Idi na sadržaj

Organela

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Prikaz specifične životinjske ćelije sa označenim organelama

Organela je specijalizovana jedinica unutar ćelije koja posjeduje specifičnu funkciju i najčešće je odvojena od ostatka ćelije lipidnom membranom.

Naziv organela dolazi od ideje da su ove srukture za ćeliju isto što i organi za organizam, pa otud deminutiv od riječi organ.

Postoji više vrsta organela, pretežno u eukariotskim ćelijama, ali postoje dokazi da se nalaze i u nekim prokariotskim ćelijama.[1]

Historija i terminologija

[uredi | uredi izvor]

Naziv organela je nastao po analogiji sa ćelijskim struktura s tjelesnim organima, o čemu svedoče najraniji radovi u kojima se spominje isključivo latinski naziv organum. Prvi koji je upotrebio deminutivni oblik „organulum“ bio je njemački zoolog Karl August Mobijus (1884.). Iz konteksta njegovog saopćenja vidljivo je da se u izboru ovog naziva ograničio na reprodukcijske strukture jednoćelijskih organizama.[2][3][4][5]

Termin organela se ustalio tek nekoliko godina kasnije kada je obuhvatio i ćelijske strukture višećelijskih organizama, o čemu svjedoči djelo „Organi ili organele“ Bengta Lidforsa iz 1915. Dvadesetih godina 19. stoljeća, organele su zadobile razna značenja, od pokretnih ćelijskih cjelina, do vanćelijskih i unutarćelijskih skeletnih sastava. Unatoč prijedlogu Alberta Frej-Vislinga (1978.) da se naziv odnosi samo na strukture koje pretvaraju energiju (centrosom, ribosom, jedarce), i tvrdnjama zagovornika endosimbiotske teorije, prema kojoj organela mora sadržavati sopstvene samoobnovljive strukture (mitohondrija, hloroplast), do danas se zadržala ranije prihvaćena definicija.

Organele su vidljive isključivo pomoču mikroskopa. Najraznovrsnije strukture organela nađene su kod eukariotskih ćelija viših organizama, iako su nedavno podneseni i dokazi o njihovom prisustvu i kod prokariota.[6] Uz već pomenute organele postoje i ćelijske strukture sastavljene od nakupina makromolekula, koje imaju određenu specifičnu funkciju, a za koje se ne može upotrijebiti isti naziv.

Organele eukariota

[uredi | uredi izvor]

Eukarioti imaju strukturno najsloženiji tip ćelija. Po definiciji, organizirani su u manje odjeljke zatvorene lipidnim membranama, koje su slične ćelijskog membrani. Veće organele, kao što su npr. jedro i vakuole, raspoznaju se već pod svjetlosnim mikroskopom, pa se ubrajaju među prva otkrića nakon izuma mikroskopa.

Veće eukariotske organele
Organela Glavna funkcija Građa Organizmi
Hloroplast (Plastid)FotosintezaDvomembranskiBiljke, ProtistiSadrži neke gene
Endoplazmatski retikulum (ER)Translacija i savijanje proteina (hrapavi ER), metabolizam lipida (glatki ER)JednomembranskiSvi eukariotiHrapavi ER je prekriven ribosomima, u obliku je pločastih kesa; glatki ER je cjevast
Golđijev aparatSortiranje i modificiranje proteinaJednomembranskiSvi eukariotiCis-strana najbliža ER-u; Trans-strana najdalje od ER-a
MitohondrijaProizvodnja energijeDvomembranskiVećina eukariotaSadrži neke gene
VakuolaPohranjivanje raznih supstanci, HomeostazaJednomembranskiEukarioti
JedraOdržavanje DNK, Transkripcija iRNKJednomembranskiSvi eukariotiSadrži genom
Manje eukariotske organele i ćelijski sastojci
Organela / Makromolekul Glavna funkcija Građa Organizmi
AkrosomPomaže fuziju spermatozoida s jajetomJednomembranskiVećina životinja
AutofagosomOdvaja citoplazmatski materijal pred razgradnjuDvomembranskiSvi eukarioti
CentriolPolazište citoskeletaCjevasti proteiniŽivotinje
Treplja (cilija)Kretanje u vanjskom medijuTubularni proteinŽivotinje, protisti, neke biljke
GlikosomProvodi glikolizuJednomembranskiProtozoa
GliokzisomPretvaranje masti u šećereJednomembranskiBiljke
HidrogenosomProizvodnja energije i vodikaDvomembranskiNeki jednoćelijski eukarioti
LizosomRazgradnja makromolekulaJednomembranskiVećina eukariota
MelanosomSkladištenje pigmentaJednomembranskiŽivotinje
MitosomNepoznatoDvomembranskiNeki jednoćelijski eukarioti
MiofibrilKontrakcija mišićaFilamenti (niti)Životinje
JedarceProizvodnja ribosomaProtein-DNK-RNKVećina eukariota
ParentesomNepoznatoNepoznatoGljive
PeroksisomRazgradnja vodik-peroksidaJednomembranskiSvi eukarioti
RibosomTranslaciatRNK-proteinEukarioti, Prokarioti
Vezikula (mjehurič)Transport tvariJednomembranskiSvi eukarioti

Ostale strukture:

Organele prokariota

[uredi | uredi izvor]

Prokarioti nemaju eukariotsku složenosti, pa se ranije smatralo da imaju jako oskudnu unutrašnju organizaciju, tj. da nemaju unutrašnje strukture sa membranama. Te su tvrdnje u pitanje dovela nedavna otkrića proteinskih mikroodeljaka i lipidnih magnetozoma.

Prokariotske organele i ćelijske strukture
Organela / Makromolekula Glavna funkcija Građa Organizmi
KarboksisomFiksiranje ugljikaProteinski omotačNeke bakterije
HlorosomFotosintezaIskorištavanje svjetlosne energijeZelene sumporne bakterije
BičKretanje u vanjskom medijuProteinsko vlaknoNeki prokarioti i eukarioti
MagnetosomMagnetna orijentacijaNeorganski kristal, lipidna membranaMagnetotaksne bakterije
NukleoidOdržavanje DNK transkripcije u iRNKDNK-proteinProkarioti
PlazmidMijenjanje DNKKružna DNKNeke bakterije
RibosomTranslacijaRNK-proteinEukarioti, Prokarioti
TilakoidFotosintezaProteini fotostrukture i pigmentiUglavnom cijanobakterije

[7][8][9][10][11][12][13][14]

Dodatne slike

[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. Kerfeld, Ca; Sawaya, Mr; Tanaka, S; Nguyen, Cv; Phillips, M; Beeby, M; Yeates, To (August 2005). "Protein structures forming the shell of primitive bacterial organelles.". Science (New York, N.Y.) 309 (5736): 936–8. doi:10.1126/science.1113397. PMID 16081736.
  2. Bütschli, O. (1888). Dr. H. G. Bronn's Klassen u. Ordnungen des Thier-Reichs wissenschaftlich dargestellt in Wort und Bild. Erster Band. Protozoa. Dritte Abtheilung: Infusoria und System der Radiolaria. str. 1412.
  3. -{Amer. Naturalist. 23, 1889, S. 183}-
  4. "Journal de l'anatomie et de la physiologie normales et pathologiques de l'homme et des animaux".
  5. Möbius, K. (1884). "Das Sterben der einzelligen und der vielzelligen Tiere. Vergleichend betrachtet". Biologisches Centralblatt. 4 (13, 14): 389–392, 448. Arhivirano s originala, 18. 7. 2011. Pristupljeno 29. 2. 2016. Nepoznati parametar |month= zanemaren (pomoć); Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |coauthors= (pomoć)
  6. Kerfeld, Ca; Sawaya, Mr; Tanaka, S; Nguyen, Cv; Phillips, M; Beeby, M; Yeates, To (2005). "Protein structures forming the shell of primitive bacterial organelles". Science. 309 (5736): 936–8. doi:10.1126/science.1113397. PMID 16081736. Nepoznati parametar |month= zanemaren (pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  7. Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-16-8 pogrešan ISBN.
  8. Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  9. Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  10. Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
  11. Ibrulj S., Haverić S., Haverić A. (2008): Citogenetičke metode – Primjena u medicini . Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo,ISBN 978-9958-9344-5-2.
  12. Hadžiselimović R., Pojskić N. (2005): Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-3-4.
  13. Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  14. Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-1-8.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]