Priče iz Bečke šume

Naslovnica za klavirski notni zapis valcera Priče iz Bečke šume, približno 1880. godine.

Priče iz Bečke šume (njemački: Geschichten aus dem Wienerwald) naziv je valcera Johanna Straussa mlađeg iz 1868. Ovo muzičko djelo dio je serije od pet bečkih valcera sa citrom kao istaknutim solo instrumentom u uvodu i kodi. Naslov u ovom plesnom djelu podsjeća na narodnu muziku stanovnika Bečke šume. Jedan je od najpopularnijih bečkih valcera, koji se, zajedno s Na lijepom plavom Dunavu, redovno izvodi na Novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije.

Historija

Djelo je komponovano ovo pod radnim nazivom Geschichten aus dem Wienerwald, op. 325. Premijerno je izvedeno 19. juna 1868. na festivalu muzičkih noviteta uz vatromet u čast Josefa i Eduarda Straussa, uz učešće Johanna Straussa u javnom parku Volksgarten iz Straussove kapele pod dirigentskom palicom Johanna Straussa. Na ovom premijernom koncertu solo na citri svirao je Anton J. Paschinger.

U vrijeme nastanka ovog djela valcer je već odavno bio prešao put od neuglednog seoskog do visoko cijenjenog plesa, koji se i do danas igra širom Austrije i u mnogim zemljama svijeta.

Analiza

Notni zapis melodijskog solo uvoda na citri za Priče iz Bečke šume

Valcer ima veliku raznolikost tonskih boja u orkestraciji, a solo na citri dodaje muzici narodnu atmosferu. Uvod je jedan od najdužih koje je ovaj kompozitor ikad napisao za valcer, sa 119 taktova u muzičkoj partituri. Djelo počinje u C-duru, ispreplićući se s F-durom prije nego što postane dominantan u jačini zvuka i raspoloženju, završavajući dugom pauzom. Drugi dio je u G-duru sa solo violinom, a sadrži materijal koji se ponovo pojavljuje u uzastopnim dijelovima valcera. Kratka kadenca za flautu podsjeća na pjev ptica i prelazi na solo za citru, a u notnom tekstu označena je kao moderato. Solo se sastoji od dva pododjeljka: usporenog tempa austrijskog narodnog plesa (ländlera) i drugog, energičnijeg, u vivaceu (brzom tempu). U slučajevima kada citra nije bila dostupna za izvođenje uvodne solo dionice, umjesto nje svirao je gudački kvartet. Glasni orkestarski akordi vraćaju valcer poznatoj temi valcera u F-duru.

Valceri 2A i 2B su u H-duru, dok je valcer 3A u Es-duru, s brzim odsječkom u Be-duru u valceru 3B. Cijeli četvrti dio također je u H-duru, a peti u Es-duru. Valcer 5B sadrži uobičajeni muzički vrhunac s glasnim činelama. Nakon kratke i napete kode, valcer 1A i 2B ponovo se pojavljuju. Kako se valcer približava kraju, solo na citri pojavljuje se još jednom, reprizirajući raniju melodiju iz uvoda. Crescendo u završnim taktovima završava razigranim puhačima i bubnjanjem na dobošu.