Nusreta Sivac

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Nusreta Sivac
Rođenje (1951-02-18) 18. februar 1951 (73 godine)
Prijedor, Jugoslavija
ZanimanjeSudinica i aktivistkinja

Nusreta Sivac (rođena 18. februara 1951.) jest bosanskohercegovačka aktivistica za žrtve silovanja i drugih ratnih zločina i bivša sutkinja. Tokom rata u Bosni bila je zatočenica u logoru Omarska koji su vodili bosanski Srbi u Prijedoru, u Bosni i Hercegovini, gdje su ona i druge žene u logoru silovane, premlaćivane i mučene. Nakon zatvaranja logora u augustu 1992. zbog medijskog izvještavanja, postala je aktivistica za žrtve silovanja i zaslužna je za pomoć u priznavanju ratnog silovanja kao ratnog zločina prema međunarodnom pravu. Članica je Udruženja žena Bosne i Hercegovine.

Rani život[uredi | uredi izvor]

Rođena je 18. februara 1951. u Prijedoru, SR Bosna i Hercegovina, SFR Jugoslavija gdje je završila srednju školu, a potom i studirala pravo.[1] Radila je kao sudija od 1978. do 1992. kada je počeo rat u Bosni.[2]

Rat u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

U aprilu 1992. vojnici bosanskih Srba su joj rekli da više nije zaposlena u Opštinskom sudu u Prijedoru. Bošnjaci i Hrvati u Prijedoru bili su prisiljeni da nose bijele trake na rukama i morali su da vješaju bijele zastave na prozorima svojih kuća. Njihove kuće su opljačkane i spaljene dok su transportovani u koncentracione logore Keraterm, Omarska i Trnopolje. Dva mjeseca nakon što je Vojska Republike Srpske formirana od bosanskih Srba i preuzela kontrolu nad Prijedorom, od nje je zatraženo da se pojavi u lokalnoj policijskoj stanici pod izgovorom da je to radi ispitivanja; međutim po dolasku ona i još 25 žena[3] su odvedene u logor Omarska. Bila je među 36 drugih žena i 3.500 muškaraca koji su zatvoreni.[4]

Tri mjeseca su ona i druge žene u logoru silovane, tučene i mučene.[3] Prisjetila se da su " najgore su bile noći za žene, jer su stražari dolazili u sobe i odvodili nas negdje u logor i silovali. To se redovno dešavalo."[4] Tokom boravka tamo morala je čistiti krv iz sobe za ispitivanje.[5] Rekla je da ćemo ih "vidjeti na travi ispred 'bijele kuće' [...] gdje su počinjena najgora mučenja. Ubijene muškarce bi smjestili u kamione i odvozili negdje. U Omarskoj, ljudi su umirali uglavnom od mučenja."[4]

Početkom augusta 1992. logor su posjetili Crveni krst i članovi evropske štampe, te je odmah nakon toga zatvoren.[4] Pet žena nije preživjelo logor.[3] Sivac je navela da su "njih četiri kasnije pronađena u masovnoj grobnici, a jedna se još vodi kao nestala."[4] Ne postoji spomen obilježje žrtvama logora, dok su škole u Prijedoru obilježavale dan otvaranja obližnjeg logora Trnopolje.[3] Od tada je otkriveno 56 masovnih grobnica i leševi na 357 različitih lokacija na području Prijedora[6]

Aktivizam[uredi | uredi izvor]

"Hrabrost koju su ove žene pokazale kada su se javile i podijelile svoje priče pokazuje potrebu da se razbije tišina i stigma oko seksualnog nasilja u sukobu... Ove preživjele pomažu da se okonča nekažnjivost tako što se brinu da počinitelji budu dovedeni pred lice pravde."

- Zainab Hawa Bangura, Specijalni predstavnik UN-a za seksualno nasilje u sukobu[5]

Te godine je porebjegla u susjednu Hrvatsku gdje je sa zatvorenicom Jadrankom Cigelj počela da prikuplja iskaze stotina žrtava silovanja.[5] Također se pridružila Udruženju žena Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Zagrebu.[2] U junu 1995. pomogli su u pripremi prve optužnice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Akumulirani dokazi su otkrili ozbiljnost ratnog silovanja i Ujedinjene nacije (UN) ih smatraju velikom "prekretnicom" u pomaganju da se to djelo prizna kao ratni zločin.[5] Nastavila je lično svjedočiti pred MKSJ[4] i pomogla u zatvaranju čovjeka koji ju je više puta silovao u Omarskoj. Ona je također svjedočila u mnogim drugim slučajevima, uključujući slučaj Radovana Karadžića, predsjednika Republike Srpske, bosanskih Srba. 30 osoba je osuđeno od strane MKSJ-a za silovanje, dok je još 30 slučajeva u toku od marta 2013.[5]

Godine 1997. ona i Cigelj su predstavljene u dokumentarnom filmu Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić "Dozivanje duhova: Priča o silovanju, ratu i ženama", koji je nagrađen Emmyjem[7] koji detaljno opisuje njihovo iskustvo u logoru Omarska.[8] Premijeru filma sponzorisali su Amnesty International, Koalicija za međunarodnu pravdu, Centar za ljudska prava i humanitarno pravo i bosanski ogranak Women for Women International.[9]

Nusreta Sivac govori na komemoraciji logora Omarska 2006.

Godine 1999. vraća se u Prijedor.[10] Godine 2000. Okružni sud Sjedinjenih Država za južni okrug New Yorka naložio je Karadžiću odštetu od 745 miliona dolara Sivcu, Cigelju i još devet žena.[11] U ljeto 2002. Sivac je povratila i otkupila stan iz kojeg je protjerana tokom rata. Zauzeo ju je i njenu imovinu opljačkao bivši kolega. Nakon njenog povratka, pored njenog stana je više puta ispisana riječ "Omarska".[3][12] Nije se mogla vratiti na posao koji je imala prije rata.[12] Godine 2003. ona i još preko 100 preživjelih i rođaka žrtava logora Omarska prvi put su održali komemoraciju.[13] Godine 2005. bila je među 1.000 žena koje su bile nominovane za Nobelovu nagradu za mir.[14] Ona je 2008. podržala mogućnost regionalnog suda za ratne zločine, rekavši da "postoje neke prepreke koje zaista treba eliminisati jer ustavi država u regionu ne dozvoljavaju ekstradiciju itd. Lokalno pravosuđe treba više obučavati, treba biti brojniji, i trebao bi imati više rukovodilaca i sudija."[15]

Ona je 2012. komentarisala negiranje zločina u Prijedoru: "Sadašnja srpska vlast u Prijedoru konstantno pokušava da izbriše dio historije od 1992. do 1995. i osigura da se o njoj ne piše i ne govori. To nas najviše boli. Taj dio historije pripada nama Prijedorčanima i nikada ne možemo zaboraviti niti smijemo zbog civila koji su ovdje ubijeni." Izjavila je da nosi "emocije, emocije i tugu za sve one moje prijatelje koji više nisu ovdje i ubijeni su samo zato što su se zvali. Neshvatljivo je da u Prijedoru, gradu u kojem smo zajedno živjeli, da takva vrsta može doći do zločina."[16]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kokor i 22 September 2005.
  2. ^ a b 1000 PeaceWomen.
  3. ^ a b c d e Blake i 23 November 2002.
  4. ^ a b c d e f OHCHR i 23 June 2009.
  5. ^ a b c d e Cerkez i 8 March 2013.
  6. ^ Gruhonjic i 25 May 2005.
  7. ^ Ratner i 20 November 2011.
  8. ^ Goodman i 3 March 1997.
  9. ^ Purohit 1997.
  10. ^ Contenta i 23 February 2004.
  11. ^ Amnesty International i 30 September 2009, str. 48.
  12. ^ a b Boyle i 13 January 2007.
  13. ^ ABC News i 7 August 2003.
  14. ^ RFE/RL i 24 July 2005.
  15. ^ Azinović, Sadović i 14 January 2008.
  16. ^ Arnautović i 6 August 2012.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Arnautović, Marija (6. 8. 2012). "Poricanje zločina dvadeset godina od zatvaranja logora Omarska" (jezik: Serbo-Croatian). Radio Free Europe / Radio Liberty.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  • Azinović, Vlado; Sadović, Merdijana (14. 1. 2008). "Regionalni sud za ratne zločine?" (jezik: Serbo-Croatian). Radio Free Europe / Radio Liberty.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  • Blake, Felix (23. 11. 2002). "Nusreta Survived the Rape Camp, but Her Torture Is Unending". Bosnian Institute. Arhivirano s originala, 31. 5. 2011. Pristupljeno 7. 4. 2013.
  • Boyle, Katherine (13. 1. 2007). "Bosnia: A House Divided". Institute for War & Peace Reporting.[mrtav link]
  • Contenta, Sandro (23. 2. 2004). "A Survivor Faces Her Tormentor". Bosnian Institute. Arhivirano s originala, 4. 3. 2016. Pristupljeno 7. 4. 2013.
  • Cerkez, Aida (8. 3. 2013). "Bosnian Woman, Helped Make Rape A War Crime". Associated Press. Arhivirano s originala, 19. 9. 2013. Pristupljeno 12. 2. 2024.
  • Goodman, Walter (3. 3. 1997). "Women as Victims of the Bosnian War". New York Times.
  • Gruhonjic, Dinko (25. 5. 2005). "Republika Srpska: "Zahlreiche Kriegsverbrecher sind noch auf freiem Fuß"" (jezik: German). Deutsche Welle.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  • Kokor, E. (22. 9. 2005). "Svjedok mučenja i stradanja žena" (jezik: Serbo-Croatian). Oslobođenje.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  • Miller, Judith (23. 2. 1997). "Taking Two Bosnian Women's Case to the World". New York Times.
  • "News of Sarajevo on 24 July 2005". Radio Free Europe / Radio Liberty. 24. 7. 2005.
  • "Nusreta Sivac". 1000 PeaceWomen. Arhivirano s originala, 16. 6. 2013.
  • Purohit, Rajeev (1997). "Film Chronicles Suffering at Omarska Concentration Camp". Human Rights Brief. 4 (2): 4–5.
  • Ratner, Hannah (20. 11. 2011). ""Calling the Ghosts" and the Continued Fight to End Violence Against Women". United Nations Entity for Gender Equality and the Empowerment of Women. Arhivirano s originala, 17. 10. 2012.
  • "Survivors of Bosnian torture camp hold first commemoration". ABC News. 7. 8. 2003.
  • "The Story of Nusreta Sivac". United Nations Office of the High Commissioner for Human Rights. 23. 6. 2009.
  • Whose Justice? Bosnia and Herzegovina's Women Still Waiting. Amnesty International (Report). 30. 9. 2009. EUR 63/006/2009.

External links[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Nusreta_Sivac&oldid=3575963"