Historija Njemačke (1945–1990)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke 7. maja 1945. zvanično je okončan Drugi svjetski rat u Evropi. Ova kapitulacija dogodila se nakon intenzivnih borbi između savezničkih snaga (Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i drugih) i njemačkih vojnih snaga. Nakon potpisivanja kapitulacije, njemačke oružane snage su se formalno predale saveznicima.[1]

Zastava Zapadne i Istočne Njemačke

Period nakon Drugog svjetskog rata (1945 - 1949)[uredi | uredi izvor]

Nakon poraza Trećeg Rajha u Drugom svjetskom ratu, zemlja je podijeljena na četiri okupacione zone, koje su kontrolisali saveznici: Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez. Zapadne okupacione zone (američka, britanska i francuska) postepeno su se ujedinile i formirale Saveznu Republiku Njemačku (Zapadna Njemačka) 1949. godine, dok je Sovjetska okupaciona zona postala Njemačka Demokratska Republika (Istočna Njemačka).[2]

Okupacione zone u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata

Zapadna Njemačka[uredi | uredi izvor]

Zapadna Njemačka (njem. Westdeutschland), historijski i najčešći je naziv za Saveznu Republiku Njemačku (njem. Bundesrepublik Deutschland) od njezinog osnivanja 1949. pa do ponovnoga ujedinjenja 1990. godine kada je Istočna Njemačka postala dio Savezne Republike. Od 1990., pa do danas, Savezna Republika Njemačka je poznata pod običnijim i kraćim nazivom Njemačka.

Prvog jula 1948. vojni guverneri Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država predali su frankfurtske dokumente zapadnonjemačkim premijerima, papire u kojima su iznijeli svoje predstave o formiranju zapadnonjemačke države. Nakon toga su se vođe država posavjetovale i od 8. do 10. jula 1948. donijele Koblenške odluke u kojima su objasnile da nije potrebno osnivanje nove države, već samo reorganizacija Njemačke. Članovi ustavotvorne skupštine trebali su biti izabrani od strane regionalnih parlamenata, a ne direktno. Od 10. do 23. augusta 1948. održana je ustavna konvencija na Herrenchiemseeu radi pripreme te skupštine.[3]

Prvog septembra 1948. 65-člani Parlamentarni savjet, pod predsjedanjem Konrada Adenauera, sastao se u Zoološkom istraživačkom muzeju Alexander Koenig u Bonnu i u narednim mjesecima izradio Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke. U aprilu 1949. tri zapadne sile odlučile su zamijeniti vojne uprave u prethodno ujedinjenim zapadnim zonama trosavezničkom Visokom komisijom i učvrstiti okupacijski statut. 8. maja 1949. članovi Parlamentarnog savjeta predstavili su Temeljni zakon. 10. maja Parlamentarni savjet raspravljao je o pitanju "privremenog sjedišta" parlamenta i vlade. Odlučeno je da Bonn bude izabran sa 33 glasa za i 29 protiv, umjesto Frankfurta na Majni. Ostali gradovi koji su ranije bili u razmatranju bili su Kassel i Stuttgart. Nešto kasnije, neki parlamentarni zastupnici su priznali da su bili pod utjecajem prilikom glasanja. Međutim, istražno povjerenstvo Njemačkog parlamenta nije moglo utvrditi da li su u tom kontekstu također davana mita. 12. maja 1949. tri zapadna vojna guvernera odobrila su Temeljni zakon uzimajući u obzir odredbe okupacijskog statuta. Istog dana, Sovjetski Savez je završio blokadu Berlina.

Savezna Republika Njeemačka ili Zapadna Njemačka na karti Evrope

Istočna Njemačka[uredi | uredi izvor]

Istočna Njemačka, zvanično Njemačka demokratska republika (NjDR), (njemački; Deutsche Demokratische Republik (DDR)) nastala je kao rezultat političkih i vojnih događaja nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Istočna Njemačka, ili Njemačka Demokratska Republika (NDR), službeno je osnovana 7. oktobra 1949. godine. Istočna Njemačka postala je socijalistička država pod kontrolom Sovjetskog Saveza. Njemačka Komunistička Partija (SED) vodila je politički sistem i imala kontrolu nad svim aspektima društva.

Istočna Njemačka imala je planiranu privredu, gdje su državne vlasti kontrolirale proizvodnju i raspodjelu resursa. Politika Istočne Njemačke bila je usmjerena prema socijalističkim idejama, a društvo je bilo usmjereno prema kolektivizmu i jednakosti.

Granica između Istočne i Zapadne Njemačke bila je čvrsto kontrolirana, a izgradnja Berlinskog zida 1961. godine dodatno je ograničila slobodu kretanja između dva dijela grada Berlina.

Istočna Njemačka postojala je sve do pada Berlinskog zida 1989. godine, kada su se dogodili masovni prosvjedi i migracije stanovništva. Uslijedila je reunifikacija Njemačke, a Istočna Njemačka je prestala postojati kao nezavisna država.[4]

Njemačka Demokratska Republika ili Istočna Njemačka na karti Evrope

Hladni rat[uredi | uredi izvor]

Nakon formiranja dvije njemačke države, Njemačka je postala središnja tačka konflikta između Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika na zapadu i Sovjetskog Saveza i istočnog bloka na istoku. Njemačka je postala simbol podjele Evrope na Istočni i Zapadni blok.

Savezna Republika Njemačka (SRN) je ušla u sastav NATO-a 9. maja 1955. godine. To se dogodilo kao dio procesa integracije SRN u zapadne vojne i političke saveze nakon Drugog svjetskog rata. Ulazak SRN-a u NATO bio je važan korak u ponovnom uključivanju Njemačke u međunarodnu zajednicu nakon razdoblja podjele i posljedica rata.

14. maja 1955. godine kao odgovor na ulazak Zapadne Njemačke u NATO, formiran je Varšavski ugovor. Varšavski ugovor je sastavio Nikita Hruščov godine 1955. te je bio potpisan u Predsjedničkoj palači u Varšavi (odatle naziv) 14. maja 1955., i tako prvi put su se dvije ideologije sukobile na teritoriji podijeljene Njemačke.[5]

Vojni savezi u 1955. godini, koji su uzrokovali da se nad Evropom prostre Željezna zavjesa.

Berlinski zid[uredi | uredi izvor]

Berlinski zid bio je fizička barijera koja je od 13. augusta 1961. do 9. novembra 1989. dijelila njemački grad Berlin na Istočni i Zapadni Berlin. Zid je predstavljao simbol Hladnog rata i podjele Njemačke, te je bio središnji element podjele između Istočne i Zapadne Evrope.

Izgradnja zida započela je iznenada 13. augusta 1961. godine. Ograda je prvobitno bila sastavljena od žičane ograde, ali tokom godina je zamijenjena betonskim zidom visokim oko 3,6 metara. Zid je bio opremljen stražarnicama, kontrolnim tačkama i sistemom osmatranja.

Istočna Njemačka izgradila je zid kako bi spriječila masovne migracije stanovništva iz Istočne Njemačke prema Zapadnoj Njemačkoj i Zapadnom Berlinu. Tokom godina, oko 2,5 milijuna ljudi je prebjeglo iz Istočne Njemačke u potrazi za slobodom, boljim uvjetima života i većim mogućnostima na zapadu.

Izgradnja Berlinskog zida rezultirala je jasnom podjelom Berlina na Istočni i Zapadni dio. Zid je ograničavao slobodu kretanja ljudi, razdvajao porodice i prijatelje, te stvarao velike političke i socijalne napetosti.

Tokom postojanja zida, najmanje 138 ljudi je izgubilo živote pokušavajući prijeći granicu. Mnogi su koristili rizične metode kao što su preskakanje zida, tuneliranje ili korištenje improviziranih letjelica. No, Istočna njemačka vojska je vršila nadzor i koristila smrtonosnu silu kako bi zaustavila bijeg preko granice.

Tokom godina, postojali su brojni mirnodopski prosvjedi i otpori prema zidu. Jedan od najpoznatijih događaja je bio protesta 17. juna 1953., kada je nekoliko hiljada radnika u Istočnoj Njemačkoj demonstriralo protiv političkog i privrednog sistema. Prosvjednici su se suočili s brutalnim gušenjem protesta uz upotrebu sile od strane vlasti.[6]

Ostaci nekadašnjeg simbola podijele Evrope

Ostpolitik i Détente[uredi | uredi izvor]

Ostpolitika se odnosi na vanjsku politiku Savezne Republike Njemačke (SRN) i politiku prema Njemačkoj između 1969. i 1989. godine, koja se odnosila na tadašnje zemlje Varšavskog pakta. U uslovima Hladnog rata, definirana Ostpolitika započela je s vladom Willyja Brandta (iz SPD partije) kao saveznog kancelara i Waltera Scheela (FDP) kao ministra vanjskih poslova. Ova politika je imala za cilj, u užem smislu riječi, postizanje pomirenja s Sovjetskim Savezom i zemljama Istočne Evrope. U širem smislu, termin Ostpolitika se također koristi za opisivanje vanjske politike prema Sovjetskom Savezu i njegovim nasljednicima, kao i prema (bivšim) postkomunističkim državama članicama Varšavskog pakta od 1990. godine.

Izraz "Nova Ostpolitika" posebno se odnosi na politiku sporazumijevanja i provedbu političkog načela "promjene putem približavanja", koje je utvrdio Egon Bahr, posebni ministar za posebne zadatke pod vodstvom Brandta, za odnos SRN prema Njemačkoj Demokratskoj Republici i susjednim istočnoevropskim zemljama. Ona označava postupno prevladavanje statusa quo politike obje njemačke države putem istočnih ugovora sve do početka mirne revolucije u DDR-u 1989. godine. "Prevladavanje statusa quo" u ovom kontekstu označava ispunjenje zahtjeva u Preambuli Temeljnog zakona (Grundgesetz) koji je do 1990. godine propisivao obavezu ponovnog ujedinjenja Njemačke ("Cijeli njemački narod poziva se da u slobodnom samoodređenju ostvari jedinstvo i slobodu Njemačke").

Važan suparnik ove politike bila je politika Mihaila Sergejeviča Gorbačova, generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza od 1985. do 1991. godine, koja je bila jedan od ključnih faktora koji su doveli do ponovnog ujedinjenja Njemačke za vrijeme mandata saveznog kancelara Helmuta Kohla.

Već za vrijeme vlade Konrada Adenauera, znakovi napetosti zapadnonjemačke politike prema istoku mijenjali su se u pravcu politike sporazumijevanja. Godine 1955. Savezna Republika Njemačka prvi put uspostavlja diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom i s njim potpisuje ekonomski i repatrijacijski sporazum 1958. godine. Hallsteinova doktrina, objavljena 1955. godine, isključivala je diplomatske odnose sa svim državama koje su priznale DDR.

Krajem Adenauerove ere, kancelar je u martu 1958. godine pokušao prvi pristup novoj istočnoj politici: bez obzira na javnost, razmatrao je s ambasadorom Andrejem Andrejevičem Smirnovim mogućnost da Sovjetski Savez prizna DDR kao neutralnu državu sa statusom Austrije, što znači slobodno samoopredjeljenje uz međunarodno garantiranu neutralnost. Nije se govorilo o mogućnosti ponovnog ujedinjenja, Adenauer je naglasio da on gleda na stvar "ne s gledišta njemačkog nacionalizma". Očito je bio spreman staviti po strani zahtjev za ponovnim ujedinjenjem iz Temeljnog zakona, ako bi se samo poboljšala životna situacija građana DDR-a. Pokušaj je ostao bez uspjeha. Uskoro su se, međutim, pojavili novi konflikti poput Berlinske krize od 1958. godine, izgradnje Berlinskog zida od strane DDR-a 1961. godine i kubanske krize 1962. godine. Istovremeno, super-sile su doživjele globalni proces svijesti u vezi s problemima nuklearne politike i situacije atomskog pat-položaja koji je već bio postignut u tim godinama. To je dovelo od 1962. godine do nastavka oprezne politike uspostave kontakta s istočnoevropskim zemljama Rumunijom, Bugarskom, Mađarskom i Poljskom, posebno putem uspostavljanja trgovačkih misija Savezne Republike Njemačke. Ove su zemlje smatrane prikladnim partnerima za sporazumijevanje jer su težile političkoj neovisnosti od Sovjetskog Saveza. Ova inicijativa je propala jer se posebna problematika vezana za DDR u ovom diskursu u potpunosti ignorirala, ali i zbog toga što su kontakti ostali ispod razine diplomatskih odnosa, s obzirom na Hallsteinovu doktrinu i snažne snage unutar Adenauerove vlade. Rezultat je bio odbrambena reakcija cijelog Istočnog bloka.

1970. godine po prvi put su se sastali čelnici dvije podijeljenje Njemačke: Willy Brandt (lijevo na slici) tadašnji kancelar Savezne Republike Njemačke i Willi Stoph (desno na slici) predsjedavajući Vijeća ministara Demokratske Republike Njemačke

Détente[uredi | uredi izvor]

Détente (francuski za 'opuštanje'; francuska izgovor: detɑ̃t) je opuštanje napetih odnosa, posebno političkih, putem verbalne komunikacije. Ovaj diplomatski termin potječe iz 1912. godine, kada su Francuska i Njemačka neuspješno pokušavale smanjiti napetosti.

Termin se često koristi kada se govori o periodu općeg smanjenja geopolitičkih napetosti između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država tokom Hladnog rata. Détente je započeo 1969. godine kao ključni element vanjske politike predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Richarda Nixona. U nastojanju da izbjegne eskalaciju sukoba s Istočnim blokom, Nixonova administracija promovirala je veći dijalog s sovjetskom vladom radi olakšavanja pregovora o kontroli naoružanja i drugih bilateralnih sporazuma. Détente je poznata na ruskom kao разрядка (razryadka), što otprilike znači "opuštanje napetosti.

Manje od deset godina nakon početka izgradnje Berlinskog zida, bivši saveznici su započeli razgovore o preispitivanju statusa Berlina. rezultirajući Četveromjesni sporazum o Berlinu nije promijenio status okupiranih zona grada, ali je značajno poboljšao putovanje i komunikaciju između istočnih i zapadnih dijelova. Američki državni sekretar William Rogers potpisao je sporazum 3. septembra 1971. godine zajedno s britanskim, francuskim i sovjetskim ministrom vanjskih poslova.

Četveromjesni sporazum je, na neki način, nastavak Nixonove politike detante s Sovjetskim Savezom, kao i pristupa Kancelara Zapadne Njemačke Willyja Brandta prema istoku. Nakon preuzimanja vlasti 1970. godine, Kancelar Brandt se bavio zadatkom normalizacije odnosa između dvije njemačke države.

Iako je Ostpolitik zabrinuo neke američke stručnjake za vanjsku politiku, koji su smatrali da ovaj pristup legitimizira postojanje komunističkih država i oslabljuje Zapad, administracija Nixona je podržavala napore Savezne Republike Njemačke da ublaže tenzije s Istočnom Njemačkom. Kao članovi Nacionalnog sigurnosnog vijeća, Henry Kissinger i Helmut Sonnenfeldt stalno su pratili razvoj događaja između Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike kako bi osigurali američke interese u inostranstvu, posebno u vezi sa Sovjetskim Savezom.

Kopija obavještajnog izvještaja Državnog departmana, koja se nalazila u Sonnenfeldtovim dokumentima, otkriva optimističku analizu Ostpolitika, naglašavajući da "promjena Zapadne Njemačke praktično dovodi sve države NATO-a u istu liniju politike prema Varšavskom paktu".

Brandtova Ostpolitik i Nixonova detanta nisu bile identične metode za rješavanje odnosa s Istočnom Evropom i Sovjetskim Savezom. Međutim, oba lidera su nastojala ublažiti neprijateljstva između Istoka i Zapada putem mirnih politika. Kroz potvrdu stabilnog statusa Berlina, Četveromjesni sporazum je omogućio daljnje pregovore između Istočne i Zapadne Njemačke, te između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. U osnovi, sporazum je omogućio daljnji napredak Ostpolitika i detante postavljanjem Njemačke na put ujedinjenja i otvaranjem prostora za produktivne pregovore između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza.[7]

Predsjednik SAD-a Richard Nixon u Berlinu 1969.godine

Pad Berlinskog zida i ponovno ujedinjenje[uredi | uredi izvor]

U kontekstu dezintegracije komunističkog bloka okupljenog oko Sovjetskog Saveza, dugogodišnji efektivni vladar DDR-a Erich Honecker, ("Generalni sekretar Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja") je 18. oktobra 1989. godine podnio ostavku. Makar je Honecker još u januaru 1989. godine javno davao prognoze da će Berlinski zid stajati još 50 do 100 godina, ubrzani slijed događaja koji je poslije prepoznat kao mirna revolucija u DDR-u 1989. godine ga je demantirao. U septembru 1989. godine su izbile demonstracije širom Istočnje Njemačke. Ispočetka su demonstranti bili uglavnom ljudi koji su htjeli emigrirati na Zapad, te su uzvikivali/pjevali parolu "Wir wollen raus!" ("Želimo van!"). Potom su demonstranti počeli uzvikivati "Wir bleiben hier!" ("Ostajemo ovdje!"), naznačujući da žele da Zapad dođe u njihov zavičaj, umjesto da oni napuste svoj zavičaj. Kako komunističke vlasti nisu pokazivale odlučnost da primijene silu protiv demonstranata (demonstracije su bile ilegalne: u komunističkoj zemlji se jedino smije izražavati potporu režimu, protivljenje politici vlasti je "kontrarevolucionarna djelatnost" i strogo je kažnjivo), demonstracije su potrajale i postajale sve masovnijima: vrhunac im je bio 4. novembra , kada se oko pola milijuna demonstranata okupilo na Alexanderplatzu u Istočnom Berlinu.

Pod pritiskom demonstracija i međunarodne situacije gdje su se ljuljali svi režimi u Istočnoj Evropi, politbiro Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja (SED) na čelu s Honneckerovim nasljednikom Egonom Krenzom je 9. novembra 1989. godine odlučio dopustiti emigriranje na Zapad (u komunističkim i drugim totalitarističkim zemljama, najvažnije odluke ne donose državne vlasti, nego središnja tijela vladajuće partije). Na konferenciji za novinare je predstavnik Politbiroa za javnost (i šef SED-a za Istočni Berlin) Günter Schabowski nespretno najavio da će odluka "stupiti na snagu odmah, bez odgađanja" - makar je Politbiro odredio da odluka treba stupiti na snagu sutradan, kako bi se istočnonjemački graničari pripremili za otvaranje prijelaza. Izjave Schabowskog su u 19:17 sati prenijeli zapadnonjemački elektronski mediji, koji je mogao pratiti i pretežni dio istočnonjemačkog stanovništva; ubrzo su se pred šest prijelaza iz Istočnog u Zapadni Berlin počeli okupljati građani DDR-a koji su odmah htjeli na Zapad. Zbunjeni graničari - koji još nisu dobili naloge da ikoga puštaju - suočili su se velikom masom ljudi: nitko nije imao odlučnosti da odobri upotrebu sile koja bi ih mogla zadržati. U 22:45 sati je Harald Jäger, neposredni zapovjednik prijelaza na Bornholmer Straße naredio graničarima da otvore prijelaz i da se pusti ljude u Zapadni Berlin: na drugoj strani su ih dočekali Zapadni Berlinčani s cvijećem i šampanjcem; prizor grljenja i plesa kojega su prenosile televizijske postaje je emocionalno potresao čitavu Njemačku, čiji je narod doživljavao kraj nametnute podijeljenosti.

Već 9. novembra 1989. godine[8] ljudi su samoinicijativno počeli fizički razbijati dijelove Zida, a 13. novembra je istočnonjemačka vojska počela s organiziranim uklanjanjem nekih njegovih dijelova. Državljanima DDR-a je bilo odmah omogućeno da prelaze iz Istočnog u Zapadni Berlin; međutim pogranična služba je do 23. novembra 1989. godine još uvijek ograničavala ulazak zapadnonjemačkim državljanima u Istočni Berlin. Službeno Ponovno ujedinjenje Njemačke je nastupilo 3. oktobra 1990. godine.[9]

Nijemci stoje na vrhu zida na dan njegovog pada 9.novembra 1989. god: u pozadini su Brandenburška vrata

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Kapitulacija Njemačke 1945. godine". https://www.bundesarchiv.de/. Vanjski link u parametru |website= (pomoć)
  2. ^ "Podijeljenja Njemačka".
  3. ^ Elias, Norbert (1992). Studija o Nijemcima.
  4. ^ "Demokratska Republika Njemačka - 40 godina u 40 minuta".
  5. ^ "Istok i Zapad - Usporedba".
  6. ^ "Izgradnja zida i dokumenti državne tajnosti".
  7. ^ "Richard Nixon Foundation".
  8. ^ "Pad Berlinskog zida".
  9. ^ "Historija Njemačke - Put ka ujedinjenju".