Njemački kancelar
| Savezni kancelar Savezne Republike Njemačke | |
|---|---|
 | |
| Status | Šef vlade |
| Sjedište | Savezni ured, Berlin (primarno) Palais Schaumburg, Bonn (sekundarno) |
| Predlagač | Predsjednik Njemačke |
| Imenuje ga |
|
| Mandat | Odgovara zakonodavnom periodu Bundestaga, može se obnoviti |
| Osnivanje |
|
| Prvi nosilac | Otto von Bismarck (Kancelar Njemačkog carstva) |
| Plata | 255,150 € godišnje[1] |
| Veb-sajt | bundeskanzlerin |
Njemački kancelar, službeno savezni kancelar Savezne Republike Njemačke (njemački: Bundeskanzler(in) der Bundesrepublik Deutschland), šef je vlade Njemačke, kao i vrhovni zapovjednik njemačkih oružanih snaga tokom rata. Kancelara bira Bundestag (donji dom Saveznog parlamenta) na prijedlog saveznog predsjednika i bez rasprave (član 63. njemačkog ustava).[2]
Trenutni kancelar je Olaf Scholz, koji je izabran 8. decembra 2021. godine.[3]
Uloga
[uredi | uredi izvor]Njemački ustav iz 1949. godine, Osnovni zakon (Grundgesetz), daje kancelaru široka ovlaštenja za pokretanje vladine politike. Iako se funkcija kancelara često smatra najmoćnijom u njemačkom političkom sistemu i kao takva se smatra u njemačkoj javnosti, to je tek treća najviša funkcija, nakon šefa države, predsjednika Njemačke i predsjednika Bundestaga, položaj sličan predsjedniku saveznog parlamenta.
Kancelarski autoritet proizilazi iz odredbi Osnovnog zakona i u praksi iz njihovog statusa lidera stranke (ili koalicije stranaka) koji imaju većinu mjesta u Bundestagu (saveznom parlamentu). S izuzetkom Helmuta Schmidta i Olafa Scholza, kancelar je također bio predsjednik njihove sopstvene stranke. To je bio slučaj s kancelarom Gerhardom Schröderom od 1999. godine sve dok nije podnio ostavku na mjesto predsjednika SPD-a 2004. godine.
Prvi kancelar, Konrad Adenauer, postavio je mnoge presedane koji se nastavljaju i danas i uspostavio kancelariju kao jasan fokus moći u Njemačkoj. Prema odredbama Osnovnog zakona koje su mu dale ovlasti da postavlja smjernice za sva polja politike, Adenauer je skoro sve važne odluke pripisivao sebi. Često je svoje ministre tretirao kao samo produžetke svog autoriteta, a ne kao kolege. Dok su njegovi nasljednici imali tendenciju da budu manje dominantni, kancelar je stekao dovoljno ovlaštenja po službenoj dužnosti (pored njegovih/njenih ustavnih ovlaštenja) da Njemačku stručnjaci za ustavno pravo često opisuju kao "kancelarsku demokratiju".
Sastav federalnog kabineta određuje kancelar. Predsjednik formalno imenuje i razrješava ministre u kabinetu, na preporuku kancelara; nije potrebno odobrenje parlamenta. Prema Osnovnom zakonu, kancelar može odrediti broj ministara u kabinetu i diktira njihove konkretne dužnosti. Kancelar Ludwig Erhard je sredinom 1960-ih imao najveći kabinet sa 22 ministra. Helmut Kohl je predsjedavao sa 17 ministara na početku svog četvrtog mandata 1994. godine; kabinet iz 2002. godine, drugi kancelara Gerharda Schrödera, imao je 13 ministara, a prvi kabinet Angele Merkel imao je 15 ministara.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Das Amt des Bundeskanzlers: Einzelfragen zur Vergütung und weiteren Leistungen" (PDF) (jezik: njemački). Wissenschaftliche Dienste des Deutschen Bundestages. 30. 7. 2020. str. 3. Pristupljeno 19. 1. 2023.
- ^ Parliamentary Council of the Federal Republic of Germany. "Basic Law for the Federal Republic of Germany". Wikisource (jezik: engleski). Wikimedia. Arhivirano s originala, 28. 1. 2021. Pristupljeno 24. 11. 2020.
- ^ "Olaf Scholz je novi kancelar Njemačke". Klix.ba. 8. 12. 2021. Pristupljeno 8. 12. 2021.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
 Njemačko Carstvo(1871–1918) | |
|---|---|
.svg){kind=small} Vajmarska Republika (1919–1933) | |
.svg){kind=small} Nacistička Njemačka(1933–1945) | |
.svg){kind=small} Savezna RepublikaNjemačka (od 1949) | |
