Linija pacova

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Linija pacova bila je, od američkih vojnih i tajnih službi nazvana linija bijega njemačkih nacističkih i SS oficira, te oficira hrvatskog ustaškog pokreta iz Evrope poslije drugog svjetskog rata u pravcu Južne Amerike. Zbog učestvovanja visokih svećenika katoličke crkve i pomoći Vatikana ta je linija nazvana Samostanska linija. Organizovanje bijega bilo je potpomognuto i od američkih tajnih službi.

Linija bijega vodila je obično preko Italije, Južnog Tirola i Rima prema Južnoj Americi. Zbog već pripremljenih uslova za bijeg i financijske podrške koja je bila financirana prebačenim novcem iz nacističke Njemačke, bjegunci su najčeče bježali u Argentinu, ali i zemlje Bliskog Istoka. Ovom su linijom mnogi ratni zločinci, visoki oficiri SS, ustaškog pokreta i drugih saradnika nacista pobjegli na sigurno, zastičeni novim identitetom i financijskom podrškom, kao i političkom zaštitom režima u Argentini, Brazilu i Paragvaju.

Organizacija bijega[uredi | uredi izvor]

Jednu od vodećih funkcija u organizaciji bijega imao je hrvatski katolički svećenik franjevačkog reda, rođen u Brčkom Krunoslav Draganović, koji je već 1943. godine pripremao u saradnji sa austrijskim biskupom Aloisom Hudalom, bijeg i prikrivanje ustaških oficira. Nazvan Zlatnim svećenikom, Draganović je nacistima osiguravao propusnice (italijanski: Carta di riconoscimento), koje je Austrijski ured, jedno nezvanično zastupništvo u Rimu izdavalo. Dokazano je da je Draganović do 1962. godine radio za američku tajnu sluzbu CIC, a tvrdi se da je radio i za britansku, sovjetsku i jugoslovensku tajnu službu. Izdavanjem viza za boravak u Argentini, nacistima je davan novi identitet te preko italijanskog Crvenog križa nestajali su u Južnoj Americi. Podršku Draganoviću davala je i njemačka organizacija Stille Hilfe, koja je potpomagana iz visokih njemačkih crkvenih krugova.

Nacistički i ustaški bjegunci su u nekim slučajevima dobijali krivotvorene dokumente na ime nestalih Židova iz koncentracionih loogora. Pomoć su dobijali iz argentinskog konzulata u Barceloni u zamjenu za visoke honorare izdavane su vize bez naknadnih kontrola identiteta. Španski diktator Franco direktno je pomagao bjegunce, te bi organizirao bjeguncima novčanu pomoć i startni kapital za odlazak u Argentinu. Brodske karte bi plaćao obično Crveni križ. Američka tajna služba otkrila je rano organizaciju i njene članove, ali ih je, kao i neke bjegunce vrbovala u svoje redove.

Ovim je kanalom pobjegao i hrvatski poglavnik Ante Pavelić, koji je dolaskom u Argentinu proglasio izbjegličku vladu, koja nikada nije bila međunarodno priznata. Također saradnici Vichy režima iz Francuske, belgijski kolaborateri, vojnici armije generala Wlassova, kao i pripadnici jedinica SS iz zemalja istočne i južne Evrpoe su ovim kanalima izbjegli u Južnu Ameriku.

Poznatiji bjegunci između oko 300 njemačkih visokih nacističkih funkcionera su: Klaus Barbie, Gerhard Bohne, Adolf Eichmann, Berthold Heilig, Josef Mengele, Erich Priebke, Walter Rauff, Eduard Roschmann, Josef Schwammberger, Franz Stangl, Gustav Wagner, Friedrich Warzok i Ludolf-Hermann von Alvensleben.


Reference[uredi | uredi izvor]


Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Aarons, Mark, and Loftus, John. 1991. Unholy Trinity: The Vatican, The Nazis, and the Swiss Bankers. New York: St. Martin's Press, 1991; revised, 1998.
  • Goñi, Uki. 2003 (revised). The Real Odessa: Smuggling the Nazis to Perón's Argentina. London: Granta.
  • Graham, Robert, and Alvarez, David. 1998. Nothing Sacred: Nazi Espionage against the Vatican, 1939-1945. London: Frank Cass.
  • Phayer, Michael. 2008. Pius XII, The Holocaust, and the Cold War. Indianapolis: Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34930-9.
  • Sereny, Gitta. 1977. Into That Darkness. London: Picador.
  • Steinacher, Gerald. 2006. The Cape of Last Hope: The Flight of Nazi War Criminals through Italy to South America, in Eisterer, Klaus; Bischof, Günter (ed.) (2006). Transatlantic Relations: Austria and Latin America in the 19th and 20th Century (Transatlantica 1), pp. 203–24. New Brunswick: Transatlantica.
  • Wiesenthal, Simon. 1989. Justice not Vengeance. London: Weidenfeld & Nicolson.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]