Hamurabi

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Babilon, 1792 - 1750. p. n. e.

Hamurabi (1810. p.n.e. - 1750. p.n.e.) je sedmi vladar Amoritske dinastije starog Babilona. Njegovo ime vežemo za golemu stelu u kamenu na kojoj je zapisan "Hamurabijev zakonik" - prvi pravni pisani zakonik u historiji.

Na prijestolje dolazi 1760. Njegova vladavina obilježena je briljantnom diplomacijom kao i vještim vojnim pobjedama. Ujedinio je rascjepkana kraljevstva od Perzijskog zaljeva do rijeke Habur i od Eufrata do Sredozemnog mora. Pobijedio je glavnog protivnika Rim-Sina, kao i kraljeve Elama, Maria i Ešnouna. Osobno je vodio i nadgledao kopanje kanala za navodnjavanje jer je shvaćao važnost tih radova za napredak kraljevstva. Uveo je red u javnu administraciju i vratio dignitet državnih službenika. Kao vjerski vođa, postavljanjem boga Marduka kao glavnog boga babilonskog panteona započinje eru monoteizma.

Za vladavine Hamurabija i njegovog sina Samsu-Iluna (1750. p. n. e.-1712. p. n. e. prije Krista) Babilon postiže vrhunac svoje vojne i kulturne moći. Vladao je gotovo cijelom Mezopotamijom. Općenito se smatra da je s Hamurabijem počeo uspon babilonske kulture.

Vladavina i osvajanja[uredi | uredi izvor]

Hamurabi je bio sedmi vladar Amoritske prve dinastije grada-države Babilon a naslijedio je vlast od svog oca Sin-Mubalita 1792. godine p.n.e. Babilon je bio jedan od mnogih gradova-država koji su se nalazili u centralnoj i južnoj mezopotamskoj ravnici i vodili su ratove jedni protiv drugih za kontrolu plodnog poljoprivrednog zemljišta. Iako su mnoge kulture koegzistirale u Mezopotamiji, Babilonska kultura je stekla istaknuti ugled među pismenim klasama širom Bliskog istoka tokom vladavine Hamurabija. Kraljevi koji su bili prije Hamurabija su osnovali relativno malu grad-državu 1894. godine p.n.e. koja je imala pod kontrolom malu teritoriju izvan samog grada. Babilon je bio u sjenci starijih, većih i moćnijih kraljevstava, kao što su Elam, Asirija, Isin, Eshnuna i Larsa. Međutim, njegov otac Sin-Mubalit je započeo konsolidaciju vladavine na malom prostoru u centralnoj Mezopotamiji pod Babilonskom hegemonijom i tokom svoje vladavine je osvojio manje gradove-države Borsipu, Kish i Sipar.

Nakon njegove smrti, Hamurabi je došao na vlast kao maloljetnik i vladao je Babilonom usred složene geopolitičke situacije. Snažno kraljevstvo Eshnuna je držalo pod kontrolom gornji tok rijeke Tigris dok je kraljevstvo Larsa kontrolisalo deltu rijeke. Istočno od Mezopotamije je ležalo moćno kraljevstvo Elam koje ih je redovno napadalo i prisiljavalo na plaćanje danka. U sjevernoj Mezopotamiji, asirski kralj Shamshi-Adad I je naslijedio asirske kolonije u Maloj Aziji proširivši svoju teritoriju do Levanta i centralne Mezopotamije.

Prvih nekoliko decenija Hamurabijeve vladavine su bile prilično mirne. Hamurabi je koristio svoju moć kako bi poduzimao javne radove pojačavajući gradske zidine u odbrambene svrhe i širenje hramova. Moćno kraljevstvo Elam se 1771. godine p.n.e. proširilo preko planine Zagros, stvarajući trgovačke puteve i napadajući mezopotamsku ravnicu. Tako je Elam sa svojim malim saveznicima uništio kraljevstvo Eshnuna uništivši veliki broj gradova. U cilju da učvrsti svoju poziciju, Elam je pokušao započeti rat između Hamurabijevog Babilonskog carstva i kraljevstva Larsa. Kada su otkrili ovu zavjeru, Hamurabi i kralj Larsa su napravili savez kako bi slomili Elamite. Tako je Hamurabi 1763. godine p.n.e. stekao kontrolu nad cjelokupnom donjom mezopotamskom visoravni.

Nakon zauzimanja juga, došlo je do nemira na sjeveru mezopotamske visoravni koje su izazvali njegovi saveznici kraljevstva Jamhad i Mari. Pošto je Elam bio zauzet suzbijanjem nemira, Hamurabi je zauzeo sve sjeverne gradove-države, uključujući Babilonskog saveznika Mari, iako je Hamurabi ušao u Mari bez ijednog sukoba. Nakon toga započeo je rat sa Ishme-Daganom I kako bi kontrolirao cijelu Mezopotamiju. Na kraju je Hamurabi pobijedio svrgnuvši Ishme-Dagana I neposredno pred njegovu smrt. Novi kralj Asirije Mut-Ashkur je bio prinuđen da oda počast Hamurabiju.

U samo nekoliko godina, Hamurabi je uspio da ujedini cijelu Mezopotamiju pod svojom vladavinom. Asirsko kraljevstvo je preživjelo, ali je bilo prisiljeno da oda priznanje Hamurabiju. Jedna od stela Hamurabija je pronađena u Dijarbakiru u današnjoj Turskoj tvrdi da je Hamurabi imao titulu "Kralj Amorita". Također je otkriven ogroman broj natpisa, pisama i ugovora koji datiraju u vrijeme Hamurabija i njegovog sina. Ova pisma daju uvid u svakodnevni život Hamurabijeve imperije, od poplava i računanja kalendara do brige o krdima stoke. Nakon smrti Hamurabija 1750. godine Babilonsko carstvo je naslijedio njegov sin Samsu-Iluna.

Hamurabijev zakon[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Hamurabijev zakonik

Hamurabijev zakonik pronađen je 1901. godine u iranskom gradu Suzi (oblast starog Elama) od strane Jean-Jacques de Morgan, gdje ga je kao ratni plijen oteo elamićanski kralj Šutruk Nahunt. Zakonii su ispisani na bazaltnom stubu (stela od crnog diorita) visine 2,62 m, ukrašeni reljefnim figuricama koje prikazuju samoga cara kako stoji, pun poštovanja, ispred trona boga sunca, pravde i zakonitosti Šamaša kako prima iz njegovih ruku isingije najviše sudske vlasti (žezlo i prsten). Tako posmatrač dobija informaciju da je zakon bogom dan, a vladar samo vrši zakonodavnu vlast.

Orginalni tekst Hamurabijevog zakonika se čuva u Francuskoj, u Parizu (muzeju "Luvr"), dok se u Moskvi nalazi prekrasna kopija (u Muzeju likovnih umetnosti "A.S. Puškin"). Tekst je pročitao, numerisao i preveo francuski orijentalist Šel, koji ga je podjelio u tri djela. U prvom djelu, prologu, Hamurabi opširno govori o tome kako su ga bogovi poslali na zemlju da uspostavi red i donese zakon, da štiti slabe od jakih, da dovede vodu u pustinju, i spasi narod od gladi. Iako su bogovi inspirisali vladara da donese zakonik, vladar ne predstavlja božanstvo na zemlji, već samo namjesnika božijeg (što nije bio slučaj primjerice u Egiptu), i zakonik ne sadrži religijske odredbe ni sankcije.

Opus djelovanja[uredi | uredi izvor]

Zakon je nadasve kazuističan, jer ne sadrži opće pravne definicije, već reguliše konkretne slučajeve. Neke odredbe su bile surove, a ima i znakova sudske diskriminacije na osnovu razlika u društvenom položaju, ali je mnogo značajnije da se razlikovalo ubistvo sa predumišljajem od od ubistva iz nehata ili povreda. Štaviše, po zakonu položaj žena je povoljniji nego u nekim zemljama danas. Zakonik uključuje i mnoge detaljne odredbe o raznim staležima i zanimanjima i to mu daje ogroman značaj pri proučavanju društvenih prilika i odnosa onoga vremena. Također, ojačali su i novčani odnosi, pri čemu je mjerilo vrijednosti srebro ili zlato u šipkama (šekel-8 grama, mina-500 grama, talir-30 kilograma).

Država se dugo vremena nije miješala u one delikte koji nisu predstavljali neposrednu opasnost za društveni i državni poredak (tzv. privatne delikte) no, s jačanjem prinudnog aparata državne vlasti, ona sve više raspravlja i takve privatne delikte. Sudski organi princip krivnje nisu poznavali, pa zbog toga se s pravom ovo pravo može nazvati Kazneno pravo, a ne krivično pravo. U Hamurabijevom zakoniku dolazi do izražaja klasnost u sistemu kažnjavanja, različito su, za isto krivično djelo, kažnjavani pripadnici određenih društvenih slojeva. Tako se različito kažnjavaju robovi od slobodnih ljudi, različito avilumi od muškena. Time je u krivičnom pravu otvoreno naglašena pravna nejednakost. Kazne su imale represivan karakter. Hamurabijev zakonik predviđa veliki broj smrtnih kazni, tjelesnih, kao i surovi način njihovog izvršenja. Od kazni, najčešće se propisuje smrtna kazna, u trideset slučajeva. Smrtna kazna je dosuđivana za razne prekršaje: silovanje, otmicu, razbojništvo, provalu, incest, izazivanje muževljeve smrti radi udaje za drugog čovjeka, otvaranje ili ulazak sveštenice u vinariju, pružanje utočišta odbjeglom robu, kukavičluk pred neprijateljem, prestup u službi, nemarno ili rasipno vođenje domaćinstva ili nesavjesnost u prodaji piva. Zavisno od težine krivičnog djela, smrtna kazna se izvršavala na razne načine: bacanjem u vodu, spaljivanjem, vješanjem, nabijanjem na kolac. Također su se praktikovale tjelesne kazne: sodsijecanje ruku, jezika, ušiju, teško batinanje.

Krivična djela koja susrećemo kao najčešće u propisima i praksi država starog Istoka, mogu se klasifikovati na ove glavne vrste: -protiv države i religije, -protiv ličnosti, -protiv imovine, -protiv porodice i polnog morala

Reference[uredi | uredi izvor]

  • dr. Albert Vajs, Opsta historija drzave i prava, Savremena administracija, Beograd 1956