Samostan u Šćitu
Crkva i samostan Uznesenja Marijina | |
---|---|
Osnovne informacije | |
Lokacija | Šćit, Prozor-Rama |
Religija | Katoličanstvo |
Pokrajina | Bosna Srebrna |
Država | Bosna i Hercegovina |
Organizacijski status | Vrhbosanska nadbiskupija |
Status | Samostanska crkva |
Oznaka baštine | Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine |
Arhitektonski opis | |
Arhitekt(i) | ideju dao fra Antun Vladić, |
Arhitektonski tip | Crkva |
Osnovano od strane | Bosanski franjevci |
Smjer fasade | sjever-jug |
Kamen temeljac | 1873. god |
Dovršeno | 1881. god. |
Specifikacije | |
Dužina | 34 m |
Širina | 17 m |
Toranj/-evi | 1 |
Visina tornja | 40,05 m. |
Samostan u Šćitu, je franjevački samostan u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, na udaljenosti 10 km zapadno od Rame (Prozora), Bosna i Hercegovina. Proglašen je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj u Sarajevu od 14. do 20. marta 2006. godine. Odluku donijela je Komisija u sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović (predsjedvajući), Ljiljana Ševo i Tina Wik.[1] Nacionalni spomenik se sastoji od ostataka samostanske zgrade iz 1857. godine, oblika i dekoracije eksterijera crkve, pokretnog naslijeđa i kulturnog krajolika.
Historija
[uredi | uredi izvor]Franjevački samostana u Rami postojao je još u 15. stoljeću.
Nakon osmanlijskog osvajanja Bosne, dolazi do podjele bosanske vikarije 1514. godine na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod osmanskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području), a obe ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Godine 1514., spominje se samostan u Rami kao jedan od trinaest samostana koji su ostali u Bosanskoj provinciji.
Samostan i crkva su spaljeni 1557. godine i obnovljeni prije 1587. godine. Tada u Bosanskoj provinciji bilo je četrnaest samostana, a od toga deset u samoj Bosni: Srebrenica, Sutjeska, Fojnica, Olovo, Visoko, Kreševo, Tuzla, Gradovrh, Modriča i Rama; tri u Dalmaciji: Visovac, Makarska, Zaostrog; i jedan u Slavoniji: Velika
Godine 1653., samostan je opljačkan.
Godine 1682., samostan je ponovo izgorio u požaru. Pozajmicom od bega Kasumovića (spahija Kasum iz Kasapovića, kod današnjeg Novog Travnika), te sakupljanjem priloga na raznim stranama, franjevci su do 1684. godine uspjeli podignuti novi samostan.
Godine 1687., u toku Bečkog rata (1683.-1699.), franjevci, zajedno s dijelom stanovništva, napuštaju Ramu i sele se u područje Sinjske krajine. Mletački vojnici su zapalili crkvu, samostan i mnoge kuće u Rami, da se Osmanlije ne bi njima koristili.
Gradnja nove crkve počela je 1873. godine i glavnina radova trajala je do 1881, a oltar je napravljen 1903. godine kada je crkva posvećena. Iako su predhodni samostan i crkva bili posvećeni sv. Petru apostolu, patronom je postalo Gospino Uznesenje.
Crkva je zapaljena 13. srpnja 1942. godine, za vrijeme Drugi svjetski ratDrugog svjetskog rata. Tada su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži dvojice majstora iz Fojnice i Jajca kao i više drugih kaleža, a izgorjeli su brojni arhivski dokumenti (vrlo stare matice), prepisi iz Ahiva apostolskih vikara u Bosni, numizmatička zbirka i vrijedne knjige.
Godine 1956. godine, počeli su radovi na ponovnoj izgradnji. Dogradnjom zvonika visine 40,05 metara crkva dobila je današnji izgled. Radovi na enterijeru trajali su još nekoliko godina.
Opis
[uredi | uredi izvor]Crkva pripada tipu trobrodnih bazilika, dimenzija 43,20 x 19,20 metara. Zvonik je visine 40,05 metara.
Od 1967. do 1969. uređivana je unutrašnjost crkve. U samostanskom dvorištu postavljene su vrijedne umjetničke skulpture: "Ramski križ", akademskog kipara Mile Blaževića, te "Posljednja večera" Diva Grabovčeva i "Gospina vrata", akademskog kipara Kuzme Kovačića.
Godine 1991., prilikom proslave sedamstogodišnjice djelovanja franjevaca u Bosni, pokrenuta je akcija darivanja umjetničkih djela za ramski samostan. Odazvali su se mnogi umjetnici, tako da danas ovaj samostan posjeduje značajna i vrijedna umjetnička djela.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Samostan u Šćitu" (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2016.[mrtav link]