završen 27 jula 1953 primirjem između Sjeverne i Južne Koreje čime je granica vraćena na 38. paralelu tj. stanje kakvo je bilo i prije početka rata.


Uzrok rata[uredi | uredi izvor]

Prema dogovoru postignutom u Teheranu, nakon što je otvoren drugi front na zapadu Evrope i nacistička Njemačka dovedena pred poraz, Sovjetski Savez je 6. augusta 1945. objavio rat Japanu. Ubrzo su Sovjetske trupe došle do 38. paralele gdje su po dogovoru stali dopustivši amerikancima da oslobode južni dio Korejskog poluostrva.

Nakon kapitulacije Japana na Korejskom poluostrvu su uspostavljene sovjetska i američka okupacijska zona. Demarkacijska linija, ustanovljena prethodnim dogovorom iz 1945. godine, išla je 38. paralelom. Iako je bilo planirano da se po završetku okupacije održe izbori i Koreja ujedini kao država s jedinstvenom vladom, te je planove poremetilo izbijanje Hladnog rata te su, slično kao i u Njemačkoj, pregovori o ujedinjenju propali. Umjesto toga su SSSR i SAD ustanovili protivničke i ideološki suprotstavljene vlade, odnosno države koje su se nazivale Sjeverna i Južna Koreja. Oba režima su se samoproglasila "pravom" Korejom stavljajući do znanja da ne priznaju jedni druge. I predsjednik Južne Koreje Syngman Rhee i Generalni Sekretar Komunističke partije Sjeverne Koreje Kim Il-Sung su najavljivali ujedinjenje poluostrva pod vlastitim režimom. Zbog Sovjetske pomoći u oružju Sjeverna Koreja je bila u mogućnosti da poduzme akcije na tom planu, dok se Južna Koreja mogla osloniti samo na male američke snage koje su ostale u zemlji.

Početak rata[uredi | uredi izvor]

Rat je počeo napadom sjevernokorejske vojske 25. juna 1950. godine. Pokriveni artiljerijskom vatrom i djelovanjem ruskih lovaca i bombardera, oko 150 000 vojnika i 150 tenkova (T-34) brzo je izborilo pobjedu nad malobrojnijom, slabije opremljenom i demoraliziranom južnokorejskom vojskom. Međutim kao veliki probelm se ispostavila slaba logistika koja je stojala iza Sjevernokorejske vojske. Da bi obskrbili svoju vojsku koja je napredovala prema jugu Sjeverna Koreja je zarobila hiljade civila tjerajući ih da prenose zalihe i vojni materijal na front. Ovakve kolone su bila laka meta za protivničku avijaciju. Popodne 28. juna snage Sjevera ušle su u Seul čime je za njih rat bio završen. Očekujući brzu kapitulaciju Juga, Kim Il-Sung nije činio ništa na utvrđivanju osvojenih položaja misleći da će napad SAD izostati. Na napad su SAD reagirale koristeći sovjetski bojkot Ujedinjenih Naroda izglasavši rezoluciju kojom se u cilju suprostavljanja južnokorejskoj agresiji može koristiti vojna sila. Odluka predsjednika Trumana da ulazak američkih vojnih snaga u borbu proglasi policijskom akcijom Ujedinjenih naroda bila je moguća samo zato što Sovjetski savez nije mogao da uloži veto u Savjetu sigurnosti. Njihov je predstavnik godinu dana bojkotovao sjednice jer nije htio da sjedi za istim stolom sa delegatom nacionalnokineske vlade na Tajvanu koji je i dalje nastupao u ime cijele Kine.

U Južnu Koreju su počele pristizati snage Ujedinjenih Naroda, prvenstveno vojnici iz SAD koji su bili stacionirani nakon Drugog svjetskog rata u Japanu - 24 pješadijska divizija, te snage Velike Britanije i zemalja Commonwealtha koje su koliko-toliko stablizirale situaciju, ali su do septembra 1950 pretrpjele velike gubitke i pod kontrolom Juga jedva zadržale mostobran kod Pusana. 5. jula desio se prvi sukob Sjevernokorejskih snaga sa američkim vojnicima u bici kod Osana

Američko uplitanje[uredi | uredi izvor]

Američke snage iskrcavaju se na plaži pokraj Inchona, dan nakon početka ofanzive

Prekretnicu u ratu predstavljalo je iskrcavanje američkih snaga kod Inchona, u sjevernokorejskoj pozadini. Glavnokomandujući snaga UN-a, američki general Douglas MacArthur naredio je iskrcavanje pored Južnokorejskog grada Incheona, a zatim je nastavio dalje oslobodivši Seul te je tako presjekao linije opskrbe komunističkih snaga. Sjevernokorejske jedinice su bile prisiljene na užurbano povlačenje, što je iskoristila Južna Koreja spojivši se sa snagama UN-a sa kojima su nakon toga oslobodile cijeli teritorij Južne Koreje. No, opijen pobjedom, američki komandant, general Douglas MacArthur je odlučio nastaviti rat, prijeći 38. paralelu i ujediniti Koreju, ovaj put pod američkim patronatom. Rat je nastavljen sa dozvolom UN-a i uz protestvovanje Kine koja je bila zabrinuta da li će snage UN-a stati na granici Sjeverne Koreje i Kine. Mnogi na zapadu, ukljućujući i MacArthura, su mislili da je širenje sukoba na Kinu jedino moguće i pravilno riješenje, ali naredba predsjednika SAD-a Trumana je bila da se sukob ne širi na Kinu.


Kineska ofanziva[uredi | uredi izvor]

Zaraćene strane su napredovale i nazadovale tokom sukoba, ali na kraju je linija fronta ostala skoro identična predratnoj granici

Međutim sam potez prelaska 38. paralele ozbiljno je zabrinuo komunističku vlast u NR Kini, koja je pokušala upozoriti Amerikance da se zaustave ili će se sjevernokorejskim jedinicama pridružiti kineske snage. Američki generali su uvjeravali Trumana kako nema opasnosti od Kineskog uplitanja, a u slučaju da do istog dođe da Kina nema dovoljno jaku avijaciju da se suprostavi SAD-u. Truman je namjeravao da u Koreji vodi ograničeni rat i da spreči svako proširenje na Kinu i Sovjetski Savez ali je vrhovni komandant trupa UN-a, general MacArthur, samovoljno proširio svoj mandat i suprotno od onoga što mu je bilo naređeno krenuo je u jesen 1950. zajedno sa juznim Koreancima prema rijeci Yalu gdje se nalaze elektrane koje su mandžursko industrijsko područje snadbijevale strujom. MacArthur je Trumana ubjeđivao kako se Kinezi neće usuditi da se umješaju u te borbe jer ako to učine izgubili bi obraz a komunizam bi doživio poniženje. Međutim MacArthur je ignorisao prisutnost dobrovoljaca Četvrte borbene armije generala Lin Piao-a na samoj granici sa Korejom. Pošto su upozorenja Kine ignorirana, Kinezi su 19. oktobra poslali 300,000 "dobrovoljaca" preko granice, a dotadašnju američku premoć u zraku su po prvi put izazvali mlazni sovjetski lovci MiG-15 obojeni u kineske boje. Nakon prvog napada i poraza snaga UN-a, kineske snage su se povukle u planine. Za MacArthura ovo je bio znak slabosti tako da je naredio dalje napredovanje misleći da je prvi udar najviše što je Kina u stanju da uradi. Kao i prvi put kineska vlada je davala snažna upozorenja da se ofanziva prema rijeci Yalu i kinesko-korejskoj granici prestane, ali još jednom zapadne zemlje su se oglušile na njih. Kada ni to nije dovelo do zaustavljanja američkog napredovanja prema kineskoj granici, u novembru su Kinezi poduzeli snažnu ofanzivu, udarili u bok iznađenih američkih snaga, nanijeli im teške gubitke i natjerali ih na povlačenje - koje mnogi danas drže najdužim u američkoj vojnoj historiji. [1] Još jednom napredovanje Sjeverne Koreje je bilo zaustavljeno zbog slabe logističke podrške. Municija, hrana i ostale potrepštine morale su biti nošene na rukama ili biciklima od kineske granice do linije fronta što je ozbiljno smanjilo snagu kineske vojske. Vrhunac svoje ofanzive ujedinjene snage Kine i Sjeverne Koreje dostigle su došavši do Seula koji su ipak na kraju 4. januara 1951 uspjeli zauzeti. Kada su Kinezi i Sjevernokorejanci ponovno prešli preko 38. paralele, osramoćeni MacArthur je javno zahtijevao proširenje rata na Kinu i korištenje nuklearnog oružja. Time se suprotstavio predsjedniku Trumanu koji rat nastojao ograničiti, plašeći se da bi mogao prerasti u treći svjetski rat, odnosno vezivanjem američkih vojnih resursa oslabiti odbranu Zapadne Evrope. 11. aprila 1957 MacArthur je smijenjen, a na njegovo mjesto je postavljen veteran iz Drugog svjetskog rata Matthew Ridgway koji je uspio da konsoliduje snage UN-a i da ih povede u novo oslobađanje Seula i napredovanje prema sjeveru, zaustavivši se tek nešto sjevernije od bivše granice na 38. paraleli.

Pat pozicija[uredi | uredi izvor]

10. jula 1951. godine su otpočeli mirovni pregovori, a rat se nastavio kroz manje, lokalne akcije. Obje strane su nastojale da je još poneki komadić teritorija i tako poboljšaju svoju poziciju, a SAD su čak napravile i plan za upotrebu nuklearnog oružja izvodeći testne napade sa bombama velike razorne moći. Nakon dvije godine pregovori su završeni 27. jula 1953. godine potpisivanjem primirja u Panmunjonu. Primirjem je određena demilitarizirana zona duga 248 kilometara i široka do 4 kilometra, duž linije fronta zadržavajući tako status quo. Obje države su koncentrisale značajne vojne snage na rubu demilitarizirane zone čuvajući se tako od mogućeg napada čineći time granicu između Sjeverne i Južne Koreje najnaružanijom granicom na svijetu. Tehnički gledano, pošto je potpisano samo primirje između dvije države, rat još uvijek nije završen.


Rezultati rata[uredi | uredi izvor]

Po svim kriterijima, rat je završio neodlučnim rezultatom. Sjeverna, ali i Južna Koreja su doživjele neuspjeh u pokušaju ujedinjenja, a na obje strane je poginulo 3 miliona ljudi uz neopisiva razaranja. SAD su uspjele spriječiti komuniste u daljem nadiranju prema Aziji, ali je u ratu skršen mit o američkoj nepobjedivosti. Prvi put u historiji je jedan američki general morao da potpiše primirje u ratu iz koga SAD nije izašla kao pobjednik. NR Kina je platila cijenu od preko 250 000 poginulih ali je postigla neke od svojih ciljeva: cijela Sjeverna Koreja je ostala komunistička, Mandžurija nije bila ugrožena, a uspješnom intervencijom u korist svog saveznika, po prvi put nakon 19. vijeka Kina je povratila status velike sile. Jedini istinski pobjednik rata bio je Japan, koji se nametnuo kao najvažniji američki saveznik u Aziji i čija je industrija zahvaljujući američkim vojnim narudžbama doživjela preporod. Velike firme poput Mitsuia, Mitsubishija i druge su zahvaljujući ugovorima sa američkom vojskom uspjele da stanu na noge. Odlaskom američkih vojnika u rat u Koreju Japan je uz pomoć SAD-a dobio i vlastitu policiju čime je izbjegao ogromne troškove uzdržavanja okupatorskih snaga.

Korejski rat je važan kao prvi sukob u kome su se sukobili mlazni avioni, kao i prvi sukob u kojemu su korišteni helikopteri, uglavnom za evakuaciju ranjenika.


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Eliot A. Cohen and John Gooch, Military Misfortunes: The Anatomy of Failure in War (1990), pp 165-95.
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: