Masakri u Transilvaniji 1848–1849.

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Masakri u Transilvaniji 1848–1849.
LokacijaRumunija
Datum1848–1849.
Vrsta napadaMasovna ubistva civila
Mrtvih

Masakri 1848–1849. u Transilvaniji počinjeni su tokom Mađarske revolucije. Prema istraživanju mađarskog historičara Ákosa Egyeda, 14.000 do 15.000 ljudi masakrirano je u Transilvaniji u tom periodu. Među žrtvama je bilo 7500–8500 Mađara, 4400–6000 Rumuna i približno 500 Transilvanijskih Sasa, Armena, Jevreja i pripadnika drugih grupa.[1]

Masakri nad Mađarima[uredi | uredi izvor]

Dana 18. oktobra 1848. Rumuni su napali i ubili stanovnike sela Kisenyed (Sângătin), u blizini Nagyszebena (Sibiu).[2][3] Drugi važan događaj u sukobu 1848–1849. bio je masakr u Nagyenyedu (Aiud) (8. i 9. januara 1849); Rumuni su tada masakrirali 600–1000 ljudi u gradu.[4] Osim toga, trupe transilvanijskih Rumuna u organizaciji Avrama Iancua, koje su podržavale cara Austrije, borile su se protiv organizovanih mađarskih snaga iz Zalatne (Zlatna) i Körösbánya (Baia de Criș).[5]

U borbi kod Zalatne u oktobru 1848. ubijeno je otprilike 640 građana,[6] među kojima su bili učitelji, svećenici, ljekari i trgovci. Iz gradske riznice opljačkano je 13.000 zlatnika i 20.000 srebrnjaka. Masakr je potakao i vodio lokalni rumunski advokat Petru Dobra.[7] U Boklyi je ubijeno 30 Mađara.[8] Približno 200 Mađara ubijeno je u Gerendkeresztúru (Grindeni),[8] a devedesetak pretučeno nasmrt u blizini Marosújvára (Ocna Mureș).[9]

Hronološki spisak[uredi | uredi izvor]

Masakri sa zabilježenim, većinom civilnim mađarskim žrtvama dogodili su se u sjedećim mjestima:

Masakr Datum Lokacija Županija Današnji naziv Žrtve Napomene
Algyógy Oktobar 1848. Algyógy Hunyad Geoagiu 85[10] Većinom civili
Borosbocsárd Oktobar 1848. Borosbocsárd Alsó-Fehér Dio Ighiua 73 Većinom civili[10]
Diód Oktobar 1848. Diód Alsó-Fehér Stremț 25 Lokalne plemićke porodice[11]
Gyulafehérvár Oktobar 1848. Gyulafehérvár Alsó-Fehér Alba Iulia 42 Masovna tortura, paljevina i masakr nad civilima[10]
Gerendkeresztúr Oktobar 1848. Gerendkeresztúr Torda Dio Chețanija 200 Civili[10]
Székelykocsárd Oktobar 1848. Székelykocsárd Aranyosszék Lunca Mureșului 60 Civili[10]
Hátszeg Oktobar 1848. Hátszeg Hunyad Hațeg 15 Civili masakrirani po zapovijedi rumunskog pravoslavnog sveštenika[10]
Marosújvár Oktobar 1848. Marosújvár Alsó-Fehér Ocna Mureș 90 Civili koji su živjeli u gradu[10][12]
Mikeszásza Oktobar 1848. Mikeszásza Alsó-Fehér Micăsasa 150 Masakrirani svi lokalni stanovnici osim jedne porodice[13]
Kisenyed 14. oktobar 1848. Kisenyed Alsó-Fehér Sângătin 140–175 Civili[12]
Zalatna 22–24. oktobar 1848. Zalatna Alsó-Fehér Zlatna 700 (Mađari, Nijemci)[14] Svi mađarski civili pobjegli su iz grada, ali su napadnuti kod sela Presaca Ampoiului i masakrirani bez izuzetka. Grad je potpuno uništen.[10][15][16]
Magyarigen 29. oktobar 1848. Magyarigen Alsó-Fehér Ighiu 200 Masakrirano je cjelokupno mađarsko stanovništvo u selu, osim mađarskog svećenika.[17][18]
Boklya 30. oktobar 1848. Boklya Bihar Bochia 30[10] Većinom civili
Felvinc 13. novembar 1848. Felvinc Aranyosszék Unirea 200[10] Cijelo je selo uništeno, a većina civila masakrirana.
Köpec 9. decembar 1848. Köpec Háromszék Căpeni 51[19] Nakon pobjede carskih trupa kod Hídvég nad Sekeljima iz županije Háromszék, Austrijanci su poslali rumunske i saske pobunjenike, koji su im pružali podršku u bici, da opljačkaju selo. Pobunjenici su spalili selo, ubivši 51 osobu, među njima čak i penzionisanog oficira carske vojske koji je tu živio.[19]
Hétfalu 23. decembar 1848. Hétfalu Brassó Sedam sela 55[20] Velika jedinica rumunskih pobunjenika stigla je, spalila i opljačkala ove lokalitete, ubivši 55 Čango-Mađara.[20]
Nagyenyed 8–17. januar 1849. Nagyenyed Alsó-Fehér Aiud 600–1000[4] Većinom civili. Cijeli grad s drevnim koledžom Bethlen spaljen je i uništen,[4][15] uz masovna silovanja i torture.[21]
Alsójára 15. januar 1849. Alsójára Torda Iara 150 Civili[22]
Borosbenedek Januar 1849. Borosbenedek Alsó-Fehér Benic 400[10] Po naredbi rumunskog grkokatoličkog svećenika pobijeno je cjelokupno mađarsko stanovništvo.[15]
Hari Januar 1849. Hari Alsó-Fehér Heria 18
Abrudbánya 9. i 17. maj 1849. Abrudbánya Alsó-Fehér Abrud 1100–1200 Masovne torture i silovanja. Žrtve su većinom bili lokalni rudari i gradski službenici, s cijelim njihovim porodicama.[10]
Bucsesd 9. maj 1849. Bucsesd Hunyad Buceș 200[10]

Ova tabela sadrži samo evidentirane žrtve, međutim, tačan broj poginulih civila teško je odrediti. Postoje deseci sela širom Transilvanije u kojima je nepoznat broj masakriranih mještana (pretežno Mađara). Štaviše, ovi brojevi možda ne uključuju one koji nisu stradali u masakrima sami po sebi nego tokom zatočeništva, bijega, nestanka ili prisilnog preseljenja u Naszód, Hátszeg ili Monorfalvu od Rumuna.[23]

Ubrzo nakon rata, 1850. godine, habsburški sud sačinio je spisak žrtava. Međutim, autentičnost spiska s vremenom je dovedena u pitanje i žestoko kritikovana jer je sastavljen samo u područjima naseljenim Rumunima i Sasima, dok su vlasti ignorisale čak i spominjanje nekih od najvećih masakra nad mađarskim civilima u Transilvaniji, kao što su oni u Nagyenyedu, Abrudbányi ili Zalatni.[24]

Među žrtvama rumunskih masakara bile su važne mađarske ličnosti ili njihovi srodnici. Mária, sestra mađarskog dramaturga Imre Madácha, uhvaćena je s mužem i sinom, a rumunski pobunjenici sve su ih ubili[25] i bacili pred svinje da ih pojedu.[26] Roditelje i braću i sestre prve žene istraživačice Afrike, Florence Baker (njeno izvorno, mađarsko ime bilo je Flóra Sass), ubila je rumunska milicija, koju je predvodio Ioan Axente Sever u Nagyenyedu tokom masakra nad mađarskim stanovništvom u tom gradu 8. januara 1849.[27]

Masakri nad Rumunima[uredi | uredi izvor]

Početak: Sukob u Mihálcfalvi[uredi | uredi izvor]

Ohrabreni prosvijećenim izjavama peštanskih revolucionara o oslobođenju svih kmetova u Ugarskoj i ukidanju feudalizma, kao i deklaracijama rumunskih narodnih skupština 30. aprila i 15. maja u transilvanijskom gradu Balázsfalvi (Blaj), seljani iz Mihálcfalve (Mihalț) u južnoj Transilvaniji nezakonito su zauzeli parcelu koja je pripadala porodici Esterházy. Dana 1. juna 1848. imenovan je carski komitet u Gyulafehérváru (Alba Iulia) i poslan u Mihálcfalvu da istraži nezakonitosti koje su se dogodile u maju. Međutim, hiljade naoružanih seljaka iz Obrázse (Obreja), Oláhcsesztve (Cistei) i Alsókarácsonfalve (Crăciunelu de Jos) okupile su se protiv njih i spriječile ih da uđu u selo. Sljedećeg dana, 2. juna 1848, Anton von Puchner, zapovjednik austrijskih trupa u Transilvaniji, poslao je službeni puk iz Gyulafehérvára da razoruža naoružane seljake i garantuje sigurnost carskog komiteta tokom njihove istrage. Međutim, seljaci su se odupirali i u oružanom sukobu koji je uslijedio ubijeno je 12 rumunskih seljaka i jedan mađarski vojnik. Drugi izvori navode da je broj ubijenih rumunskih seljaka iznosio 14, uz još 50 ranjenih, od kojih su mnogi kasnije umrli.[28] Ovo je bio prvi transilvanijski oružani sukob 1848.

Važan strateški korak Von Puchnera u danima koji su prethodili sukobu bio je njegov izbor da protiv naoružanih rumunskih seljaka bude poslan puk koji su činili isključivo Sekelji. Time je odigrao veliku ulogu u zaoštravanju političko-etničkih razlika u regiji i daljnjoj radikalizaciji rumunskih i mađarskih seljaka u Transilvaniji. Budući da je moć Austrijanaca opadala zbog početnih uspjeha austrijskih, čeških, slovačkih, poljskih i mađarskih revolucionara širom Habsburškog carstva, događaji u Mihálcfalvi objavljeni su u procarskim novinama Der Siebenbürger Bote i tumačeni kao radikalni nađarski napad na rumunske civile,[29] uprkos činjenici da su u vrijeme sukoba graničari Sekelji još bili direktno podređeni carskom dvoru i Von Puchneru, glavnom zapovjedniku austrijskih trupa u Transilvaniji. Događaj, praćen procarskom propagandom, dodatno je potakao nemire i neprijateljstvo u regiji i uveliko doprinio masovnom naoružavanju transilvanijskih Rumuna i organizaciji druge narodne skupštine u Balázsfalvi u septembru 1848.[30]

Daljnji incidenti[uredi | uredi izvor]

U jesen 1848. deseci Rumuna iz jednog sela u sjevernoj Transilvaniji koji su se protivili prisilnoj regrutaciji u mađarsku vojsku ubijeni su nakon napada snaga od 200 ljudi.[31] Dana 10. septembra 1848. mađarske vojne jedinice iz Arada ubile su tri Rumuna u Nadabu (danas dio Chișineu-Crișa) nakon sukoba s nekoliko hiljada mještana naoružanih kosama koji su odbili regrutaciju u mađarsku vojsku, dok su ostali bili zatvoreni u Nagyváradu (Oradea), Aradu i Segedinu.[32][33] Dana 12. septembra 1848, u selu Aranyoslóna (danas dio Lune), grof od Torde, Miklós Thorotzkai, izdao je naredbu da se puca na gomilu koja se protivila regrutovanju u mađarsku vojsku, ubivši 30 ljudi[34] i ranivši nekoliko desetaka.[32] Dana 18. oktobra 1848. jedan rumunski seljak u Almásu (Almaș) pogubljen je jer se odbio pridružiti mađarskoj vojsci. Osim toga, Avram Iancu podijelio je kopije "careve poruke" među seoskim sveštenicima u području planina Apuseni. Zapovjedništvo je pozvalo sve manjine širom Kraljevine Ugarske da se naoružaju i odupru Mađarskoj revoluciji. Devet rumunskih sveštenika iz šest sela proglašeno je krivima jer su pročitali ovu poruku pred mještanima, te su optuženi za javno poticanje i pogubljeni.[33] Nakon ulaska u Balázsfalvu 18. januara 1849. mađarske trupe opljačkale su grad[32] i, navodno, počinile pljačku protiv lokalnog rumunskog stanovništva,[29] ali masakr nije počinjen. Šest ljudi iz Butyina (Buteni), jedna osoba iz Keszenda (Chisindia) i jedna iz Barze (Bârsa) ubijeni su zbog suprotstavljanja pljački u regiji koju je počinila mađarska vojska.[33]

Hronološki spisak[uredi | uredi izvor]

Masakr Datum Lokacija Ubijeni Rumuni Napomene
Sukob u Mihálcfalvi 2. juni 1848. Mihálcfalva, županija Alsó-Fehér (Mihalț) 12[10] ili 14[28] Oružani sukob s hungarofonom carskom regimentom Antona von Puchnera
Masakr u Nadabu 10. septembar 1848. Nadab, Aradska županija (Nădab) 3[32] Ubijeni zbog suprotstavljanja regrutaciji
Masakr u Aranyoslóni 12. septembar 1848. Aranyoslóna, županija Torda (Luna) 30[34] Pucanje u gomilu ljudi koji su odbili regrutaciju
Masakr u Butyinu 6. august 1849. Butyin, Aradska županija (Buteni) 8[33] Civili masakrirani zbog suprotstavljanja pljačkanju od mađarskih trupa

Prema zvaničnim spiskovima (objavljenima u Wiener Zeitungu), 4425 muškaraca, 340 žena i 69-ero djece ubijeno je bez suđenja pred mađarskim vojnim sudom u Transilvaniji, ne računajući one koji su poginuli u otvorenim borbama. Izgleda da su 4425 žrtava bili Rumuni, 165 Mađari, 252 Sasi i 72 pripadnika Jevreja, Roma i drugih.[35]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Egyed Ákos, Erdély 1848–1849, Pallas Akadémia Könyvkiadó, Csíkszereda, 2010, str. 517.
  2. ^ Wenkstern (1859), str. 156–159.
  3. ^ The British Quarterly review, februar i maj, 1851, sv. XIII, str. 27.
  4. ^ a b c Gerő, Patterson (1995), str. 102.
  5. ^ Berend (2003), str. 112.
  6. ^ "Fejőszék Százhatvan éve irtották ki Nagyenyedet a román felkelők". Arhivirano s originala, 1. 2. 2011. Pristupljeno 6. 4. 2024.
  7. ^ Róbert Hermann, Gábor Bona: 1848–1849 a szabadságharc és forradalom története Videopont, 1996, str. 188; [1]
  8. ^ a b Gracza, "Az 1848-49-iki magyar szabadságharcz története", sv. II, str. 424.
  9. ^ Gracza, "Az 1848-49-iki magyar szabadságharcz története", sv. II, str. 422.
  10. ^ a b c d e f g h i j k l m n György Gracza, History of the 1848–49 Hungarian War of Independence, Budimpešta, 1894, sv. II, str. 424.
  11. ^ "Spisak ljudskih žrtava koje su pale na različite načine tokom nedavne revolucije u krunskoj zemlji Transilvaniji", Beč, 1851, 24–25.
  12. ^ a b Pál Péter Domokos, Rendületlenül, Eötvös Kiadó–Szent Gellért Egyházi Kiadó, 1989, 33–34.
  13. ^ Jakab Elek, The War of Independence, Budimpešta, 1894, sv. II, str. 385.
  14. ^ Ignatz Reinbold, Memories of Dr Ignatz Reinbold Chamber Doctor of the Town of Zlatna [2]; pristupljeno: 18. 6. 2020.
  15. ^ a b c Jancsó Benedek, History and Current State of Romanian Irredentist Movements, Budimpešta, 1896, sv. II, str. 682.
  16. ^ Mihály Horváth, History of the War of Independence of Hungary, Budimpešta, 1894, sv. II, str. 405.
  17. ^ Mátyás Vilmos, "Utazások Erdélyben", Panoráma, 1977, 56.
  18. ^ György Gracza, History of the 1848-49 Hungarian War of Independence, Budimpešta, 1894, sv. II, str. 420.
  19. ^ a b Lajos Demeter, Háromszék 1848-ban, önvédelmi harca november 12. - 1849. január 5. között (kronológia) Arhivirano 29. 4. 2023. na Wayback Machine Acta2006. Határvidék 1762–1918 (2. rész), str. 237.
  20. ^ a b Veres Emese Gyöngyvér: A hétfalusi csángók 1848-49-es emlékhelyei Honismeret, 1999 (27. évfolyam) 3. sz., str. 24–26.
  21. ^ Gábor Kemény, Nagy-Enyednek és vidékének veszedelme 1848-49-ben: történeti vázlat, Pešta, 1863, str. 347-348.
  22. ^ György Gracza, History of the 1848-49 Hungarian War of Independence, Budimpešta, 1894, sv. III, str. 433.
  23. ^ Farkas Szilágyi, "Alsó Fehér vármegye 1848-49-ben", u: Alsó Fehér vármegye monmográfiája III, prvi tom, Nagyenyed, 1898.
  24. ^ Ákos Egyed, Erdély 1848–1849, Pallas Akadémia Könyvkiadó, Csíkszereda, 2010, str. 507–509.
  25. ^ Menyhért Palágyi, / Madách Imre élete és költészete, Athenaeum, 1900, str. 75.
  26. ^ / Madách Imre a szabadságharcban, A Nógrád Megyei Levéltár történeti blogja.
  27. ^ Csaba Komáromi, / "Magyarok a fekete földrészen", Belvedere Meridionale 2010 / XXII, 1–2, str. 55.
  28. ^ a b Dorin Țimonea (8. 4. 2016). "Masacrele Revoluției de la 1848 în Transilvania. Cum au fost uciși mii de români și maghiari nevinovați" [Masakri u Revoluciji 1848. u Transilvaniji – kako su ubijene hiljade nedužnih Rumuna i Mađara]. Adevărul (jezik: rumunski). Pristupljeno 27. 7. 2021.
  29. ^ a b Istoria României. Transilvania, coord. Anton Drăgoescu, Fundaţia "George Bariţiu", Cluj-Napoca, 1997, poglavlje VIII.
  30. ^ Hermann R. (ured.). Az 1848-49. évi forradalom és szabadságharc története (jezik: mađarski). str. 79–81.
  31. ^ Freifeld, str. 73.
  32. ^ a b c d Ela Cosma, Cronologia anilor 1848/1849 Arhivirano 24. 9. 2015. na Wayback Machine Institut za historiju "George Bariţiu", Cluj-Napoca. "10 septembrie 1848, Nădab – conflictul dintre câteva mii de români, înarmaţi cu coase, refuzând recrutarea în armata ungară, şi unităţile militare din Arad, ce omoară şi ucid mai mulţi răsculaţi."
  33. ^ a b c d Dumitru Suciu, Soldați fără uniformă ai Landsturmului românesc și starea protopopiatelor ortodoxe din Transilvania după Războiul Național din 1848–1849, str. 11-12; pristupljeno: 28. 6. 2013; Arhivirano 30. 6. 2013.
  34. ^ a b "În toamna anului 1848 prima ciocnire violentă în care au căzut împreună țărani români și maghiari a avut loc în comitatul Turda, la Luna Arieșului, când comitele Thorotzkai Miklós a dat ordin să se tragă în mulțimea care se opunea recrutărilor. La 12 septembrie 1848 cad 30 de oameni". Gelu Neamțu, Maghiari Alături De Revoluţia Română De La 1848–1849 Din Transilvania Arhivirano 24. 9. 2015. na Wayback Machine. Institut za historiju "George Bariț", Cluj-Napoca.
  35. ^ Robert William Seton-Watson, A History of the Roumanians: From Roman Times to the Completion of Unity

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Masakri_u_Transilvaniji_1848–1849.&oldid=3589935"