Oko

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Oko
Oculus
Schematic diagram of the human eye en.svg
Krilleyekils.jpg
Složeno oko račića krila
Detalji
Čulo vida
Identifikatori
A15.2.00.001
A01.1.00.007
75665
Anatomska terminologija
Uzdužni presjek ljudske očne jabučice:
1 – Bionjača (Sclera)
2 – Sudovnjača (Chorioidea)
3 – Schlemmov kanal (Sinus venosus sclerae/Plexus venosus sclerae)
4 – Korijen irisa (približno: Radix iridis )
5 – Rožnjača (Cornea)
6 – Mrežnjača) (Iris)
7 – Zjenica (Pupilla)
8 – Prednja očna komora (Camera anterior bulbi)
9 – Zadnja očna komora (Camera posterior bulbi)
10 – Cilijarno tijelo (Corpus ciliare)
11 – Očno sočivo (Lens)
12 – Staklasto tijelo (Corpus vitreum)
13 – Mrežnjača (Retina)
14 – Vidni nerv (Nervus opticus)
15 – Zonulska vlakna (Fibrae zonulares)
• Vanjska očna ovojnica (Tunica externa bulbi): 1 + 5
• Srednja očna ovojnica (Tunica media bulbi/Uvea): 2. + 6. + 10
• Unutrašnja očna ovojnica (Tunica interna bulbi): 13.

Oči su glavni organi vida kičmenjaka i velikog broja beskičmenjaka. Čak i jednoćelijske životinje imaju fotoosjetljive strukture koje se označavaju kao oči. Ključne sposobnosti čula vida, kao što su oštrina, akomodacija, viđenje boja, širina vidnog polja, (ne)binokularnost i stereoskopija vida uveliko variraju, ovisno o složenosti građe i prilagodbama na osobene načine života, odnosno ekološke niše i adaptacijske zone.[1][2][3][4][5]

Tipovi fotoreceptora[uredi | uredi izvor]

Oči kičmenjaka (lijevo) i beskičmenjaka, kao što je hobotnica (desno) evoluirale su samostalno:
Kičmenjaci su evoluirali od jednog pretka sa slijepom mrljom na optičkom disku, dok je hobotnice nemaju tu malu mrlju sa obrnutom mrežnjačom
Ovo je jedan od školskih primjera konvergentne evolucije oka (tipa tamne komore).
Složeno oko antarktičkog račića krila (Euphausia superba)
Oko glavonošca
Indijska lađica (Nautilus)
Oko tipa komore imaju i kičmenjaci i glavonošci.
Poprečni presjek složenog oka
Goreː kod slabog osvjetljenja pigmentne ćelije se kontrahiraju tako da svjetlo može doseći veći broj omatidija (osnovnih jedinica složenog oka) koje se spajaju na istu nervnu vrpcu, čime se gubi oštrina slike, ali se povećava osjetljivost
Doljeː kod jarkog osvjetljenja, pigmentne ćelije su izdužene, čime se dobije bolja oštrina slike
Složeno oko insekta vretenca (Libellula)
Dio oka kućne muhe (Musca domestica) snimljen pod stereoskanelektronskim mikroskopom
Anatomija složenog oka jednog insekta
Člankonošci kao što je muha Calliphora vomitoria također imaju složene oči
Oko europskog bizona (Bison bonasus)

Fotoreceptori su čulne ćelije ili praživotinjske organele koje u stanje nadraženosti dolaze pod uticajem energije svjetlosnog zračenja elektrotnagnetnih valova. Fotoreceptori ili vidne ćelije višećelijskih životinja pripadaju skupini primarnih čulnih ćelija, osjetljivih na dio svjetlosnog spektra od 200-800 nm. Ako su u procesu prijema adekvatnih draži, pored njih, uključeni i dodatni optički aparati (leće i sl.), takav čulni aparat označava se kao oko.

U životinjskom svijetu postoje tri osnovna stupnja složenosti funkcije vida.

(1) Razlikovanje jačine svjetlosnih draži (svjetlosti i tame) najprostiji je stupanj vida. Takvu sposobnost imaju jednostavne fotoreceptorske ćelije – bez ikakvih pomoćnih struktura (kao npr. kod maločekinjastih člankovitih glista: Oligohaeta).

(2) Razlikovanje pravaca svjetlosti, u najjednostavnijem obliku, omnogućava samo jedna fotoreceptorska ćelija, obložena peharastom pigmentnom ćelijom (kao kod mnogih glista i kopljače npr.). Do vidne ćelije mogu dospjeti samo svjetlosni zraci koji prolaze kroz otvor peharaste ćelije. Pošto su otvori mnogobrojnih peharastih ćelija različito usmjereni, životinja ima mogućnost prijema informacije o položaju izvora svjetlosti u svim dijelovima neposredne okoline. U složenijim oblicitna ovakvog čula vida, više fotoreceptorskih ćelija glupirano je u očne jame obložene različitim brojem pigmentnih ćelija . Svaka vidna ćelija ptitom raspoznaje određeni svjetlosni pravac.

(3) Viđenje slika je najviši razvojni stupanj funkcije vida. Takvu sposobnost imaju složene oči i oči tipa komore. Složene su karaktelistične za insekte i rakove, a sastavljene su od većeg broja prostih očiju. Svaka ta njihova funkcijska jedinica prikuplja svjetlosne informacije samo o ograničenom dijelu posmatranog predtneta, pa se ukupna slika dobija spajanjem dijelova tog mozaika u jedinstvenu cjelinu. Po tome je ovaj oblik fotorecepcije poznat i kao mozaični vid. Oči tipa komore imaju neke mnogoćekinjaste člankovite gliste (Polyhaeta), glavonošci i kičmenjaci. Ova pojava predstavlja jedan od najzanimljivijih primjera konvergentne evolucije, tj. evolucijskog odgovora na odgovarajuće (konvergentne) uvjete životnog okruženja. Tako su nastale istovjetne ili slične funkcijske sttukture različitog embrionskog porijekla, kod srodstveno vema udaljenih životinjskih skupina. Osnovne principe i osobenosti funckija čula vida ovog tipa mogu se razmotriti na pritnjeru parnih očiju kičenjaka, odnosno čovjeka.

Ljudsko oko je složeni organski aparat koji, pored fotoreceptorskog, sadrži i optički, zaštitni i po1noćni dio. Optički dio oka čine rožnjača, tečnost prednje očne komore, sočivo i staklasto tijelo.

Zastitni i pomoćni dijelovi oka su obrve, očni kapci, trepavice, veznjača, suzne i lojne žlijezde, te očni mišići.

U procesu smnoobavještavanja i neprekidnog podešavanja odnosa ljudskog organizma sa trajno prmjenljivm zivotnom i radnom sredinom, posebno je naglašena uloga fotoreceptora, budući da čak oko 5/6 ukupnih spoznaja o okolnom svijetu i vlastitim stanjima stičen1o putem čula vida.

Osjetni (fotoreceptorski) dio oka je mrežnjača - unutrašnji sloj očne jabučice, u kjem se nalaze specijalne ćelije čula vida. To su, ustvari, posebno podešene nervne ćelije, koje se (po karakteristicnom obliku) označavaju kao štapići i čepići (čunjići). Noralno ljudsko oko obično ima čak do 125 miliona štapica i oko 7 miliona čepića (omjer 18:1), pti čemu gustina štapića po jedinici površine raste ka perifetiji, a čepica - ka središnjetn dije1u mrežnjače. Najuže centralno po1je mežnjče (oko 1 mm2) malo je udub1jeno i sadrži samo čunjiće - to je žuta mrlja. Nekoliko milimetara dalje od nje, na mjestu gdje vlakna očnog živca ulaze u oko (vidni diskovi) , nalazi se slijepa mrlja, u kojoj uopće nema fotoreceptora.

Mrežnjaca sadrži četiti tipa molekula bjelančevine zvane opsin, koji ulazi u sastav svjetlosno-osjetljivih pigmenata: rodopsina (vidni purpur) i tri varijante jodopsina (crveni, zeleni i plavi - koji otnogućavaju viđenje odgovarajućih boja). Rodopsin se nalazi u stapićima, a jodopsini u čepićima. Kada svjetlost, kroz rožnjaču, sočivo i staklasto tijelo, dospije na fotoreceptore, ovi pigmenti se mijenjaju i razlažu na sastavne komponente. Tom ptilikom nastaje nadražaj koji se u obliku bioelekttične struje, putem očnog nerva, prenosi u odgovarajući moždani centar za "obradu" prispjelih podataka. Pritom štapići reagiraju na svjetlost slabijeg intenziteta, a čepići na jače osvjetljenje. U tami, odnosno u odsustvu svjetlosnih draži, sttuktura vidnih pigmenata se obnavlja, a za sintezu vidnog purpura neophodna je dovo1jna ko1ičina vitamina A.

Ljudsko oko raspoznaje samo usko područje elektromagnetnog spektra (vidljivi dio spektra sunčeve svjetlosti), valne dužine od 400-760 nm. Različiti čepići osjetljivi su na svjetlost njima prepoznatljivih valnih dužina, što predstavlja osnovu za stvaranje utiska o boji postnatranog predtneta. Sve moguće nijanse spektra mogu se dobiti "miješanjem" osnovnih boja - crvene, zelene i plave.

Glavno funkcijsko svojstvo štapića je uočavanje predmeta, uz nejasno viđenje njihovih obrisa, dok čepići "izoštravaju" sliku i prepoznaju boje. Čepići omogućuju precizniji vid pri dnevnotn svjetlu, ali su u sumraku veoma slabo aktivni.

Primljene svjetlosne infornacije u fotoreceptorima (nervnim putevima) prosljeđuju se do odgovarajućeg centra u potiljačnom režnju kore velikog mozga. Nadražaji iz desne strane vidnog polja svakog oka putuju ka lijevoj mozdanoj hemisferi i obratno, što je omogućeno djelitničnitn ukrštanjem vlakana očnih živaca, neposredno iza očiju. Tako se u desnoj hemisferi stiču infonnacije iz desne strane svakog oka, što odgovara lijevoj strani vidnog polja, tj. lijeva hetmisfera prima impulse s lijevih strana oba oka i vidi desnu stranu vidnog polja.

Vid, dakle, nastaje stimuiacijom nervnih ćelija mreznjace, koje u mozak šalju podatke o intenzitetu, boji i drugitn svojstvima primljenih svjetlosnih draži. Ove informnacije mozak zatitn "čita", "sređuje", "tumači" i "vidi" kao detalje slike u vidnmn polju. Zato se može reći da, u stvari, oko smno gleda, a mozak konačno vidi i dozivljava promatrane objekte i pojave.

Građa[uredi | uredi izvor]

Oko je građeno od tri očne ovojnice. Spoljna ovojnica oka se zove bionjača (Sclera) i ona je gradjena od čvrste hrskavice. U svom prednjem dijelu ona ima providni dio, kao staklo na ručnom satu. To je rožnjača ili rožnica (Cornea). Srednja očna ovojnica (Uvea) ima tri dijela. Prednji je dužica ili šarenica (Iris) sa otvorom u sredini (zjenica - (Pupilla). Iza irisa je cilijarno ili zrakasto tijelo (Corpus cilliare). Najveći dio srednje očne ovojnice zauzima sudovnjača odnosno Chorioidea, koja je građena od krvnih sudova koji ishranjuju najvažniju ovojnicu oka mrežnjaču (Retina).

Mrežnjača se sastoji od pigmentnog sloja, koji čini unutrašnjost oka mračnom, te od nervnih ćelija, štapića i čunjića, koji primaju svjetlost i pretvaraju je u električne impulse. Ti se impulsi prenose putem vidnog živca (nervus opticus) u mozak, gdje se u potiljačnom centru za vid formira slika.

U oku postoje još očno sočivo, ili leća (Lens), koje reguliše prelamanje očnih zraka, te staklasto tijelo (Corpus vitreum), želatinozna providna masa koje ispunjava unutrašnjost oka. U oku se stvara očna vodica, koja iz stražnje očne sobice stalno cirkuliše u prednju, a odatle iz ugla očne komore filtrira se u venski krvotok. Tako se u oku stalno održava providnost optičkih medija kao i stalni unutaročni pritisak.

Očna jabučica[uredi | uredi izvor]

Očna jabučica (često sinonimom za oko), godovo je sferno tijelo, koje je ispunjeno masom koja je sastavljena po principu plutajuće suspenzije; u određenim granicama može rotirati oko bilo kojeg broja osa, bez ugrožavanja položaja u orbiti ili samo marginalno.[6]Njen plašt se sastoji od tri koncentrična sloja s različitim funkcijama.

Unutrašnjost očne jabučice sadrži staklasto tijelo (Corpus vitreum), a leća (Lens) je dijeli na prednju i stražnju očnu komoru.

Vanjska ovojnica[uredi | uredi izvor]

Vanjska očna ovojnica bionjače (Tunica externa bulbi i Tunica fibrosa bulbusa) je podijeljena u dva dijela. U mjestima gdje je svjetlo ulazi u oči, prelazi u prozirnu rožnjaču (Sclera). Stalno je navlažena očnom tečnošću. Dubinski, direktno nalijže beonjaču, koja čini najveći dio preostalog vanjskog ooja očne jabučice. Na nju se vežu ekstraočni mišići koji pokreću oko u očnoj duplji. U prednjem segmentu je prekrivena i vežnjačom (Conjunctiva), tako da se samo rožnjača natapa direktno suznom tekućinom.

Srednja očna ovojnica[uredi | uredi izvor]

Srednja očna ovojnica (Tunica media bulbi ili Uvea) se sastoji od tri dijela. Sudovnjača je bogata u krvnim sudovima, opskrbljujući susjedne slojeve nutrijentima i kisikom i često je pigmentirana. Prema naprijed ide preko cilijarnog tijela (Corpus ciliare), kroz koje prolazi struktura leće i djelovi za akomodaciju oka. Najistaknutiji dio srednje ovojnice oka je šarenica (Iris). Ona regulira veličinu otora zjenice (Pupilla) i količinu svjetlosti. Njena pigmentacija određuje boju očiju.

Unutrašnja ovojnica[uredi | uredi izvor]

Unutrašnja očna ovojnica (Tunica interna bulbusa) je građena od mrežnjače. Ona uključuje svjetlosno osjetljive ćelije (fotoreceptore). Pri mjestu gdje očni nerv izlazi iz oka (optički disk), ne postoje svjetlosno osjetljive ćelije; odgovarajući dio ovog je slijepa mrlja. Poenta najoštrijieg vida je u malom polju zvanom fovea, koja se nalazi u sklopu žute mrlje (Macula lutea). Unutrašnja ovojnica također uključuje pigmentni sloj, pigmentni epitel.

Staklasto tijelo[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Staklasto tijelo

Staklasto tijelo (Corpus vitreum) je poput gela prozirna supstancu koja održava sferni oblik oka. Nalazi se unutar oka, između leće i mrežnjače i ima je mali optički efekt refrakcijskog medija (što je uključuje u „optički aparat oka“). Staklasto tijelo se sastoji od oko 98% vode, oko 2% hijaluronske kiseline i mreže kolagenih vlakana (<< 1%).

Mediji refrakcije[uredi | uredi izvor]

Grafički prikaz refrakcijskih medija

Kako bi se oko fokusiralo na intenzitet svjetlosti izvana i da se ova usmjeri na retinu, neophodni su optički djelotvorni sastojci za prelamanje svjetlla. Oni su grupirani pod pojmom "refrakcijski mediji" ili optički aparat oka, koji se sastoji od rožnjače, u leće, očne vodice i staklastog tijela. Njihovi relativni udjeli u snazi ukupne refrakcije snaga su – od prilike do prilike – različiti. Međutim, istina je da u principu rožnjača ima daleko najveću snagu, a zatim leća Ukupnost snage specijalnih medija se također zove dioptrijski aparata, s obzirom na njihovu moć u jedinicama dioptrije (DTP).[7][8]

Raznolikost očiju[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.
  2. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
  3. ^ Borovac I., Ur. (2012): Čovjek - velika ilustrirana enciklopedija. Mozaik knjiga, ISBN 978-953-196-999-4.
  4. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  5. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  6. ^ Kaufmann H. (2003): Strabismus. 3., grundlegend überarbeitete und erweiterte Auflage. Georg Thieme, Stuttgart u. a., ISBN 3-13-129723-9.
  7. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010)ː The Oxford Textbook of Medicine (5th ed.). Oxford University Press
  8. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]