Individualna promjenljivost

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Individualna raznolikost (raznolikost jedinki, odnosno individualnost ili individualna posebnost (kod čovjeka: osobnost – personalnost) u ogromnoj većini populacija živih bića počiva na variranju izuzetno velikog broja kvalitativnih i kvantitativnih svojstava (osobina) i praktično neograničenim mogućnostima kombiniranja njihovih varijanti (fenotipova). U manjim skupinama teško ćemo naći dvije osobe koje imaju istovjetnu varijantu samo jednog svojstva (krvnu grupu A, npr.); manje ih je koje su podudarne po dvije osobine (krvna grupa A – plave oči, npr.), dok su obično rijetke one koje imaju istu kombinaciju tri svojstva (krvna grupa A – plave oči – crna kosa). Sa porastom broja posmatranih obilježja progresivno opada vjerovatnoća da ćemo i u velikim ljudskim skupinama susresti dvije osobe sa istovjetnom kombinacijom njihovih varijanti. Tako, npr., ako proučavamo niz jednostavnih dimorfnih osobina, zapazit ćemo da broj njihovih kombinacija raste geometrijskom progresijom, čija je baza 2 (= broj alternativnih varijanti), a potencija n (= broj obuhvaćenih svojstava). Dvije takve osobine se mogu ispoljavati u 4 (= 22 ), tri u 8 (=23 ), četiri u 16 (= 24 ) različitih individualnih kombinacija itd; 210 = 1.024, 220 =1,048.576, a 234 iznosi preko 17 milijardi, što više od tri puta premašuje ukupni broj (preko sedam milijardi) savremenih stanovnika naše planete, odnosno 1/5 svih ljudi koji su njome, do sada, “prodefilirali”. Stotinjak ovakvih svojstava daje broj kombinacija koji je daleko veći ne samo od ukupnog broja do sada rođenih ljudi nego i svih živih bića zajedno.

Krajnji obrisi genetičkih okvira individualne promjenljivosti u svakoj vrsti organizama, tj. biološkog diverziteta tek se mogu naslutiti na osnovu novijih procjena da, primjerice, ljudski genom sadrži oko 30.000 lokusa (donedavno se manipuliralo i sa cijelih 100.000 tih jedinica), na kojima se javlja oko 7% (2.100) heterozigotwheterozigotnih, tj. dimorfnih ili polimorfnih gena, a računa se na čak i do 10.000 nemonomorfnih gena. Mogućnosti kombinovanja zigotnih genotipova (van srodstva) dosežu upravo fantastične razmjere jer ako su oba roditelja heterozigotna po jednakom n istih gena, potencijalno mogu formirati 3n različitih zigota, a ako je, pritom, riječ i o različitim genskim lokusima – taj broj iznosi 4n. Na osnovu ovih procjena postaje jasno zašto je ekstremno malo vjerovatno da su dva organizma ikada imale ili će ikada imati istovjetnu genetičku konstelaciju, tj. podudarnu kombinaciju svih opisivih svojstava. Znanstvenu zasnovanost ove hipoteze ne umanjuje ni činjenica da u toku reproduktivnog perioda stvara ograničen broj ženskih gameta, budući da u samo jednom ejakulatu može biti i oko 200 miliona spermatozoida. Ako se tome doda i plastičnost interakcije istih genotipova i različitih faktora životne sredine i ontogenetska promjenljivost, potvrđuje se i opravdanost pretpostavke da broj mogućih genofenotipskih kombinacija u posmatranoj populaciji prevazilazi ukupnu količinu elektrona u kosmosu. Čak ni blizno ili multiplo potomstvo, nastalo bespolnim razmnožavanjem (kloniranjem) jednog zigota, nije biologijawbiološki apsolutno identično. Na osnovu ovih pojednostavljenih procjena i činjenice da je većina individualnih značajki najčešće polimorfna, postaje jasna naučna utemeljenost pretpostavke da broj mogućih individualnih posebnosti u svakoj vrsti prelazi ukupan broj elektrona u kosmosu. Zato svaka ljudska jedinka – svako od nas – predstavlja biološki jedinstvenu i neponovljivu prirodnu pojavu.