Imaret
Imaret je jedan od termina koji se koristio za javnu narodnu kuhinju koje su se gradile širom Osmanlijskog Carstva, u periodu od 14. do 19. vijeka.[1] Imaret, kao javna ustanova, uglavnom je služila za spremanje obroka koji su se besplatno dijelili siromašnima, putnicima, strancima ili garibima. Imareti su najčešće bili dijelom većeg kompleksa, uglavnom vakufa, koji su se osim imareta sastojali i od drugih objekata kao što su džamije, medrese, musafirhane i sl.
Imarete nisu izmislili Osmanlije, ali institucija imareta je u pravom smislu razvijena upravo za vrijeme Osmanlijskog Carstva kao visoko strukturiran skup objekata. Samo postojanje imareta ukazuje na uvažavanje muslimanskih vjerskih učenja o velikoj važnosti dobrotvorstva i davanja od imetka siromašnima, što se spominje i u Kur'anu.
U Bosni i Hercegovini, za vrijeme Osmanlijskog Carstva, imareti su građeni su u mnogim, uglavnom većim mjestima i većinom u blizini džamija.
Od riječi imaret izvedene su riječi: imaretska čorba, imaretski hljeb, imaretski pilav.
Historija[uredi | uredi izvor]
Vakuf, trajno dobro koje se podari na korištenje i dobrobit ljudi, je važna asocijacija na imarete koji su se gradili u okviru Osmanlijskog Carstva. Vakuf je zalaganjem svoje imovine, na izvjestao način pomogao sultanu u pružanju osnovnih usluga građanima. Vakuf se koristio i za finansiranje institucija kao što su narodne kuhinje i bolnice. Autor Amy Singer napominje da su prvi imareti izgrađeni u Izniku i Bursi 1330-ih.[2] Nakon prvih nekoliko vijekova, broj imareta u gradovima je rastao jer su se vakufski kompleksi širili. Isti autor navodi da je 1530-ih na teritoriji Osmanlijskog Carstva već postojalo 83 imareta. Osim toga, imareti su bile urbane institucije koje su se nalazile u glavnim gradovima Otomanlijskog carstva, kao što su Bursa, Edirne, i Istanbul. Glavni gradovi su bili od izuzetne važnosti za sultana i velikodostojnike koji su zbog toga ulagali svoju imovinu u osnivanje imareta. Iako se Osmanlijsko Carstvo prostiralo na tri kontinenta i velikoj površini, najviše imareta se nalazilo na području Anadolije i Balkana.
Primjer imareta[uredi | uredi izvor]
Prva institucija imareta je osnovana 1336. godine od strane sultana Orhan I I, u gradu Izniku. Od tada, imareti su postali neizbježni dio urbanog pejzaža u većini muslimanskih gradova Osmanlijskog Carstva.[3] Iako su osnovani mnogi imareti nakon 1336. godine, jedan od najpoznatijih imareta je imaret sultanije Hurem, supruge sultana Sulejmana Veličanstvenog. Osnovan krajem 16. vijeka u gradu Jerusalimu, ovaj imaret je distribuirao oko 1.000 komada hljeba dnevno. Ovaj imaret postaje jedan od najvećih i najpoznatijih imareta u cijelom carstvu, snabdjevajući obrocima hrane širok spektar ljudi, uključujući i ulemu, siromašnu, hodočasnike na hadždž kao i bogate i ugledne članovi Jerusalema.[4]