Evo Morales
Evo Morales | |
---|---|
Vrijeme na dužnosti 2006-2019 | |
Prethodnik | Salvador Sánchez Cerén |
Lični podaci | |
Rođenje | Juan Evo Morales Ayma 26. 10. 1959. Isallavi, Bolivija |
Politička stranka | Pokret za socijalizam |
Juan Evo Morales Ayma (rođen 26. oktobra 1959.) je bolivijski političar i bivši kokalero aktivista koji se zalagao za slobodni uzgoj i konzumiranje koke na javnim mjestima. Na dužnosti predsjednika Bolivije je od 2006. do 2019. Smatra se prvim predsjednikom zemlje koji dolazi iz redova starosjedilačkog stanovništva, a njegova administracija se usredsredila na provedbu socijalističke politike, smanjenje siromaštva i borbu protiv utjecaja Sjedinjenih Država i multinacionalnih korporacija u Boliviji. Evo Morales je socijalista po svom političkom angažmanu i šef je stranke Pokret za socijalizam (MAS).
Rođen je u indijanskoj porodici Ajmara koja se izdržavala poljoprivrednim radovima u mjestu Isallawi, kantonu Orinoca, Morales je stekao osnovno obrazovanje prije obavezne vojne službe, a 1978. godine preselio se u provinciju Chapare. Uzgajajući koku i postajući sindikalista, on je postao istaknut u ujedinjenim sindikatima Bolivije poznatim pod imenom campesino ("seoski radnici"). U tom svojstvu sudjelovao je u borbi protiv pokušaja SAD-a i ranijih bolivijskih režima u iskorjenjivanju uzgoja i konzumiranja koke kao dijela rata protiv droge, osuđujući ih kao imperijalističko kršenje domorodačke andske kulture. Njegovo učešće u protestima protiv vladine direktne akcije dovelo je do mnogobrojnih hapšenja. Morales je ušao u izbornu politiku 1995. godine, a postao je vođa stranke Put ka socijalizmu (MAS-a) i izabran je u Kongres Bolivije 1997. Zajedno s populističkom retorikom, njegova kampanja usredotočila se na pitanja koja pogađaju autohtone i siromašne zajednice, zalažući se za zemljišnu reformu i preraspodjelu bogatstva plina. Privukao je pažnju na sebe prilikom podrške protestima usljed privatizacije i naglog rasta cijena vode u četvrtom po veličini gradu u Boliviji, Cochabambi, kao i njegovom protivljenju privatizaciji izvora prirodnog gasa u Boliviji. Zbog svega ovoga izbili su sukobi koji su kasnije uslijedili. Godine 2002. izbačen je iz bolivijskog kongresa zbog ohrabrivanja antivladinih demonstranata, iako je na tim izborima te godine bio drugi po broju glasova.
Svi ovi događaji doveli su do njegove pobjede na izborima 2005. godine. Nakon što je postao predsjednik Bolivije, Morales je povećao porez na industriju ugljikovodika kako bi podstakao socijalnu potrošnju, naglašavajući projekte borbe protiv nepismenosti, siromaštva, rasizma i seksizma. Glasno kritizirajući neoliberalizam i smanjujući ovisnost Bolivije o Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, njegova administracija nadgledala je snažan ekonomski rast, slijedeći politiku nazvanu "Evonomics" koja je nastojala preći s liberalnog ekonomskog pristupa na mješovitu ekonomiju. Smanjivši američki utjecaj u zemlji, izgradio je odnose s ljevičarskim vladama u latinoameričkom ružičastom talasu i priključio Boliviju Bolivarskoj alternativi za Ameriku. Pokušavajući da ublaži aktivističku zajednicu ljevice, njegova se uprava također usprotivila desničarskim autonomističkim zahtjevima četiri istočne pokrajine Bolivije poznatim pod imenom Media Luna, koje su se protivile vladavini Eve Moralesa. Pobjedom na referendumu 2008. godine, kojim se tražio opoziv Moralesa i njegove vlade, on je uspostavio novi ustav kojim je Boliviju uspostavio kao pluralističku nacionalnu državu, a ponovno je izabran za predsjednika na izborima 2009. Njegov drugi mandat označio je nastavak ljevičarske politike i pridruživanje Bolivije Banco del Sur (Bosanski: Banka juga) i zajednici latinoameričkih i karipskih država. Ponovo je izabran za predsjednika Bolivije na izborima 2014. Nakon spornih opštih izbora 2019. godine i nemira koji su nakon toga uslijedili, Morales je podnio ostavku i odletio u Meksiko, gdje mu je dodijeljen politički azil.
Morales je hvaljen u svijetu zbog značajnog smanjenja siromaštva i nepismenosti u Boliviji i međunarodno je odlikovan raznim nagradama. Njegove pristalice hvalile su ga kao borca za starosjedilačka prava, antiimperijalizam i ekologizam. Njegovi brojni ljevičarski, starosjedilački i ekološki kritičari optuživali su ga da nije uspio iskoristiti mnoge vrijednosti koje je podržavao, a protivnici su ga optužili da je pretjerano radikalan i autoritaran, te su tvrdili da njegova odbrana uzgoja i konzumiranja koke doprinosi ilegalnoj proizvodnji kokaina u Boliviji.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Assies, William (2011). "Bolivia's New Constitution and its Implications". Evo Morales and the Movimiento Al Socialismo in Bolivia: The First Term in Context, 2005–2009. Adrian J. Pearce (ed.). London, UK: Institute for the Study of the Americas. pp. 93–116. ISBN 978-1-900039-99-4.
- Carroll, Rory (December 7, 2009). "Evo Morales wins landslide victory in Bolivian presidential elections". The Guardian. London, UK.
Crabtree, John; Chaplin, Ann (2013). Bolivia: Processes of Change. London and New York: Zed Books. ISBN 978-1-78032-377-0.
- Dunkerley, James (2007). "Evo Morales, the 'Two Bolivias' and the Third Bolivian Revolution". Journal of Latin American Studies. 39: 133–66. doi:10.1017/s0022216x06002069.
- Farthing, Linda C.; Kohl, Benjamin H. (2014). Evo's Bolivia: Continuity and Change. Austin: University of Texas Press. ISBN 978-0292758681.
- Friedman-Rudovsky, Jean (December 7, 2009). "Morales' Big Win: Voters Ratify His Remaking of Bolivia". Time. New York City.
- Gutsch, Jochen-Martin (February 5, 2006). "Indian, Coca Farmer, Bolivian President". Der Spiegel. Germany: SPIEGEL-Verlag.
- Harten, Sven (2011). The Rise of Evo Morales and the MAS. London and New York: Zed Books. ISBN 978-1-84813-523-9.
- Kozloff, Nicholas (2008). Revolution!: South America and the Rise of the New Left. New York: Palgrave Macmillan. ISBN 978-0-230-61754-4.