Gluhoća

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Međunarodni simbol gluhoće

Gluhoća ili gubitak sluha predstavlja potpuni ili djelimični nedostatak čula sluha kod čovjeka.[1] Gubitak sluha se može javiti u jednom ili oba uha.[2]

Pojam[uredi | uredi izvor]

Medicinski izraz za gluhoću je surditas (iz latinskog jezika). Ako se kod ljudi javi u ranoj životnoj dobi, može utjecati na sposobnost učenja jezika, pa se takve osobe nazivaju gluhonijemima i obično zahtjevaju poseban tretman. Međutim, ako se javi u kasnijoj dobi nakon prirodnog učenja govora, naziva se postlingvalna ili kasna gluhoća.

Oko 98%[nedostaje referenca] osoba koje se smatraju potpuno gluhi imaju takozvane ostatke sluha. Stoga se pojam "gluhoća" izjednačava s pojmovima nagluhost velikog stepena, veliko oštećenje sluha, ostatak sluha i slično. Radi se o ograničenom obimu sluha, pri kojem se zvuk akustično ne može detektirati, ili samo pomoću sredstava (aparata) za poboljšavanje sluha kao što su takozvani kohlearni implantati. Ipak, može li se pomoću ovih sredstava razumjeti govor ili ne, stvar je svakog pojedinca.

Pojam gluhonijem, osobe koje imaju problem sa sluhom, smatraju diskriminirajućim, jer u mnogim svjetskim jezicima sadrži određene negativne konotacije kojima se gluhe osobe predstavljaju "glupim" ili "nesposobnim" za život. Gluhe osobe mogućnost govora smatraju manje važnom mogućnošću komunikacije. Ipak one mogu komunicirati s okolinom bilo pomoću znakovnog jezika ili običnim govorom. Oralizam je učenje gluhe i nagluhe djece o komunikaciji zasnovano isključivo na jeziku, pri kojem se ona uče da u komunikaciji ne koriste znakovni jezik već se služe pretežno čitanjem s usana i sličnim tehnikama.

Uzroci i dijagnostika[uredi | uredi izvor]

Prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB 10), gluhoća i nagluhost se svrstava u odjeljke H90 i H91 zajedno sa srodnim poteškoćama u grupu Gubitak sluha. Gluhoća se može posmatrati i na druge načine, kao oštećenja i smanjenja rada organa za sluh. Tako se naprimjer "centralnom gluhoćom" naziva pojava kada su slušni organi neoštećeni i funkcionalni, ali se u mozgu ne mogu obraditi informacije i podražaji koje dolaze iz uha. Zbog tih poremećaja, može se izdvojiti poremećaji koji se općenito nazivaju psihogena gluhoća, a koja se u MKB10 svrstava u psihičke poremećaje u poglavlju F.

Što se tiče gluhoće (lat. Surditas), ona se dijeli na potpunu gluhoću za sve zvučne nadražaje te gluhoću sa još uvijek prisutnom percepcijom za određene tonove. Fizički definiran obim gluhoće po pravilu se određuje audiometrijskim postupcima, čiji se krajnji rezultat predstavlja audiogramom. Na njemu se može odrediti stepen nedostatka sluha. Stečena gluhoća (npr. oštećenja unutrašnjeg uha) može biti izazvana meningokokama (meningitis), encefalitisom, šarlahom, tuberkulozom, osteomijelitisom, oboljenjima unutrašnjeg uha, otosklerozom, barotraumama i mnogim drugim.

Urođena gluhoća može nastati bilo prenatalno putem rubeolne embriopatije, nekompatibilnosti Rh faktora sa kernikterusom (bilirubinskom encefalopatijom), naslijeđenim osobinama (pretežno autosomalno-recesivnim) kao i određenim sindromima. Poznati sindromi koji izazivaju gluhoću su, između ostalih, Usherov sindrom (ograničenje vidnog polja) ili Waardenburgov sindrom (anomalija pigmenta u koži, kosi ili očima, što se naprimjer ogleda u različitim bojama šarenice). Ostali sindromi su Alportov, Jervell-Lange-Nielsenov, Cockayneov i Pendredov sindrom.

Dijagnoza i diferencijacija[uredi | uredi izvor]

Dijagnoza gluhoće se vrši pomoću posebnih slušnih testova. Kod dojenčadi i male djece ranije su se koristili akustični davači signala, čiji signali bi se odbijali od bubne opne u uhu i izazivali refleks. Ako bi refleks izostao, sumnjalo bi se na nedostatak sluha.[3] Međutim, ova metoda je imala znatne suštinske nedostatke i davala je vrlo netačne podatke, pa je danas neprikladna za dijagnostiku oštećenja sluha kod male djece. Današnji standard kod novorođenčadi i osoba koje nisu u mogućnosti izraziti (dati povratnu informaciju) svoje probleme su OAE i BERA metode, te razne audiogramske metode u zavisnosti od starosti pacijenta.

Postoji niz poremećaja koje treba razlikovati od gluhoće, naprimjer:

  • svjesna volja da se "ne čuje"
  • nagluhost (hypoacusis)
  • nijemost, afazija (nemogućnost govora)
  • poteškoće u razvoju govora
  • autizam
  • poteškoće u razvoju (psihička retardacija)
  • shizofrenija
  • sindromi straha sa alogijom
  • poremećaji pažnje i slično.

Ovi poremećaji se od gluhoće mogu razlikovati (diferencirati) drugim pokazateljima poput socijalnog ponašanja, komunikacije i sposobnosti i načina govora.

Kultura i svakodnevnica[uredi | uredi izvor]

Govor[uredi | uredi izvor]

Kao specifični jezik gluhih osoba tradicionalno se smatra znakovni jezik područja u kojem žive, a koji se razvija tamo gdje se susreće dvije ili više gluhih osoba. Osobe kojima je znakovni jezik ujedno i maternji jezik, uvijek razmišljaju na tom jeziku. Znakovni jezik također koriste i osobe sa normalnim sluhom, i ne samo u komunikaciji sa gluhim već i između sebe, naprimjer rođaci i prijatelji gluhih osoba, prevodioci znakovnog jezika, pedagozi i općenito osobe koje zanima znakovni jezik. Znakovni jezik također između sebe koriste i sjeveroamerički indijanci i australijski Aboridžini. I tih razloga i zbog svoje specifičnosti, znakovni jezici su od velikog interesa za lingviste.

Znakovni jezici su potpuni jezici, koji imaju sve osobine govornog jezika. Oni posjeduju vlastitu gramatiku, pri čemu prostor ispred tijela osobe koja ga govori igra izuzetno veliku ulogu. Svaki znak ovog jezika može se fonološki razložiti na foneme, koji obuhvataju četiri parametra: konfiguraciju ruke, njenu orijentaciju, pokret i položaj. Osim toga, držanje tijela, dinamika pokreta, mimika a ponekad i pokreti usana igraju dodatnu ulogu pri sporazumijevanju.

Znakovni jezik nije univerzalan. Oni mogu biti potpuno nerazumljivi između zajednica iz različitih područja. Usvojena je konvencija da se znakovni jezik u svakoj zemlji označava zasebnom skraćenicom (npr. ASL za Sjevernu Ameriku, LSF za Francusku, DGS za Njemačku, ÖGS za Austriju, YSL za zemlje bivše Jugoslavije itd). Razvoj znakovnih jezika dešava se nezavisno od govornog jezika nekog područja.

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Čas umjetnosti za žene u držanoj školi za gluhe, Wisconsin, SAD, oko 1880. godine

Gluhoća koja se javi u ranom djetinjstvu znatno utječe na mogućnost učenja govora, jer oko 90% gluhe djece ima roditelje koji mogu čuti i nemaju znanje znakovnog jezika. Njihov odgoj i školsko obrazovanje su najčešće jednojezični, usmjereni na jezik te zemlje kao i na usmeni način, a vrlo često se znakovni jezik zaobilazi ili potiskuje.

Slobodne aktivnosti[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Deafness". Encyclopædia Britannica Online. Encyclopædia Britannica Inc. 2011. Pristupljeno 22. 2. 2012.
  2. ^ "Deafness and hearing loss Fact sheet N°300". 1. 3. 2015. Pristupljeno 23. 5. 2015.
  3. ^ Siegfried Priglinger, Josef Zihl: Sehstörungen bei Kindern: Diagnostik und Frühförderung. 1. izd. Verlag Springer, Beč 2007, ISBN 978-3-211-83608-8, str. 113, 169ff.