Priče iz Bečke šume

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Naslovnica za klavirski notni zapis valcera Priče iz Bečke šume, približno 1880. godine.

Priče iz Bečke šume (njemački: Geschichten aus dem Wienerwald) je valcer Johanna Straussa mlađeg komponiran 1868. godine. Ovo muzičko djelo je dio serije od pet bečkih valcera sa citrom kao istaknutim solo instrumentom u uvodu i kodi. Naslov u ovom plesnom djelu podsjeća na narodnu muziku stanovnika Bečke šume. Bečka šuma je u stvari kvart kafića, te pivskih i vinskih vrtova nadomak Beča, u kojem je muzika oduvijek cvjetala. Jedan je od najpopularnijih bečkih valcera koji se zajedno sa Na lijepom plavom Dunavu redovno izvodi na novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije.[1]

Historija[uredi | uredi izvor]

Johann Strauss mlađi komponirao je ovo muzičko djelo pod radnim nazivom "Geschichten aus dem Wienerwald", op. 325. Premijerno je izvedeno 19. juna 1868. godine na festivalu muzičkih noviteta uz vatromet u čast Josefa i Eduarda Straussa uz učešće Johanna Straussa u javnom parku Volksgarten iz Straussove kapele pod upravom Johanna Straussa.[2] Na ovom premijernom koncertu solo na citri svirao je Anton J. Paschinger (1825–1900).[3]

U vrijeme nastanka ovog muzičkog djela, valcer je već odavno prerastao od neuglednog seoskog plesa do visoko cijenjenog plesa koji se i do danas igra širom Austrije kao i u mnogim zemljama svijeta.

Muzička analiza djela[uredi | uredi izvor]

Notni zapis melodijskog solo uvoda na citri za valcer Priče iz Bečke šume.

Valcer Priče iz Bečke šume ima veliku raznolikost tonskih boja u svojoj orkestraciji, a solo na citri dodaje izvrsnu narodnu atmosferu muzici. Uvod u valcer jedan je od najdužih koje je ovaj kompozitor ikad napisao za valcer, sa 119 taktova u muzičkoj partituri. Djelo počinje u C-Duru, ispreplićući se s F-Durom prije nego što postane dominantan u jačini zvuka i raspoloženju, završavajući dugom pauzom. Drugi dio je u G-duru sa solo violinom koja sadrži materijal koji se ponovo pojavljuje u uzastopnim dijelovima valcera. Kratka kadenca za flauta koja podsjeċa na pjev ptica i prelazi na solo za citru, označenu u notnom tekstu kao moderato. Solo za citru sastoji se od dva zasebna pododjeljka: usporeni tempo austrijskog narodnog plesa (ländlera) i drugi energičniji u vivace (brzom) tempu. U slučajevima kada citra nije bila dostupna za izvođenje uvodne solo dionice, umjesto nje svirao je gudački kvartet. Glasni orkestarski akordi vraćaju valcer poznatoj temi valcera u F-duru.

Valceri 2A i 2B su u Be-Duru, dok je valcer 3A u Es-Duru, s brzim odsječkom u Be-duru u valceru 3B. Čitav valcerski 4. dio također je u Be-Duru, a 5. valcerski dio u potpunosti je u Es-Duru. Valcer 5B sadrži uobičajeni muzički vrhunac s glasnim činelama. Nakon kratke i napete kode, valcer 1A i 2B ponovo se pojavljuju. Kako se valcer približava kraju, solo na citri se pojavljuje još jednom, reprizirajući svoju raniju melodiju iz uvoda. Krešendo u završnim taktovima završava razigranim puhačima i bubnjanjem na dobošu.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Najbolje klasične kompozicije". bestclassicaltunes.com. Pristupljeno 1. 1. 2021. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  2. ^ Bečki institut za istraživanje Straussa: Straussov osnovni imenik. Tematsko-bibliografski katalog djela Johanna Straussa mlađeg. Verlag Hans Schneider, Tutzing, 1997, ISBN 3-7952-0873-4, (Band 7), str. 508.
  3. ^ "Biografija A. J. Paschingera". zitherinthecity.com. Arhivirano s originala, 17. 11. 2015. Pristupljeno 1. 1. 2021. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. ^ "Priče iz Bečke šume op. 325". imslp.org. Pristupljeno 1. 1. 2021. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)