Arheogenetika

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo Vas da pomognete u poboljšavanju članka pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.
Spelling icon.svg Moguće je da ovaj članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku
kao što su upotreba afrikata, pravopis, pisanje riječi u skladu sa standardima, te način pisanja članaka.

Arheogenetika je dio genetike koji proučava biološku prošlost čovječanstva primjenom molekularnih tehnika genetike populacija. Termin je uveo britanski arheolog i paleolingvist Colin Renfrew. Ovo područje može uključivati postupke kao što su:

  • Analiza izoliranih tragova DNK iz arheološki ostataka, odnosno drevne DNK;
  • Analiza DNK iz modernih populacija (uključujući i ljude i odomaćene biljne i životinjske vrste) u cilju proučavanja nekadašnjeg genetičkog materijala čovjeka, u interakciji sa biosferomm, i
  • Primjena statističkih metoda u molekuarnoj genetici, na arheološke podatke.

Historija[uredi | uredi izvor]

Arheogenetika ima korijene u studijama ljudskih krvnih grupa i realizaciji istraživanja na temelju klasičnih genetičkih markera koji pružaju informacije o odnosima između izvornih jezika i etničkog grupiranja. Rani radovi na ovom polju uključuju doprinose koje su ostvarili Ludwik, Hanka Hirszfeld, William Boyd i Arthur Mourant. Od 1960-tih pa nadalje, Luca Cavalli-Sforza koristi klasične genetičke markere da ispita prahistoriju stanovnika Europe, što je kulminiralo u publikaciji “Historija i geografija ljudskih gena” (The History and Geography of Human Genes ), 1994. godine.

Od tada, analizizana je genetička historija svih glavnih domaćih biljaka (npr. pšenica, riža, kukuruz) i životinja (npr. goveda, koze, svinje, konji). Modeli za datiranje i biogeografskog lociranja njihovog pripitomljavanja i naknadnog uzgoja zasnovani su uglavnom na analizi varijacija mitohondrijske DNK, iako se danas upotrebljavaju i drugi markeri za dopunjavanja genetičkog narativa (npr . u Y hromosom za opisivanje historije srodničkih veza po muškoj liniji).

Isti izraz također je koristio i Antonio Amorim (1999.) i definirao kao: dobijanje i tumačenja [genetičkih] dokaza ljudske historije. Sličan koncept (čak u ambicioznijem obliku, kao što je inducirana rekreacija, izvođenjem zaključaka o izumrlim stanjima) razvili su, u pred-DNK dobu, Linus Pauling i Emile Zuckerkandl (1963.). Arheogenetika može baciti svjetlo na porijeklo i geografsko širenje prahistorijskih jezika,[1] kao i pomoći arheolozima u odgovaranju na pitanja u vezi sa uticajem rasta populacija, na arheoloških zapisa.

U nedavnoj studiji, rezultati ispitivanja mtDNK modernih populacija Južne i Istočne Azije i okeanije pronađeni su dokazi o velikoj ekspanziji rasta populacija prije pojave mikrolitnih tehnologija. Molekularni sat je korišten za mjerenje skokova u rastu populacija prije 38-28 hiljada godina. Širenje mikrolitne tehnologije slijedilo je ubrzo nakon perioda od prije 35-30 hiljada godina do holocena. Iako studije kao što je ova ne mogu ponuditi jednostavno objašnjenje uticaja mikrolitne tehnologije, otvaraju arheologiji prozor u prošlost koja je inače nedostupna.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Forster & Renfrew 2006; Gray & Atkinson 2003, str. 435–439.
  2. ^ Petraglia 2009, str. 12261–12266.

Izvori[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]