Tinta

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Tintenfass.jpg

Tinta (lat.: tincta [aqua] = obojena voda) je intenzivno obojena tekućina za korištenje s nalivperom, kistom ili perom. To je tečnost ili pasta koja sadrži pigment ili farbu i koristi se za bojenje površine koja predstavlja crtež, tekst ili dizajn. Jače boje, u vidu paste, intenzivno se koriste u litografiji i štampi.

Tinta može biti složen medij kada se sastoji od otapala, pigmenta, boje, smola, maziva, solubilizera, surfaktanta, suspendovane materije, fluorescentnih i drugih materijala. Komponente tinte služe u mnoge svrhe; njeni pigmenti i drugi aditivi utječu na protok i debljinu boje kao i njen izgled kada se osuši. Tekućina u tintnom pisaču također se naziva tinta.

Bočice sa tintom u Njemačkoj.

Vrste[uredi | uredi izvor]

Uvećana crta povučena sa nalivperom.

Formule za proizvodnju tinte variraju, ali obično uključuju četiri komponente:

  • Bojila
  • Vezivni materijali
  • Aditivi
  • Nosač supstance

Boje uopšteno spadaju u četiri klase:[1]

  • Vodena
  • Tekuća
  • Pasta
  • Prah

Bojila[uredi | uredi izvor]

Pigmentne tinte se koriste češće nego boje, jer one su više boje koje su neizbrisive, ali su zato i skuplje, manje su dosljedne u boji, i imaju manji raspon boja. [1]

Pigmenti[uredi | uredi izvor]

Pigmenti su čvrste, neprozirne čestice raspršene u tinti koje tako stvaraju boju.[1] Molekule pigmenta se obično povezuju zajedno u kristalnim strukturama koje su veličine 0.1-2 mikrometra i sadrže 5-30 posto volumena tinte. [1] Kvaliteti kao što su nijansa, zasićenost i lahkoća razlikuju se zavisno od izvora i vrste pigmenta.

Boje[uredi | uredi izvor]

Tinte utemeljene na bojama su općenito mnogo jače nego tinte na bazi pigmenta i može proizvesti puno više boje u određenoj gustoći po jedinici mase. Međutim, budući da se boje otapaju u tekućoj fazi, te imaju tendenciju da se upiju u papir, što čini tintu manje efikasnom, a potencijalno omogućuje izbljeđivanje tinte na rubovima slike.

Kako bi se zaobišao taj problem, tinte su utemeljene na otapalima koja se brzo isušuju ili se koriste metode za brzo sušenje štampe, kao što su puhanje toplog zraka prema svježem otisku. Ostale metode uključuju deblji papir i više specijaliziranih papira sa premazima. Potonji je posebno pogodan za tinte koje se koriste u ne-industrijskom okruženju (koje mora biti u skladu sa kontrolom toksičnosti i emisije), kao što je tinta za pisač. Slijedeći postupak uključuje tretiranje papira sa naelektrisanim premazom. Ako boja ima suprotan naboj, nju privlači i zadržava ovaj premaz, a otapalo se upija u papir. Celuloza, materijal iz drveta koji služi za proizvodnju papira, prirodno je naelektrisan, isto kao i supstanca koja se spaja zajedno sa bojom i površinom papira i tako pomaže da se boja zadrži. Takav spoj se obično koristi za tintne pisače.

Dodatna prednost sistema tinte na bazi boja je da molekule boje mogu komunicirati sa drugim sastojcima tinte, potencijalno omogućavajući veću korist u odnosu na pigmentirane boje iz svjetlucavih i unaprijeđenih sastojaka boje dizajniranih da povećaju intenzitet i izgled boje.

Historija[uredi | uredi izvor]

Crtež Ganeshe pod kišobranom nacrtan tintom (početkom 19. vijeka). Tinta, koja se naziva Masi, smjesa je nekoliko hemijskih komponenti koje se koriste u Indiji još od 4. vijeka p.n.e. [2] Praksa pisanja tintom i oštrom iglom bila je uobičajena u Južnoj Indiji. [3] Nekoliko Jain sutri u Indiji su napisane tintom. [4]

Mnoge drevne kulture širom svijeta samostalno su otkrivale i formulisale boje za potrebe pisanja i crtanja. Do sazanja o tinti, receptima i tehnikama za njihovu proizvodnju dolazilo se kroz arheološke analize ili iz pisanja samog teksta.

Historija kineske tinte može se pratiti još od 23. vijeka p.n.e, uz korištenje prirodnih biljnih boja, životinja i tintnih minerala na osnovu materijala poput grafita koji su miješani s vodom i nanošeni su tintnim kistovima. Dokazi za najranije kineske boje, datiraju oko 256 godine p.n.e. iz perioda Zaraćenih država. Tinta je se proizvodila od čađi i životinjskog ljepila. [5] Najbolje boje za crtanje ili slikanje na papiru ili svili proizvodile su se od smole drveta bora koji je morao biti star između 50 i 100 godina. Kineski tintni kist se proizvodio od ribljeg ljepila, dok se japansko ljepilo ("nikawa") pravilo od kravljeg ili jelenovog ljepila. [6]

Proces izrade indijske tinte bio je poznat u Kini već sredinom 3. milenijuma p.n.e, iz doba neolitske Kine. [7] Indijska tinta je prvi put izumiljena u Kini, [8][9] Iako su izvorni materijali za ugljenični pigment u Indijskoj tinti kasnije često putem trgovine dolazili iz Indije, odatle je nastao termin Indijska tinta. [8][9]

Tradicionalni kineski način izrade tinte sastoji se u tome da se melje mješavina životinjskog ljepila, čađi, pigmenta od čađavih kostiju, sa mrvljenim malterom, a zatim se sipa u keramičku posudu u kojoj se suši. [8] Da bi se koristila suha mješavina, mokra četkica bi se nanosila sve dok se ne bi namočila [8] Proizvodnja Indijske tinte je uzela maha za vrijeme Cao Wei dinastije. (između 220. i 265). [10] Indijski dokumenti pisani u Kharosthi pismu s tintom iskopani su u Kineskom Turkestanu. [11]

Prvo nalivpero, datira iz 953, kada je Ma'ād al-Mu'izz, kalif od Egipta, zatražio olovku koja ne bi mrljala ruke ili odjeću, te mu je ponuđena olovka koja je sadržavala tintu u malom spremniku. [12]

U 15. vijeku, nova vrsta tinte se razvila u Evropi za štampariju Johannesa Gutenberga. Prema Martynu Lyonu u njegovoj knjizi Knjige: Živa historija, Gutenbergova boja je bila neizbrisiva, na bazi ulja, i napraviljena od čađi sa stakla svjetiljki pomiješana sa lakom i bjelancetom jajeta. [13]

U 2011. godini u svijetu potrošnja tinte je ostvarila prihode u iznosu više od 20 milijardi američkih dolara. Potražnja za tradicionalnim tiskanim medijima se smanjuje, dok je s druge strane, sve više i više tinte koja se troši za ambalažu. [14]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d Kipphan, Helmut (2001), Handbook of print media: technologies and production methods (Illustrated iz.), Springer, str. 130–144, ISBN 3-540-67326-1 
  2. ^ Banerji, page 673
  3. ^ Sircar, page 62
  4. ^ Sircar, page 67
  5. ^ 蔡, 玫芬, 二、墨的發展史, National Chang-Hua Hall of Social Education 
  6. ^ Yuuko Suzuki, Introduction to Japanese calligraphy, Search Press 2005, Calligraphie japonaise, 2003, éd. Fleurus, Paris
  7. ^ * Woods, Michael; Woods, Mary (2000). Ancient Communication: Form Grunts to Graffiti.pp 51-52. Minneapolis: Runestone Press; an imprint of Lerner Publishing Group.....
  8. ^ a b c d Gottsegen, Mark D. (2006). The Painter's Handbook: A Complete Reference.Page 30, New York: Watson-Guptill Publications. ISBN 0-8230-3496-8.
  9. ^ a b Smith, Joseph A. (1992). The Pen and Ink Book: Materials and Techniques for Today's Artist.p. 23. New York: Watson-Guptill Publications. ISBN 0-8230-3986-2.
  10. ^ Sung, Sun & Sun, page 286-288.
  11. ^ Sircar, page 206
  12. ^ CE Bosworth, A Mediaeval Islamic Prototype of the Fountain Pen? Journal of Semitic Studies, 26(2):229-234, 1981
  13. ^ Lyons, M. (2011). Books: A living history Los Angeles: J. Paul Getty Museum.
  14. ^ "Market Study: Printing Inks - World". Ceresana. Pristupljeno 2013-05-21. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: