815.

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Godine:

◄◄ | | 811. | 812. | 813. | 814. | 815. | 816. | 817. | 818. | 819. |  | ►►

Decenije:

| 780-e | 790-e | 800-e | 810-e | 820-e | 830-e | 840-e |

Vijekovi:

| 8. vijek | 9. vijek | 10. vijek |

Godina 815. (DCCCXV) bila je redovna godina koja počinje u ponedjeljak u julijanskom kalendaru. Oznaka 815. za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavnom metodom označavanja godina.

Događaji[uredi | uredi izvor]

Bizantijsko carstvo[uredi | uredi izvor]

  • Bizantijsko-bugarski ugovor: Car Leo V Armenski potpisuje 30-godišnji mirovni sporazum u Carigradu sa Omurtagom, vladarom (kanom) Bugarskog carstva. Planine Rodope ponovo postaju bizantijska granica, a Leo vraća svoje izgubljene crnomorske gradove, nakon što su ih Bugari srušili [1].

Centralna Amerika[uredi | uredi izvor]

  • 2. april – Sihyaj K'in Ich'aak II postaje novi vladar majanskog grada države Machaquila u Gvatemali nakon smrti Ochk'in Kaloomte' Aj Ho' Baaka, i vlada do početka 824. godine.

Evropa[uredi | uredi izvor]

  • Hrafna-Flóki Vilgerðarson kreće sa Farskih ostrva i otkriva Island (dokumentovano kasnije u Landnámabóku) (približan datum).

Britanija[uredi | uredi izvor]

  • Kralj Egbert od Wessexa pustoši teritorije preostalog britanskog kraljevstva Dumnonije, poznatog kao Zapadni Vels (Cornwall) [2].

Azija[uredi | uredi izvor]

  • Car Saga od Japana je prvi vladar koji je pio čaj (prema legendi), koji su monasi uvezli iz Kine. Više klase usvajaju ovaj napitak za medicinsku upotrebu.
  • Početak vladavine u Indiji kralja Pandye Srimara Srivallabhe (kraj 862.). Napao je Cejlon. Pobjedivši nad koalicijom u Kudamukku (Kumbakonam), on prijeti dominaciji Pallave [3].
  • 13. jul – Wu Yuanhenga, kineskog kancelara iz dinastije Tang, ubili su ubice vojskovođe Wu Yuanjija u Chang'anu.

815. u temama[uredi | uredi izvor]

Religija[uredi | uredi izvor]

  • 6. januar: Bizantijski car Leo V Armenski uzdržava se od klanjanja krstu na Bogojavljenje. U februaru se u Konstantinopolu saziva ikonoklastički sinod. Sabor predvođen patrijarhom Teodotom I, u Aja Sofiji, ponovo uspostavlja ikonoborstvo [4][5].

Rođeni[uredi | uredi izvor]

  • Abu Hanifa Dinawari, muslimanski botaničar i geograf (um. 896.)
  • Bonifacije VI, papa Katoličke crkve (um. 896.)
  • Dawud al-Zahiri, muslimanski učenjak (približan datum)
  • Eberhard, vojvoda od Furlanije (približan datum)
  • Johannes Scotus Eriugena, irski teolog (približan datum)
  • Leoluca, sicilijanski opat (približan datum)
  • Metodije, bizantijski misionar i biskup (um. 885.)
  • Teodora, bizantijska carica (približan datum)

Umrli[uredi | uredi izvor]

  • 15. februar – Ibn Tabataba, zejdijski antihalifa [6]
  • 13. jul – Wu Yuanheng, kancelar dinastije Tang (r. 758.)
  • 18. oktobar – Abu'l-Saraya, vođa pobunjenika Zejdi [7]
  • Jābir ibn Hayyān (Geber), muslimanski alhemičar (približan datum)
  • Laylā bint Ṭarīf, arapska pjesnikinja ratnica
  • Mashallah ibn Athari, jevrejsko-arapski astrolog
  • Muirgius mac Tommaltaig, kralj Connachta (Irska)
  • Omar Tiberiades, perzijski astrolog (približan datum)
  • Sadnalegs, car Tibeta (približan datum)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Fine, John V. A. Jr. (1991) [1983]. The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. Ann Arbor: University of Michigan Press. p. 106. ISBN 0-472-08149-7.
  2. ^ Swanton, Anglo-Saxon Chronicle, pp. 58–59.
  3. ^ N. Jayapalan History of India [archive] Atlantic Publishers & Distri, 2001 (ISBN 978-81-7156-928-1)
  4. ^ Kazhdan, Alexander, ed. (1991). The Oxford Dictionary of Byzantium. Oxford and New York: Oxford University Press. pp. 513–514. ISBN 0-19-504652-8.
  5. ^ Roisselet de Sauchlières, André d'Avallon Histoire chronologique et dogmatique des conciles de la chrétienté [archive], 1846
  6. ^ Scarcia Amoretti, B. (1971). "Ibn Ṭabāṭabā". In Lewis, B.; Ménage, V. L.; Pellat, Ch. & Schacht, J. (eds.). The Encyclopaedia of Islam, Second Edition. Volume III: H–Iram. Leiden: E. J. Brill. pp. 950–951. OCLC 495469525.
  7. ^ Gibb, H. A. R. (1960). "Abu 'l-Sarāyā al-Sarī b. Manṣūr al-S̲h̲aybānī". In Gibb, H. A. R.; Kramers, J. H.; Lévi-Provençal, E.; Schacht, J.; Lewis, B. & Pellat, Ch. (eds.). The Encyclopaedia of Islam, Second Edition. Volume I: A–B. Leiden: E. J. Brill. pp. 149–150. OCLC 495469456.