Centriola

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
3D prikaz centriola
Prikaz presjeka centriola pod elektronskim mikroskopom

Centriole u biologiji su valjkaste mikrotubularne strukture koje se mogu pronaći u mnogim životinjskim ćelijama i algama iako one nisu uobičajene u biljnoj ćeliji.

Zidovi svake centriole se obično sastoje od 9 tripleta mikrotubula, iako ima izuzetaka; npr. kod embrija vinskih (voćnih) mušica (Drosophila) koji imaju 9 dubleta ili spremalnih ćelija i ranih embrija Caenorhabditis elegans (vrsta gliste) koji imaju 9 singleta. Par centriola međusobno povezanih i uređenih pod određenim uglom, su konstituenti strukture zvane centrosom. Centriole su strukturalno šuplji cilindar dijametra 150 nm i 300-500 nm dužine.

Centrioli uvijek dolaze u paru organizovani pod pravim uglom jedan naspram drugog. Svaki cilindar u nizu se sastoji od proteina sa kompleksnim proteinom tubulinom kao najvažnijim.

Neke ćelije, naprimjer eritrociti, nemaju centriole, dok druge, naprimjer megakariociti, sadrže više parova centriola.

Funkcije[uredi | uredi izvor]

Najvažnija funkcija centriola jeste ona u ćelijskim diobama. Više centriola obrazuju pericentriolarni materijal (PCM) koji igra važnu ulogu u stvaranju diobenog vretena. Funkcija diobenog vretena je usko povezana sa hromosomima i njihovom kretanju u ćelijskoj diobi. Neke životinjske ćelije su sposobne da vrše podjelu hromozoma bez centriola npr. u ženskoj mejozi. Centriole igraju ulogu u procesu mitoze i muškoj mejozi. Tokom ćelijske diobe (S faza) centriole se dupliciraju i kreću ka suprotnim polovima, tako da postoji jedan par za svaku kćerku ćeliju.

U replikaciji, svaki novi parni set centriola se sastoji od: orginalne centriole, plus novonastala centriola. Ako centriole služe u formiranju motiletnih organela, bičevi i treplje, onda dvije starije centriole, majke centriole, postaju bazalno tijelo koje je srž tih organela.