Historija Švicarske

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Švicarska konfederacija od 1848. bila je savezna republika s relativno autonomnim kantonima, od kojih neki imaju historiju konfederacije dugu više od 700 godina, što ih svrstava među najstarije preživjele republike na svijetu.

Rana historija regije vezana je za alpsku kulturu. Švicarska je bila naseljena Helvetima, a pod rimsku vlast potpali su u 1. vijeku prije nove ere. Galo-rimska kultura bila je spojena s germanskim utjecajem tokom kasne antike, a istočni dio Švicarske postao je alemanski teritorij. Područje Švicarske uključeno je u Franačku državu u 6. stoljeću. U Srednjem vijeku istočni dio postao je dio Švapskog Vojvodstva u sklopu Svetog Rimskog Carstva, dok je zapadni dio bio u Kraljevini Burgundiji.

Stara švicarska konfederacija u kasnom srednjovjekovnom razdoblju (Osam kantona) uspostavila je svoju nezavisnost od Habsburg dinastije i vojvodstva Burgundije, a u italijanskim ratovima stekla je teritoriju južno od Alpa od Milanskog Vojvodstva. Reformacija u Švicarskoj podijelila je Konfederaciju i uzrokovala iscrpnu historiju unutrašnjih sukoba između Trinaest kantona u ranom modernom razdoblju. U jeku francuske revolucije, Švicarska je 1798. pala nakon francuske vojne invazije i reformisana je u Helvetsku Republiku, francusku klijent državu. Napoleonovim [[Akt o posredništvu|aktom o posredništvu 1803. vraćen je status Švicarske kao konfederacije, a nakon završetka napoleonskog razdoblja, Švicarska konfederacija je prošla razdoblje previranja koje je kulminiralo kratkim građanskim ratom 1847. i stvaranjem saveznog ustava 1848.

Historija Švicarske od 1848. godine dijelom je bila uspjeh i napredak. Industrijalizacija je promijenila tradicionalnu poljoprivrednu proizvodnju, a švicarska neutralnost tokom svjetskih ratova i uspjeh bankarske industrije potakli su uspon Švicarske do njenog statusa jedne od najstabilnijih svjetskih ekonomija.

Švicarska je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Evropskom ekonomskom zajednicom 1972. godine i sudjelovala u procesu evropskih integracija bilateralnim ugovorima, ali posebno se opirala potpunom pristupanju Evropskoj uniji (EU) iako je njena teritorija bila okruženi državama članicama EU od 1995.

Rana historija[uredi | uredi izvor]

Prvi tragovi ljudskih naseobina na švicarskom području mogu se pratiti od paleolita. Mnogobrojni nalazi svjedoče o ranoj nastanjenosti na području današnje švicarske. U 2. vijeku p. n. e. u zapadnom dijelu današnje Švicarske živjeli su Kelti.

Švicarska tokom antičkog perioda[uredi | uredi izvor]

Helveti koji su ratovali protiv Rimljana. Nakon pobjede Julija Cezara bici kod Bibrakta, potpali su pod rimsku vlast. Rim je godine 15. p. n. e. pokorio i Rete, drugo keltsko pleme u istočnom dijelu zemlje. Dok je područje pokorenih Reta ušlo u sastav provincije Recije (Raetia), područje Helveta bilo je pripojeno provinciji Galiji. U III. i IV. vijeku dijelove današnje Švicarske zaposjeli su Alemani, a zapadni dio u drugoj polovini 5. vijeka zauzeli su Burgundi.

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Od 536. Švicarska je uz prekide bila u sastavu Franačke države, a potom i Carstva. Nakon njegova raspada 843. dio Švicarske, istočno od rijeke Aare, došao je pod vlast Ludovika Njemačkog, a zapadni su krajevi ušli u kraljevstvo Lotara I, pa oko 900. u Kraljevstvo Burgundiju. Jedinstvo područja uspostavljeno je ponovno u 11. vijeku., kada je zapadni dio Švicarske bio priključen Svetom Rimskom Carstvu njemačke narodnosti, u čije ime su upravljali protektori (vogti). U planinsko-šumskim krajevima održali su se tokom Srednjeg vijeka slobodni seljaci organizirani u samoupravnim zajednicama, a u nizinskim područjima između Alpa i Jure nastali su veliki feudalni posjedi. U periodu od 11. - 13. vijeka gotovo cijelom teritorijom sjeverno od Ženevskog jezera vladali su grofovi (poslije vojvode) od Zähringena. U drugoj polovini 13. vijeka u jugozapadnom dijelu zemlje dominirali su grofovi Savojski, koji su podvrgnuli svojoj vlasti područja Valaisa i Vauda, a na sjeveroistoku grofovi Habsburški. Velike posjede imali su i samostani St. Gallen, Muri, Fraumünster i dr. Kao privredna središta u to doba razvili su se Ženeva, Zürich, Bern, Basel, Schaffhausen i dr., dobivši povlastice i slobode carskih gradova. Habsburgovci su u 13. vijeku nastojali svojoj vlasti podvrgnuti kantone Uri, Schwyz i Unterwalden, koji su ne samo razdvajali njihove posjede već su i gospodarili planinskim prijevojima. Godine 1291. Uri, Schwyz i Unterwalden sklopili su savez za odbranu od zajedničkog neprijatelja, a taj savez je bio temelj Švicarske konfederacije.

Stara konfederacija (1300–1798)[uredi | uredi izvor]

Kasni srednjovijekovni period[uredi | uredi izvor]

Pokušaj njemačkog kralja i austrijskog vojvode Fridrika III. Lijepoga da silom podvrgne planinske kantone završio je bitkom kraj Morgartena 1315., u kojoj je švicarska pješadija porazila habsburške vitezove. Predstavnici triju kantona obnovili su zatim u Brunnenu svoj savez iz 1291. Ta je pobjeda utjecala i na druge švicarske kantone pa su se savezu »triju prakantona« priključili 1332. Luzern, 1351. Zürich, 1352. Zug i Glarus, a 1353. i Bern. Na taj savez od osam kantona protegnulo se u drugoj polovici XIV. st. ime Švicarske (prema kantonu Schwyz), koje je prvotno, nakon pobjede kraj Morgartena, bilo primjenjivano samo na tri prakantona. Novi pokušaj habsburške intervencije doveo je 1386. do bitke kraj Sempacha i 1388. do bitke kraj Näfelsa. Tim je pobjedama moć Habsburgovaca unutar granica konfederacije bila zauvijek slomljena i oni su priznali konfederaciju mirovnim ugovorima 1389. i 1394., a 1474. i formalno su se odrekli svojih feudalnih prava. Uspjesi u borbama s Habsburgovcima i burgundskim knezom Karlom Smjelim, koji je bio teško poražen u bitkama kraj Grandsona i Murtena (1476), pokazali su neospornu nadmoć švicarskog pješaštva (sastavljenog od slobodnih seljaka i građana) nad feudalnom vojskama. To je ponukalo europske vladare da angažiraju Švicarce u svoje najamničke vojske, pa je ta najamna vojna služba postala za neke kantone priličan izvor prihoda (do Napoleonskih ratova, oko 1 mil. Švicaraca poginulo je u stranim vojskama). Nakon pobjeda kraj Sempacha konfederacija se pristupanjem Fribourga i Solothurna 1481. povećala na deset kantona. Pošto je njemački kralj i rimsko-njemački car Maksimilijan I. Habsburški u želji da se nametne Švicarcima pretrpio poraz, mirom u Baselu (1499) Švicarska Konfederacija odcijepila se od Svetoga Rimskoga Carstva Njemačke Narodnosti i stekla punu neovisnost. Godine 1501. konfederaciji su pristupili Basel i Schaffhausen, a 1513. i Appenzell pa je tako (sastavljena od 13 kantona) dočekala Francusku revoluciju.

Reformacija[uredi | uredi izvor]

S obzirom na to da su kantoni ulaskom u konfederaciju zadržali dotadašnje ustrojstvo, tu su političku zajednicu činili gradovi-republike (Zürich, Bern, Luzern, Basel, Freiburg im Üechtland, Solothurn, Schaffhausen) i »demokratski« kantoni (Uri, Schwyz, Unterwalden, Zug, Glarus, Appenzell). Osim punopravnih članova konfederacije postojali su i kantoni sa savezničkim pravima: Sankt Gallen na istoku, Graubünden na jugoistoku, Ženeva, Neuchâtel na zapadu, Valais na jugu i neka druga područja. Premda su svi kantoni sa savezničkim pravima uživali autonomiju, njihovi predstavnici nisu imali pravo sudjelovanja na skupštinama izaslanika kantona na kojima su se zajednički rješavali poslovi konfederacije. Moć i utjecaj konfederacije u XVI. st. znatno su porasli i njezina se vlast protezala i na tzv. »podanička područja« – Aargau i Thurgau na sjeveru, dijelove Ticina na jugu, Vaud na jugozapadu i dr. U prvoj polovici XVI. st. između članova konfederacije, pa i unutar samih kantona, izbijali su (katkada i oružani) sukobi zbog trgovačko-gospodarskog suparništva, zatim zbog suprotnosti među patricijskim veleposjednicima, trg. građanstvom i obrtničkim cehovima u gradovima, te između grada i sela, koje se opiralo gradskoj eksploataciji. Osim toga unutrašnju napetost pojačavalo je slanje najamnika iz pojedinih kantona tuđim državama (što je, postavši pravim obrtom, donosilo golemu dobit uskomu krugu vladajućih), a i jezična podvojenost na njemačku i francusku skupinu. U takvim je prilikama U. Zwingli u Zürichu pokrenuo reformaciju. Proglasivši se neovisnim od Rimske crkve, Zürich je (1523) počeo provoditi sekularizaciju samostanskih posjeda, a 1525. ukinuo katoličko bogoslužje. Zwinglijeve riječi o pučkoj upravi crkvenim poslovima i posjedima potaknule su seljaštvo, koje je zatražilo ukinuće kmetstva te stalo prisvajati crkvenu zemlju i postignulo znatne ustupke, a Zwinglijev zahtjev da se ukine najamništvo produbio je jaz između područja u kojima je pobijedila reformacija (Zürich, Bern, Basel, St. Gallen, Glarus) i kantona koji su ostali uz katolicizam (Luzern, Freibourg, Solothurn, Zug i tri prakantona). U nekim kantonima (Appenzell) došlo je čak do rascjepa na protestantski i katolički dio. Vjerski sukobi i težnja protestanata za sjedinjenjem Švicarske pod vodstvom Züricha doveli su konačno do rata. Bolje organizirani, katolički su kantoni izvojevali pobjedu u bitki kraj Kappela 1531., u kojoj je poginuo i sam Zwingli. Savez protestantskih kantona zatim se raspao, Zürich je izgubio vodeći položaj u konfederaciji, a Zwinglijevo naučavanje u katoličkim je kantonima bilo zabranjeno. Središte reformacijske djelatnosti postala je Ženeva, u koju je protestantizam prenesen iz Francuske, i u kojoj je od 1536. živu djelatnost razvio J. Calvin. Sporazumom kalvinista i zwinglijevaca 1566 (Confessio Helvetica) protestantizam je osigurao opstanak u kantonima u kojima je bio prihvaćen prije vojnog poraza, ali je ostao u manjini u cijeloj Švicarskoj.

Rana moderna Švicarska[uredi | uredi izvor]

Za Tridesetogodišnjega rata (1618–48) Švicarci su iznajmljivali najamnike i prodavali robu jednoj i drugoj sukobljenoj strani; prednosti neutralnosti bile su očite, pa su, unatoč vjerskoj podvojenosti, predstavnici 13 kantona 1647. u Wilu sklopili sporazum o vojnim mjerama za osiguranje svojih granica. Odredbama Westfalskoga mira 1648. neovisnost Švicarske prvi je put dobila međunarodnu sankciju. Vjerska nesnošljivost dala je 1655. povoda novomu sukobu između Züricha i Schwyza; rat koji je izbio između katoičkih kantona te Züricha i Berna završio je pobjedom katolika kraj Villmergena 1656. Utjecaj Züricha i Berna ponovno je porastao tek poč. XVIII. st. pošto su kraj Villmergena 1712. pobijedili protestanti. Tokom XVIII. st. gotovo su neprekidno trajali unutrašnji sukobi između puka i patricijskih magistrata te između seljaka i gradskih oligarhijâ (ustanak u Ženevi 1707; ustanak u Zürichu 1713; ustanak u Bernu 1749; ustanak u Freibourgu 1781; bune u Ženevi 1781–82).

Napoleonski period i posljedice (1798–1848)[uredi | uredi izvor]

Francuska invazija i Helvetska Republika[uredi | uredi izvor]

U doba Francuske revolucije i ratova protufranc. koalicije Švicarci su pokušali održati neutralnost, međutim, nakon poraza Habsburške Monarhije kraj Campoformija (1797), Francuska je izgovarajući se pozivom nekolicine simpatizera Revolucije osvojila Švicarsku (1798) i proglasila Helvetsku Republiku. Tada je Švicarska prvi put dobila središnju vladu, a ustav »jedinstvene i nedjeljive Helvetske Republike« bio je rađen po uzoru na franc. ustav. Broj kantona bio je povećan s 13 na 23, a preustrojem su dokinute njihove povijesne posebnosti čime su bili svedeni tek na upravne okruge; zakonodavnu vlast imao je dvodomni parlament (Veliko vijeće i Senat), a izvršnu Direktorij od pet članova. Staleške su razlike i povlastice bile ukinute; proglašena je sloboda vjeroispovijesti, trgovine, obrta i tiska. Helvetska Republika postala je 1799. poprištem vojnih operacija. Habsburško-ruska vojska pod zapovjedništvom A. V. Suvorova sukobila se s Francuzima, koji su nakon poraza kraj Züricha bili prisiljeni na povlačenje. Padom Direktorija u Parizu pao je i Direktorij u Švicarskoj, a 1801. u Malmaisonu bio je prihvaćen novi ustav. Obnovljeni su stari kantoni, a na čelo države došao je Aloys Reding. Zbog sukoba federalista (pristaša kantonalne autonomije) i unitarista (pristaša centralizirane republike) došlo je 1803. do novoga kompromisa (Acte de Médiation), prema kojemu je Švicarska bila podijeljena na 19 kantona (13 »starih«, 5 »novih« i Graubünden), a Ženeva i Valais ostali su pod Francuskom. Nakon poraza Napoleona I. Bonapartea kraj Leipziga (1813) federalna skupština proglasila je švicarsku neutralnost, Acte de Médiation bio je ukinut, a sklopljen je novi Federalni sporazum, kojim su ovlasti središnje vlasti bile smanjene.

Restoracija i obnavljanje Švicarske[uredi | uredi izvor]

Bečki kongres potvrdio je neutralnost Švicarske Konfederacije; Habsburška Monarhija anektirala je dio Graubündena; Ženeva, Neunburg i Wallis sjedinjeni su s Konfederacijom, Neuchâtel je postao zasebnim kantonom, a Mulhouse je potpao pod Francusku. Po novom ustavu zemlja se sastojala od 22 autonomna kantona; gotovo jedina federalna ustanova bila je vojska; pravo glasa bilo je ograničeno, vojno-najamnička služba u stranim zemljama opet je bila omogućena. Pod pritiskom Svete alijanse Švicarska je morala ograničiti primanje političkih izbjeglica i slobodu tiska (1823). Nakon Srpanjske revolucije u Francuskoj (1830) 11 većih kantona (među njima Zürich, Luzern, Bern) uveli su liberalnije zakonodavstvo, što je izazvalo reakciju konzervativaca. Liberalni kantoni (Zürich, Bern, Luzern, Solothurn, Sankt Gallen, Aargau, Thurgau) udružili su se 1832. u Savez sedmorice (Siebener Concordat), a konzervativci su se okupili u Sarnenskom savezu (Basel-grad, Uri, Schwyz, Unterwalden i Neuchâtel).

Sonderbundski rat iz 1847 godine[uredi | uredi izvor]

Godine 1841. dragovoljci iz protestantskih kantona organizirali su oružane grupe (corps francs) i upali na katolički orijentirani luzernski teritorij, nakon čega se sedam katoličkih kantona (Uri, Schwyz, Unterwalden, Luzern, Zug, Fribourg i Valais) udružilo u tzv. Sonderbund (1845). Godine 1847. izbio je rat, u kojem su federalne snage pod zapovjedništvom ženevskoga generala Guillaume-Henrija Dufoura porazile postrojbe katoličkog kantonâ.

Moderna Švicarska (1848 – danas)[uredi | uredi izvor]

Novi ustav iz 1848. bio je izrađen po uzoru na ustav SAD-a. Njime je ojačan autoritet središnje vlasti, osobito na gospodarskom i vanjskopolitičkom području. Izvršnu vlast dobilo je Savezno vijeće (Bundesrat), a zakonodavnu dvodomni parlament koji se sastojao od Nacionalnoga vijeća (Nationalrat), koje je predstavljalo zemlju kao cjelinu, i Državnoga vijeća (Ständerat), u koji su ulazila po dva predstavnika iz svakoga kantona. Zajamčene su demokr. slobode (tiska, vjeroispovijesti, udruživanja itd.), a glavni grad Švicarske postao je Bern. Zajedno sa švicarskom neutralnošću učvrstilo se polovicom XIX. st. i načelo prava azila za političke emigrante, pa u Švicarskoj utočište nalaze revolucionari iz mnogih zemalja. Ovlasti središnje vlasti bile su proširene ponovno novim ustavom 1874., kada su uvedena načela referenduma i narodne inicijative. Od sredine XIX. st. trajalo je sustavno potiskivanje Katoličke crkve i njezinih institucija (zabrana isusovačkog reda, zabrana podizanja novih samostana, državni nadzor rada Crkve predviđen je ustavom 1874., prekid diplomatskih odnosa s Vatikanom, 1873–1920). Zakonodavno reguliranje socijalne politike započelo je 1877 (ograničenje trajanja radnoga dana na 11 sati), nastavilo se 1890 (uvedena je obveza osiguranja za slučaj nesreće), a pred I. svjetski rat bio je donesen samo zakon o djelomično obveznom osiguranju za slučaj nesreće na radu. Tijekom XIX. st. u Švicarskoj su osnovane mnoge međunarodne institucije (Međunarodna poštanska unija, 1878; Savez za zaštitu autorskih prava, 1888; Međunarodni Crveni križ, itd.). Ondje se održavaju i mnogobrojne međunar. konferencije. Za I. svj. rata neutralnost Švicarske nije bila ugrožena. Revolucionarni događaji u Rusiji 1917. potaknuli su štrajkove i prosvjede u Zürichu. Oni u studenom 1918. prerasli su u generalni štrajk, u kojem je sudjelovalo nekoliko stotina tisuća radnika širom zemlje. Zahtjevima radnika (48-satni radni tjedan, starosne mirovine, zdravstv. osiguranje, pravo glasa za žene i dr.) švicarska je vlada morala djelomično udovoljiti uvođenjem proporcionalnoga predstavništva pri izborima u Nacionalno vijeće, 48-satnoga radnog tjedna i dr. Švicarska je 1920. stupila u Ligu naroda (za sjedište koje je izabrana Ženeva), zadržavši i dalje položaj neutralne zemlje. Godine 1938. priznat je retoromanski jezik (jugoist. Švicarska) kao četvrti nac. jezik Konfederacije. Švicarska je i za II. svjetskog rata uspjela sačuvati neutralnost održavajući gospodarske veze s objema stranama. No od 1943. pa do kraja rata sve je teže rješavala problem mnogobrojnih izbjeglica iz zaraćenih zemalja, kao i problem nedovoljne proizvodnje hrane za prehranu stanovništva.