Ignacy Łukasiewicz

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ignacy Łukasiewicz
Ignacy Lukasiewicz.jpg
Ignacy Lukasiewicz (1884.)
Rođenje (1822-03-08) 8. mart 1822.
Smrt7. januar 1882(1882-01-07) (59 godina)
Chorkówka, Austro-Ugarska
Uzrok smrtiupala pluća
Mjesto počivanjaZręcin, Poljska
Nacionalnostpoljska
Alma materJagelonski univerzitet, Univerzitet u Beču
Zanimanjefarmaceut, preduzetnik
Poznat(a) popionir naftne industrije
Supružnik/ciHonorata Łukasiewicz
RoditeljiJózef Łukasiewicz, Apolonia r. Świetlik
Unutrašnjost Mikolaschove apoteke u Lavovu, u kojoj je radio Ignacy Łukasiewicz
Galicijske naftne bušotine

Jan Józef Ignacy Łukasiewicz, fonetski: Jan Juzef Ignaci Lukasjevič (Zaduszniki, 1822 – Chorkówka, 1882.) bio je poljski farmaceut i preduzetnik, osnivač prvog rudnika nafte na svijetu, pronalazač petrolejske lampe, pionir naftne industrije u Evropi, revolucionar i borac za nezavisnost. Potjecao je iz osiromašene plemićke porodice, grb Łada.

Bio je prvi u svijetu koji je iskoristio prednosti sirove nafte u industrijskim razmjerima. Veoma efikasan organizator, vremenom je zaradio veliko bogatstvo na sirovoj nafti. Bio je i veliki društveni aktivista. Promicao je osnivanje sudova, izgradnju puteva i mostova, škola, bolnica itd., finansirajući mnoge inicijative iz svog džepa, borio se protiv siromaštva i alkoholizma u regionu, stvarao je invalidnine i penzione fondove. Nastojao je da razvije naftnu industriju koja je tamo nastajala, ne koncentrišući je u potpunosti u svojim rukama, već podstičući i pomažući stvaranje i drugih preduzeća. Član Galicijskog Sejma u 4. mandatu (1877–1882).

Biografija[uredi | uredi izvor]

Ignacy Łukasiewicz rođen je 1822. godine u plemićkoj intelektualnoj porodici jermenskog porijekla. Otac mu je bio Józef Łukasiewicz (umro 1836.) – vlasnik imanja i vojnik Tadeusza Kościuszke, a majka – Apolonia rođena Świetlik. Imao je četvoro braće i sestara. Godine 1830. porodica Łukasiewicz preselila se u Žešov. Ignacy Łukasiewicz je u godinama 1832–1836 pohađao gimnaziju, gdje je završio 4 razreda. Loša materijalna situacija porodice nije omogućavala dalje školovanje i primorala ga je da prerano počne da radi, međutim znanje latinskog i njemačkog jezika mu je olakšalo dalje školovanje. U godinama 1836–1840 radio je u apoteci u Lanjcutu kao stažista. To nije bio samo posao, već prije svega nastavak studija iz oblasti hemije i farmacije. U to vrijeme počinje i njegova aktivnost u demokratskim i nezavisnim organizacijama, zbog čega je Łukasiewicz registrovan od strane austrijskih vlasti kao politički sumnjiv građanin. Godine 1840. položio je stručni ispit i unaprijeđen u apotekarskog pomoćnika. Sljedećih 6 godina radio je u Žešovu kao apotekarski pomoćnik, stalno se usavršavajući u profesiji farmaceuta. U to vrijeme je neprestano radio za nezavisnost Poljske. 19. februara 1846. uhapšen je zajedno sa svojim saradnicima i zatvoren u Lavovu. Pušten je iz zatvora 27. decembra 1847. godine zbog nedostatka dokaza. Međutim, stalno ga je nadzirala policija i zabranjeno mu je da napušta Lavov. To mu je onemogućilo nastavak podzemne aktivnosti. U augustu 1848. počinje raditi u apoteci "Pod Złotą Gwiazdą" – „Ispod zlatne zvijezde”, čiji je vlasnik bio Piotr Mikolasch. Zahvaljujući njegovom zagovoru, dozvoljeno mu je da napusti grad i započeo studije na Jagelonskom univerzitetu, gdje je položio sve ispite, osim farmakognozije, što ga je spriječilo da stekne diplomu. Magistrirao je farmaciju na Univerzitetu u Beču 1852. godine.

Petrolejska lampa, Gorlice

Vratio se u Lavov da bi nastavio da radi u Mikolaschevoj apoteci. U apotekarskom laboratoriju, na Mikolaschov zahtjev, on i njegov drugi asistent – Jan Zeh – sproveli su istraživanja destilacije sirove nafte. S vremenom se Mikolasch povukao iz istraživanja, ne videći praktičnu upotrebu novih destilata kao lijekova. Na prijelazu 1852/1853, Łukasiewicz i Jan Zeh su dobili kerozin metodom frakcionisane destilacije. Łukasiewicz je tada pokušao da pronađe praktičnu primjenu za kerozin. Do sada korištene uljanice nisu bile prikladne za kerozin i trebalo ih je redizajnirati. Prva lampa koju je konstruirao Łukasiewicz osvijetlila je izlog apoteke. 31. jul 1853. je simboličan, službeni datum rođenja naftne industrije u Poljskoj. Kerozinska rasvjeta je prvi put korišćena u praksi tokom hitne noćne operacije u općoj bolnici u lavovskom Ličakovu. Početkom 1854. godine Łukasiewicz se preselio u Gorlice, da bi bio bliže naftonosnim krajevima. Te godine, prva na svijetu ulična petrolejka upaljena je u četvrti Zawodzie Gorlice na raskrsnici ulica Węgierska i Kościuszki. Sirova nafta se tamo eksploatisala dugo vremena, korištena je u različite ekonomske svrhe, kao što su lijek za stoku ili mazivo. Łukasiewicz je tamo počeo raditi u lokalnoj apoteci. Istovremeno je započeo osnivanje prvih naftnih kompanija i rudnika, koji su nastali narednih godina u okolini Gorlica, Jasła i Krosna, sa domaćim vlasnicima naftonosnih područja. Te godine je također osnovao prvi svjetski rudnik sirove nafte u Bubrki (naftna kompanija Trzecieski-Łukasiewicz); rudnik je i danas otvoren. Godine 1857. otvorio je rafineriju u Klenčanju. Nafta koja je tamo iskopana korišćena je za proizvodnju kerozina, maziva, ulja za podmazivanje i asfalta. Godinu dana kasnije preselio se u Jaslo, gdje je otvorio apoteku na sjevernoj strani trga. Godina 1859. bila je tragična u životu Łukasiewicza zbog smrti njegove kćeri Marianne. Bila je to i godina preseljenja u Polanku kod Krosna, gdje je, nakon što je izgorjela rafinerija, podigao još jednu. Nakon izbijanja Januarskog ustanka, finansijski ga je podržavao, a kasnije je pomagao i izbjeglicama nakon ustanka. Godine 1865. kupio je selo Horkuvka u blizini Krosna i susjednu farmu Lešnjuvka, gdje je osnovao modernu rafineriju.

U godinama 1868–1881, Łukasiewicz je inicirao stvaranje nekoliko rudnika nafte u Beskidu Dukielskom i Gorlickom, u Bubrki, i otvorio jodo-bromsko terapeutsko kupalište, kapelu za lokalno stanovništvo u Horkuvki, a u Zrenćinu je osnovao katedralu u neogotičkom stilu. Na kraju života izabran je u Sejm Galicije. U međuvremenu, 1873. godine, papa Pio IX dodijelio mu je titulu papinskog komornika za njegov dobrotvorni rad i odlikovao ga Ordenom sv. Gregorio. Umro je 7. januara 1882. od teške upale pluća. Sahranjen je na groblju u Zrenćinu.

Porodica[uredi | uredi izvor]

Godine 1857. u Gorlicama se oženio svojom nećakinjom Honoratom Stacherskom (1837–1897), koja je bila 15 godina mlađa od njega. Imali su samo jednu kćer, Mariannu (1.2.1858–7.12.1859).[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hap, Wiesław (2011). "Życie i działalność Ignacego Łukasiewicza na tle początków światowego i jasielskiego przemysłu naftowego" (PDF). Rocznik Jasielski (jezik: poljski). str. 7–28. Pristupljeno 3. 6. 2022.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]