Bolesni mladi Bakho

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Bolesni mladi Bakho
Sick young Bacchus by Caravaggio.jpg
Autor Caravaggio
Godina Oko 1593.
Tip Ulje na platnu
Dimenzije 67 cm × 53 cm
Lokacija Galleria Borghese (Rim)

Mladi bolesni Bakho (italijanski: Bacchino Malato), poznat i kao Bolesni Bakho ili Autoportret kao Bakho, rani je autoportret baroknog slikara Michelangela Merisija da Caravaggia iz 1593. ili 1594. Čuva se u Galleriji Borghese u Rimu. Prema riječima Caravaggiovog prvog biografa, Giovannija Baglionea, bila je kabinetska slika koju je Caravaggio naslikao koristeći se ogledalom.[1]

Historija[uredi | uredi izvor]

Slika datira iz Caravaggiovih prvih godina u Rimu, u koji je došao iz rodnog Milana sredinom 1592. Izvori za taj period neuvjerljivi su i vjerovatno netačni, ali se slažu da se u jednom trenutku Caravaggio teško razbolio i proveo pola godine u bolnici Santa Maria della Consolazione (Sveta Marija od Utjehe).[potreban citat] Prema članku iz 2009. u američkoj medicinskoj publikaciji Clinical Infectious Diseases, slika ukazuje da je Caravaggiova bolest vjerovatno uključivala malariju, s obzirom na to da su žutičast izgled kože i očiju indikacije neke aktivne bolesti jetre koja uzrokuje visok nivo bilirubina.[2]

Bolesni Bakho bio je među mnogim djelima koja su činila kolekciju Giuseppea Cesarija, jednog od Caravaggiovih ranih poslodavaca, koju je zaplijenio kolekcionar umjetnina kardinal-nećak Scipione Caffarelli-Borghese 1607, zajedno sa slikama Dječak guli voćku i Dječak s košarom voća.

Stil[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija sadrži originalno istraživanje ili tvrdnje koje nisu verifikovane.
(maj 2012)

Osim pretpostavljenog autobiografskog sadržaja, ovu ranu sliku Caravaggio je vjerovatno koristio kako bi se probio na tržište, demonstrirajući virtuoznost u slikanju mrtve prirode i portreta, te nagovještavajući sposobnost slikanja klasičnih motiva iz antike. Prikaz tri četvrtine lica bio je među preferiranim postupcima na portretima iz kasne renesanse, ali ono što je upečatljivo jesu grimasa i nagnutost glave, te vrlo stvaran osjećaj patnje, što je karakteristika većine baroknih umjetnina.

Kao i na drugim svojim slikama (kao što su, npr., Polaganje Krista u grob, Sveti Ivan Krstitelj iz Kapitolskih muzeja i Pozivanje svetog Mateja), Caravaggio primjenjuje mikelanđelovsku pozu: u ovom slučaju sa savijenom i podignutom nogom malo sklonjenom ustranu, koja poprima značenje ponovnog rođenja, ali i trijumfa. Očito je da je taj trijumf onaj slikarov nad bolešću i smrću; bilo bi to svojevrsno "uskrsnuće" samog slikara, koga je bolest natjerala da se plaši najgoreg. Referenca na Bakha, boga orgijastičnog opijanja, anarhije, nesputanog prepuštanja čulima, u kontrastu prema Apolonu, bogu savršenstva, reda, savršene ljepote, prema Graham-Dixonu, mogla bi biti element opozicije, protesta prema Cesariju, koji ga je držao u ateljeu da slika cvijeće i voće.

Mrtva priroda može se porediti s onom iz nešto kasnijih djela, kao što su Dječak s košarom voća i Gušter ujeda dječaka, gdje je voće u mnogo boljem stanju, nesumnjivo odražavajući poboljšano Caravaggiovo stanje, i fizičko i mentalno.

Slika pokazuje utjecaj njegovog učitelja, Simonea Peterzana, u upotrebi oslikavanja napete muskulature, te strogog stila lombardske škole na njegovu pažnju na realističke detalje.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hibbard, Howard (1985). Caravaggio. Oxford: Westview Press. str. 19. ISBN 9780064301282. 
  2. ^ IDSA (1. 1. 2009). "Clinical Infectious Diseases". Clinical Infectious Disease.