Valentin Gluško

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Valentin Gluško
Rus Stamp GST-Glushko.jpg
Lik Valentina Gluška na poštanskoj markici Rusije
Rođenje septembar 1905
Odesa, Ruska imperija
Smrt 10 januar 1989
Moskva, SSSR

Valentin Petrovič Gluško (rus. Валенти́н Петро́вич Глушко́) bio je sovjetski inženjer, i u vrijeme svemirske trke između SAD i Sovjetskog Saveza bio je glavni dizajner raketnih motora sovjetskog kosmičkog programa.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Već sa 14 godina počela je da ga interesuje aeronautika, i to nakon što je pročitao djela Žila Verna. Poznato je da je 1923. godine napisao pismo Konstantinu Ciolkovskom, čija se djela smatraju osnovom moderne raketne tehnike i aeronautike. U Odesi je pohađao trgovačku školu, gdje je učio limarski zanat. Po završetku škole, upisao se na zanat za ugradnju hidrauličkih komponenti. Prvo je radio na motaži, a zatim je prešao da radi na strugu.

Za vrijeme boravka u Odesi, Gluško je često eksperimentisao sa raznim eksplozivima. Ovi eksplozivi sakupljeni su iz neeksplodiranih artiljerijskih granata koje je u povlačenju za sobom ostavila Bijela garda. U periodu 1924–1925. pisao je članke vezane za istraživanje Mjeseca, kao i o upotrebi raketnih motora koje je predložio Ciolkovski za letove u svemir.

Gluškov RD-170 – najmoćniji raketni motor na tečno gorivo.

Nakon toga pohađao je Lenjingradski državni univerzitet gdje je izučavao fiziku i matematiku, ali je uvidio da programi specijalizacije nisu po njegovom ukusu. Navodno je bez diplomiranja napustio ovu ustanovu u aprilu 1929. godine. U periodu 1929–1930. posvetio se istraživanju raketnih tehnologija u Laboratoriji za dinamiku gasova, gdje je osnovan odsjek za ispitivanje tečnih raketnih goriva i elektromotora. Postao je član Grupe za istraživanje reaktivnog kretanja (rus. Группа изучения реактивного движения – GIRD), koja je osnovana u Lenjingradu 1931. godine.

Gluško je 23. marta 1938. godine uhapšen od strane NKVD-a, u okviru Velike čistke kojom je rukovodio Josif Staljin, i odveden u zatvor Butirka. Nakon toga, 15. augusta 1939. godine osuđen je na osam godina prinudnog rada u gulagu. Mada je zvanično bio zatvorenik, Glušku su postavili da radi na raznim aeronautičkim projektima sa ostalim naučnicima koji su također bili u istom gulagu. Gluško je 1941. postavljen na čelo biroa za dizajniranje raketnih motora na tečno gorivo. Posebnim dekretom konačno je oslobođen 1944. godine. On i Sergej Korolev su 1944. godine konstruisali pomoćni raketni motor RD-1 KhZ [sic] koji je testiran na avionu Lavočkin La-7. Ova letjelica imala je zadatak da brani prijestolnicu od napada aviona Luftwaffea sa velikih visina [1].

Po završetku Drugog svjetskog rata Gluško je upućen u Njemačku i dijelove istočne Evrope kako bi proučio rakete koje su razvili nacistički inženjeri. Godine 1946. postao je glavni dizajner vlastitog biroa, OKB 456, i na ovoj poziciji je ostao sve do 1974. godine. Ovaj biro igrao je značajnu ulogu u razvoju raketnih motora unutar Sovjetskog saveza.

Njegov dizajnerski biro OKB 456 (kasnije NPO Energomaš) razvio je sljedeće raketne motore: RD-101 sa potiskom od 340 kN, upotrebljavan na projektilu R-2, zatim RD-110 (1.180 kN) upotrebljavan na R-3, a nakon toga i RD-103 (430 kN) upotrebljavan na projektilu R-5 Pobeda (NATO oznaka „SS-3 Shyster“). Projektil R-7 Semjorka za pogon je koristio (a i danas se koriste na raketi Sojuz) četiri Gluškova motora RD-107 i jedan motor RD-108. Zatim je 1954. godine počeo sa razvojem motora za projektil R-12 Dvina (NATO oznaka SS-4 Sandal). Također je postao glavni snabdjevač raketnim motorima Sergeja Koroljova, koji je projektovao projektil R-9 Desna (NATO oznaka SS-8 Sasin). Među njegovim motorima ističe se raketni motor RD-170 na tečno gorivo.

Nakon što su amerikanci uspješno poslali ljude na Mjesec, premijer Leonid Brežnjev je 1974. godine ugasio sovjetski projekt slanja ljudi na Mesec. Sproveo je konsolidaciju sovjetskog svemirskog programa stavivši OKB-1 Vasilija Mišina (bivši dizajnerski biro Sergeja Koroljova), kao i mnoge druge biroe, pod jedan krov, a direktor tog novog velikog biroa postao je Gluško. Kasnije je ovaj biro preimenovan u NPO Energija. Gluško je prvo otpustio Mišina, a zatim i prekinuo projekat rakete-nosača N-1 koji je i sam već dugo kritikovao. Međutim, Gluško je i sam doprineo da ovaj projekt ne postigne uspješna lansiranja, jer je odbijao da dizajnira raketni motor velikog potiska za Koroljova, navodno zbog nesuglasica između njih dvojice oko toga koje će se raketno gorivo koristiti – kriogeno ili hipergolično.

Gluško se zalagao za razvoj nove rakete-nosača koja će biti dovoljno moćna da prenese sav potreban teret za uspostavljanje sovjetske baze na Mjesecu. Međutim, američki projekt Apolo se do tada već ugasio, a rukovodstvo SSSR-a željelo je da se počne sa razvojem pandana američkom spejs-šatlu. Gluškov tim nalazio se u sklopu sovjetskog ministarstva za mašinoizgradnju, na čijem je čelu bio Sergej Afanasijev. Pred svoju smrt, Gluško je za svog nasljednika oderedio Borisa Gubanova.

Umro je 10. januara 1989. godine od posljedica ateroskleroze arterija na mozgu. Sahranjen je na groblju Novodevičje u Moskvi.[2] Nakon Gluškove smrti, na njegovu umrlicu potpisali su se mnogi vodeći članovi Komunističke partije Sovjetskog Saveza, a među njima i #Preusmjeri Mihail Gorbačov. Tek nakon smrti, javnost zemalja SSSR-a saznala je koliko važnu ulogu je Gluško igrao u sovjetskom programu istraživanja svemira. Dugi niz godina Gluško je radio u sjenci Sergeja Koroljova, i u tim godinama nije dobijao poštovanje koje je svakako zaslužio. Pratila ga je reputacija tvrdoglavog čovjeka.

Nagrade i odlikovanja[uredi | uredi izvor]

Gluško na ruskoj kovanici iz 2008.
Krater Gluško na Mjesecu
  • Orden junaka socijalističkog rada, dva puta (1956. i 1961.)
  • Orden Lenjina, pet puta (1956, 1958, 1961, 1968. i 1978.)
  • Orden Oktobarske revolucije, (1971.)
  • Orden crvene zastave za rad, (1945.)
  • Jubilarna medalja „Obilježavanje stogodišnjice rođenja Vladimira Iljiča Lenjina“, (1970.)
  • Jubilarna medalja „Trideset godina od pobjede u Velikom otadžbinskom ratu 1941-1945“, (1975.)
  • Jubilarna medalja „Četrdeset godina od pobjede u Velikom otadžbinskom ratu 1941-1945“, (1985.)
  • Medalja „Za veliki trud u Velikom otadžbinskom ratu 1941-1945“, (1945.)
  • Medalja „Veteran rada“, (1984.)
  • Medalja „U čast 800 godina Moskve“, (1948.)
  • Lenjinova nagrada, (1957.)
  • Staljinova nagrada, dva puta (1967. i 1984.)
  • Zlatna medalja, Akademija nauka Ciolkovski, SSSR, (1958.)
  • Paul Tissandier Diploma, FAI, (1967.)
  • Počasni građanin Koroleva
  • Asteroid 6357, otkriven 1976. godine, nazvao je u Gluškovu čast astronom Nikolaj Černjih
  • Krater Gluško na Mjesecu nazvan je u njegovu čast
  • Aleja u prijestolnici Ukrajine – Kijevu nazvana je u Gluškovu čast

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • V. P. Gluško i G. Langemak, Rakete, njihova konstrukcija i primjena, 1935. godine
  • V. P. Gluško, Raketni motori GDL-OKB, Izdavačka kuća Novosti, Moskva, 1975. godine
  • V. P. Gluško, Razvoj raketne tehnologije u SSSR-u, Izdavačka kuća Novosti, Moskva, 1973. godine

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Last of the Wartime Lavochkins", AIR International, Bromli, Kent, U.K., novembar 1976, Tom 11, broj 5, strane 245-246.
  2. ^ Могила В. П. Глушко на Новодевичьем кладбище (rus.)

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Harford, James J. (1997). Korolev: how one man masterminded the Soviet drive to beat America to the moon. New York: Wiley. ISBN 0-471-14853-9.
  • "Testing of rocket and space technology - the business of my life" Events and facts - A.I. Ostashev, Korolev, 2001;
  • A.I. Ostashev, Sergey Pavlovich Korolyov - The Genius of the 20th Century — 2010 M. of Public Educational Institution of Higher Professional Training MGUL ISBN 978-5-8135-0510-2.
  • Valentin Gluško na sajtu Family history

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Akademik Valentin Petrovič Gluško (rus.)