Idi na sadržaj

Nea Ekklesia (crkva)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije


Nea Ekklēsia ( grčki: Νέα Ἐκκλησία , "Nova crkva"; poznata na engleskom kao " The Nea ") bila je crkva koju je izgradio bizantijski car Bazilije I Makedonac u Carigradu između 876. i 880. godine. Bila je to prva monumentalna crkva podignuta u bizantijskoj prijestolnici nakon Aja Sofije u 6. vijeku i označava početak srednjeg perioda bizantijske arhitekture . Nastavila se koristiti do perioda Paleologa . Korišćena kao magacin za barut od strane Osmanlija, zgrada je uništena 1490. godine nakon što ju je udario grom.

Historija

[uredi | uredi izvor]
Zlatni solid cara Bazilija I, sa sinom Konstantinom i caricom Eudokijom Ingerinom

Car Bazilije I bio je osnivač makedonske dinastije, najuspješnije u bizantijskoj historiji. Bazilije je sebe smatrao obnoviteljem carstva, novim Justinijanom i pokrenuo je veliki graditeljski program u Carigradu po ugledu na svog velikog prethodnika. Nea je trebala biti Baziljeva Aja Sofija, sa samim imenom, "Nova crkva", što je impliciralo početak nove ere. [1]

Crkva je izgrađena pod ličnim nadzorom Bazilija, [2] [3] u jugoistočnom uglu kompleksa Velike palače, [4] u blizini lokacije ranijeg tzykanistērion ( polo terena). Bazilije je u blizini sagradio još jednu crkvu, " Bogorodicu sa Farosa ". Nea je posvećena 1. maja 880. godine od strane patrijarha Focija,  i posvećena Isusu Kristu, arhanđelu Mihailu (u kasnijim izvorima Gavrilo), proroku Iliji (jednom od Bazilijevih omiljenih svetaca), Djevici Mariji i svetom Nikoli. [2] [5]

Indikativno je za Bazilijeve namjere za ovu crkvu to što ju je obdario vlastitom upravom i posjedima, po uzoru na Aja Sofiju. Tokom njegove vladavine i vladavine njegovih neposrednih nasljednika, Nea je imala važnu ulogu u ceremonijama u palati, [6] a barem do vladavine Konstantina VII, godišnjica njenog osvećenja bila je velika dinastička gozba. [7] U nekom trenutku kasnog 11. vijeka pretvorena je u manastir i bila je poznata kao "Novi manastir" (Νέα Μονή). [4] Car Isak II Angelos joj je oduzeo veći dio ukrasa, namještaja i liturgijskih posuda [8] i iskoristio ih za restauraciju crkve Svetog Mihaela u Anaplousu. [9] Zgradu su nastavili koristiti Latini i preživjela je period Paleologa sve do osmanskog osvajanja grada. Osmanlije su ga, međutim, koristile za skladištenje baruta. Tako je 1490. godine, kada je u zgradu udario grom, ona biva uništena i potom srušena. [4] Kao rezultat toga, jedine informacije koje imamo o crkvi potiču iz literarnih dokaza, posebno Vita Basilii iz sredine 10. vijeka, kao i nekoliko grubih prikaza na kartama. [1]

Opis

[uredi | uredi izvor]
Karta okruga Velike palate. Približna lokacija Nea Ekklēsia označena je na južnom kraju.

Kao što je navedeno, ne zna se mnogo o detaljima strukture. Crkva je sagrađena sa pet kupola: središnja kupola je bila posvećena Kristu, dok su u četiri manje bile smještene kapele četiri druga sveca kojima je crkva posvećena. Tačan raspored kupola i tip crkve su sporni. [10] Većina naučnika smatra da je to bila struktura križa u kvadratu, [11] slična kasnijim crkvama manastira Mirelaion i Lips . Zaista, rasprostranjena upotreba ove vrste širom pravoslavnog svijeta, od Balkana do Rusije, obično se pripisuje prestižu ove carske građevine. [12]

Crkva je bila kruna Bazilijevog graditeljskog programa i on nije štedio novac da je ukrasi što raskošnije: ostale crkve i građevine u glavnom gradu, uključujući Justinijanov mauzolej, bile su ogoljene, [12] a carska flota je zaposlena transportujući mermer za njenu izgradnju, što je rezultiralo time da je Sirakuza, glavno bizantijsko uporište na Siciliji, ostala bez podrške i pala je pod Arape . [13]

Bazilijev unuk, car Konstantin VII Porfirogenit, daje sljedeći opis crkvenog ukrasa u pohvalnoj ekfrazi : [14]

Ovu crkvu, poput nevjeste ukrašene biserima i zlatom, blistavim srebrom, sa raznovrsnim mermerom raznih boja, sa sastavima mozaičkih tesera i odjećom od svilenih stvari, on (Bazilije) prinese Kristu, besmrtnom Zaručniku. Njegov krov, koji se sastoji od pet kupola, blista od zlata i odiše prekrasnim slikama kao sa zvijezdama, dok je sa vanjske strane ukrašen mesingom koji podsjeća na zlato. Zidovi sa obje strane su uljepšani skupocjenim mermerima mnogih nijansi, dok je svetište obogaćeno zlatom i srebrom, dragim kamenjem i biserima. Pregrada koja odvaja svetište od naosa, uključujući stupove koji mu pripadaju i nadvratnik koji je iznad njih; sjedišta koja su unutra, i stepenice koje su ispred njih, i same svete trpeze – sve su to od srebra prelivenog zlatom, od dragog kamenja i skupocjenih bisera. Što se tiče pločnika, čini se da je prekriven svilenim materijalom sidonske izrade; u tolikoj mjeri je svuda ukrašena mermernim pločama različitih boja okruženim trakama različitih oblika, koje su precizno spojene i obiluju elegancijom.

Atrijum crkve nalazio se ispred njenog zapadnog ulaza, a ukrašavale su ga dvije fontane od mramora i porfira . Uz sjevernu i južnu stranu crkve do tzykanistērion-a išla su dva portika , a na morskoj (južnoj) strani izgrađene su riznica i sakristija . Istočno od crkvenog kompleksa nalazio se vrt, poznat kao mesokēpion („srednji vrt“). [15]

Relikvije

[uredi | uredi izvor]

Uz oratorij Svetog Stefana u palati Dafne i Crkvu Bogorodice sa Farosa, Nea je bila glavno skladište svetih relikvija u carskoj palati. [16] Među njima su bili sljedeće stvari u čiju su autentičnost tada vjerovali: ogrtač od ovčije kože proroka Ilije, sto Abrahamov, za kojim je ugostio tri anđela, rog kojim je prorok Samuilo pomazao Davida i mošti Konstantina Velikog . Nakon X vijeka, dalje su relikvije tamo premještene sa drugih lokacija u palati, uključujući "Mojsijev štap" iz Hrisotriklinosa . [17]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b Stankovic (2008)
  2. ^ a b Mango (1986), p. 194
  3. ^ Magdalino (1987), p. 51
  4. ^ a b c Mango (1991), p. 1446
  5. ^ Ousterhout (2007), p. 34
  6. ^ Magdalino (1987), pp. 61–3
  7. ^ Magdalino (1987), p. 55
  8. ^ Mango (1986), p. 237
  9. ^ Ousterhout (2007), p. 140
  10. ^ Ousterhout (2007), p. 36
  11. ^ Mango (1976), p. 196
  12. ^ a b Mango (1986), p. 181
  13. ^ Treadgold (1995), p. 33
  14. ^ Ousterhout (2007), pp. 34–35
  15. ^ Mango (1986), pp. 194–196
  16. ^ Klein (2006), p. 93
  17. ^ Klein (2006), pp. 92–93

Izvori

[uredi | uredi izvor]
  • Klein, Holger A. (2006). Bauer, F.A. (ured.). "Sacred Relics and Imperial Ceremonies at the Great Palace of Constantinople" (PDF). BYZAS (5): 79–99. Arhivirano s originala (PDF), 26 March 2009.
  • Magdalino, Paul (1987). "Observations on the Nea Ekklesia of Basil I". Jahrbuch der österreichischen Byzantinistik (37): 51–64. ISSN 0378-8660.
  • Mango, Cyril (1976). Byzantine architecture. New York. ISBN 0-8109-1004-7.
  • Mango, Cyril (1986). The Art of the Byzantine Empire 312–1453: Sources and Documents. University of Toronto Press. ISBN 978-0-8020-6627-5.
  • Ousterhout, Robert (1998). "Reconstructing ninth-century Constantinople". u L. Brubaker (ured.). Byzantium in the ninth century: dead or alive? Papers from the thirtieth spring symposium of Byzantine studies, Birmingham, March 1996. Aldershot. str. 115–30.
  • Ousterhout, Robert (2007). Master Builders of Byzantium. University of Pennsylvania Museum of Archaeology. ISBN 978-1-934536-03-2.
  • Stankovic, Nebojsa (2008-03-21). "Nea Ekklesia". Encyclopedia of the Hellenic World, Constantinople. Pristupljeno 2009-09-25.[mrtav link]
  • Treadgold, Warren T. (1995). Byzantium and Its Army, 284–1081. Stanford University Press. ISBN 0-8047-3163-2.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Nea_Ekklesia_(crkva)&oldid=3411174"