Čulo vida

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Vid)
Idi na: navigacija, traži
Za druga značenja pojma Vid pogledajte Vid (čvor).
Crtež oka
(Leonardo Da Vinci)

Čulo vida je jedno od pet čula kičmenjaka, uključujući i čovjeka. Pomoću njega primjećujemo i razaznajemo svjetlo, boje, oblike i međusobne udaljenosti.[1][2]

Glavni dijelovi očnog aparata su očna jabučica i očni nerv. U očnoj jabučici se nalazi i mrežnjača koju čine fotoreceptori, sinoptično povezani u niti očnog živca. Kada svjetlost prolazi kroz leću i zjenicu, dolazi do mrežnice koja reflektira obrnutu sliku onog čega gledamo. Mrežnicu čine štapići, koji su osjetljivi na intezitet svjetlosti, i čunjići koji su osjetljivi na tri ósnovne boje: crvenu, zelenu i modru. Ti čunjići mogu biti podraženi u različitom broju odnosa, pa tako možemo vidjeti i ostale boje. Kada svjetlosne zrake pokrenu biohemijske reakcije u štapićima i čunjićima, stvaraju se receptorski potencijali koji živčanim vlaknima i vidnim živcima se prenose u vidno područje mozga koje interpretira primljene živčane impulse.

Funkcioniranje čula vida[uredi | uredi izvor]

U održavanju biološke postojanosti svake individue posebnu ulogu i značaj ima stalni priliv informacija o najbitnijim ogranicavajućim okolinskim činiocima preživljavanja. U tom procesu samoobavještavanja i nepre­kidnog podešavanja odnosa ljudskog organizma sa trajno promjenljivom život­nom i radnom sredinom, posebno je naglašena uloga fotoreceptora, budući da čak oko 5/6 ukupnih spoznaja o okolnom svijetu i sopstvenim stanjima stičemo putem čula vida.[3][4]

Čulni (fotoreceptorski) dio oka je mrežnjača - unutrašnji sloj očne jabučice, u kojem se nalaze specijalne ćelije čula vida. To su, ustvari, posebno podešene nervne ćelije, koje se po karakterističnom obliku označavaju kao štapići i čepići (čunjići). Normalno ljudsko oko obično ima čak do 125 miliona štapića i oko 7 miliona čepića (omjer 18:1), pri čemu gustina stapića po jedinici površine raste ka periferiji, a čunjićs - ka središnjem dijelu mrežnjače. Najuže centralno polje mrežnjace (oko 1 mm2) je malo udubljeno i sadrži samo čunjice - to je žuta mrlja. Nekoliko milimetara dalje od nje, na mjestu gdje vlakna očnog živca ulaze u oko, nalazi se slijepa mrlja, u kojoj uopće nema fotoreceptora.

Mreznjača sadrzi četiri tipa molekula bjelančevine opsina, koja ulazi u sastav svjetlosno osjetljivih pigmenata: rodopsina ili vidnog purpura i tri varijante jodopsina (crveni, zeleni i plavi), koji omogućavaju viđenje odgovarajucih boja. Rodopsin se nalazi u štapićima, a jodopsini u čepićima. Kada svjetlost, kroz rožnjaču, sočivo i [staklasto tijelo]], dospije na fotoreceptore, vidni pigmenti se mijenjaju i razlažu na sastavne komponente. Tom prilikom nastaje nadražaj koji se u obliku bioelektrične struje, putem očnog nerva, prenosi u odgovarajući moždani centar za "obradu" prispjelih podataka. Pri tom stapići reagiraju na svjetlost slabijeg intenziteta, a čunjići na jače osvjetljenje. U tami, odnosno u odsustvu svjetlosnih draži, struktura vidnih pigmenata se ponovo obnavlja, a za sintezu vidnog purpura neophodna je dovoljna kolicina vitamina A.

Ljudsko oko raspoznaje samo usko područje elektromagnetnog spektra (vidljivi dio spektra sunčeve svjetlosti), talasne duzine od 400 do 760 mm. Različiti čunjići su osjetljivi na svjetlost njima prepoznatljivih talasnih dužina, što predstavlja osno­vu za stvaranje utiska o boji posmatranog predmeta. Sve moguće nijanse spektra mogu se dobiti "miješanjem" osnovnih boja: crvene, zelene i plave.

Glavno funkcijsko svojstvo štapica je uočavanje predmeta, uz nejasno viđenje nji­hovih obrisa, dok čunjići "izoštravaju" sliku i prepoznaju boje. Čunjići (čepići) omogućuju precizniji vid pri dnevnom svjetlu, ali su u sumraku veoma slabo aktivni. Primljene svjetlosne informacije, fotoreceptori nervnim putevima poslijeđuju do odgo­varajuceg centra u potiljačnom regionu kore velikog mozga. Nadražaji iz desne strane vidnog polja svakog oka putuju ka lijevoj moždanoj hemisferi i obratno, što je omogućeno djelimičnim ukrštavanjem vlakana očnih živaca, neposredno iza očiju. Taka se u desnoj hemisferi stiču informacije iz desne strane svakog oka, što odgovara lijevoj strani vidnog polja, tj. lijeva hemisfera prima impulse s lijeve strane oba oka i vidi desnu stranu vidnog polja.

  • Talasne dužine vidljivog dijela svjetlosnog spektra
Boja Talasna dužina
nm
Crvena 620-760
Narandžasta 590-620
Žuta 560-590
Zeleno-žuta 530-560
Zelena 505-530
Plavo-zelena 480-505
Plava 430-480
Ljubičasta 400-430

Vid, dakle, nastaje stimulacijom nervnih ćelija mrežnjače, koje u mozak šalju podatke o intenzitetu, boji i drugim svojstvima primljenih svjetlosnih draži. Ove informacije mozak zatim "čita", "sređuje", "tumači" i "vidi" kao detalje slike u vidnom polju. Zato se može reći da ustvari, oko samo gleda, a mozak konačno vidi i doživljava promatrane objekte i pojave.

Oko je veoma složen organski aparat. Normalno funkcioniranje fotoreceptora zavisi i od stanja optičkog sustava oka, koga čine roznjača, tečnost prednje očne komore, sočivo i staklasto tijelo, svojstava ostatka očne jabučice te zaštitnih i pomoćnih dijelova oka.

Glavne funkcije čula vida[uredi | uredi izvor]

Sposobnosti čula vida, od prvostepenog su značaja za odvijanje svakodnevnih životnih i radnih aktivnosti, u najrazličitijim uvjetima prijema svjetlosnih draži. U tom pogledu posebno su značajni:

  • oštrina vida,
  • adaptacija na tamu,
  • viđenje boja,
  • akomodacija i konvergencija, te
  • stereoskopski vid.

Ova svojstva se pojedinačno ispi­tuju različitim metodima i in­strumentima, a najkompletni­ji zbirni podaci o svim ovim svojstvirna funkcije vida dobi­jaju se pornocu aparata koji se zove ortorater.

Oštrina vida je glavno svojstvo funkcije oka. To je njegova sposobnost da dvije pro­matrane blisko-susjedne ta­čke vidi odvojeno. Veličina vi­đene slike zavisi od veličine i udaljenosti predmeta u vid­nom polju, a oštrina vida je utoliko veća ukoliko se jasnije raspoznaju što sitniji detalji. Osnovna mjera oštrine vida je veličina najmanjeg ugla pod kojim se dvije bliske tačke još uvijek vide odvojeno. Vidni ugao zatvaraju dvije svjetlo­sne zrake koje dodiruju krajnje tačke posrnatranog objekta i susreću se u čvorištu oka (vrh ugla). U fiziologiji rada, gdje su česta masovna mjerenja, vidni ugao (x) obično se odre­đuje na osnovu obrasca:

  • tg x = a/b, gdje je:

a = veličina promatranog predmeta (u mm) i b = udaljenost tog predmeta od ispitanikovog oka. Normalna veličina tog ugla je 30", sto odgovara širini od 1,5 mm, udaljenoj 10 m od posmatrača. Oštrina vida zavisi i od stepena osvijetljenosti posmatranog predmeta i njegove pozadine, kao i od vrste i izvora svjetlosti.

Adaptacija na tamu je takoder veoma značajna za profesionalnu orijentaciju i ocjenu radnih sposobnosti, odnosno za ispitivanje mogućnosti prilagodbe čula vida za normalno funkcioniranje pri smanjenim intenzitetima osvjetljenja. Sprovedena istraživanja su pokazala da se u normalnoj ljudskoj populaciji susreće oko 1% osoba sa ozbiljnim ostećenjem ove funkcije, a cak 6%ima nedovoljnu sposobnost adapta­cije na tamu. Potpuna nesposobnost viđenja u sutonu, zvana "kokošije sljepilo", može biti posljedica oštećenja štapica ili nedostatka vitamina A.

Videnje boja i ispitivanje kolornog vida posebno su značajni za radnu sposo­bnost u profesijama u kojirna je normalno razlikovanje boja i njihovih nijansi jedan od osnovnih uvjeta za kvalitetno i bezbjedno obavljanje određenih poslova, kao u industriji boja i lakova, tekstilnom dizajnira­nju, prometu i trgovini, djelatnostima sa kolornim signal­nim uredajima itd. Za ispiti­vanje ove funkcije vida pri­mjenjuju se specijalne test - tablice i aparati anomalosko­ pi. Defektno videnje boja obu­ hvata tri osnovne kategorije:

  • (1) anomalni trihroma ti (smanjena sposobnost nijan­ siranja jedne od osnovnih boja:

- crvene, zelene i plave),

  • (2) dihromati (razlikovanje samo dviju osnovnih boja, od­ nosno sljepilo za crvenu ill zele­ nu ill plavu), i
  • (3) monohromati (totalna sljepoća za boje, tj. ra­ spoznavanje samo nijansi u rasponu crno - bijelo.

Ukupna ucestalost svih ovih defekata u svjetskoj populaciji iznosi: kod muska­raca oko 8%, a kod žena oko 0,5%, dok u Bosni i Hercegovini te frekvencije iznose oko 6% (muskarci) i 0,8% (žene). Svi pomenuti poremećaji normalnog viđenja boja su nasljedni, a njihovi geni se nalaze na hromosomu X (spolno vezano nasljeđivanje).

Akomodacija i konvergencija očiju ispituju se specijalnim testovima. Akomodacija je sposobnost oka da svoj optički aparat prilagodi udaljenosti posmatranog objekta, kako bi njegova slika na mrežnjaci bila potpuno izoštrena.

Obim akomodacije je udaljenost između najbliže i najudaljenije tačke jasnog viđenja. Amplituda akomodacije predstavlja razliku u prelamanju svjetlosnih zraka između mirujućeg oka (bez ikakve akomodacije) i maksimalno akomodi­ranog oka. Jačina akomodacije se izražava u dioptrijama (D), kao jedinicama mjerenja snage svake leće, odnosno lomne jakosti očnog optičkog aparata. Ovo "izostravanje" slike je auto­matsko i ne zavisi samo od sposobnosti prelamanja svje­tlosnih zraka već i od životne dobi ispitanika, budući da je proces starenja praćen pro­gresivnim smanjenjem elasti­čnosti očnog sočiva.

Konvergencija se odnosi na pojavu usmjeravanja oba oka u istu tačku posmatranja, pri čemu je ugao konvergencije svakog oka ustvari, zamišljeni prostor izmedu linije fiksacije u datom času i linije fiksacije kada oko gleda pravo napri­jed, paralelno sa sredisnjom linijom. Mjerenje ove sposob­ nosti se obavlja odredivanjem najbliže tačke u kojoj se sitni osvijetljeni objekat, koji se približava oku, još uvijek vidi jednostruko.

Širina vidnog polja, odnosno samo vidno polje, ustvari, obuhvata skup tačaka u prostoru koje posmatrač maže vidjeti bez pomjeranja očne jabučice. Kod covjeka je znatno šire nego kod većine optičkih aparata i iznosi oko 180°. Od posebnog interesa je pokretljivost vratnog dijela kičme i tijela u cjelini, jer su ti faktori veoma bitni za dinamiku oštrine vida. Polje fiksacije (ustaljenosti) pogleda čini zbir tačaka koje oko maže u slijedu fiksirati, uz mi­rovanje glave. Granice vidnog polja se utvrđuju taka što se sa svake strane oka ka periferiji ovog polja pomjera svijetla tačka do pozicije u kojoj se ona prvi puta uočava.

Stereoskopski vid se ispituje različitim testovima i instrumentima (orto-rater i dr.), pri čemu je neophodno razlikovati stereoskopski, tj. prostorno-dubinski ili trodimenzionalni vid od prostorne percepcije ili osjećanja prostora. Stereo­skopski vid je normalno moguć samo do razdaljine od 6 m i usko je povezan sa dobrim binokularnim vidom. Iako se od svakog posmatranog objekta formiraju po dva lika (u svakom oku po jedan),binokularni vid omogućava da se, od dvije "gledane" slike iz mrežnjace, u mozgu "vidi" i doživljava jedinstvena cjelina idealno poklopljenih slika, kao predmeta i njegovog lika u ogledalu. Prostorna percepcija je isključiva funkcija moždane kore pa postoji i kod osoba sa jednim funkcionalnim okom.

Značaj funkcije vida u različitim uvjetima[uredi | uredi izvor]

Značaj funkcionalnosti vida u određenim uvjetima života i rada je veoma različit, zavisno od poslova koje mogu obavljati i potpuno slijepe osobe do profesija koje zahtijevaju speci­jalne sposobnosti svih ili pojedinih funkcija čula vida. U savremenoj eri automati­zacije, kompjuterskog programiranja i kontrole proizvodnih i drugih radnih procesa ubrzano raste obim rada u dometu ispruženih ruku. Uspješnost i bezbje­dnost obavljanja sve većeg broja radnih operacija i ljudskih djelatnosti sve više zavisi od funkcionalne sposobnosti videnja na blizinu. Zato moderna fiziologija rada napušta klasičnu podjelu ljudskih zanimanja i "radnih mjesta", a izdvaja, proučava i sistematizira njihove najbitnije operacije, koje podrazumijevaju određene funkci­jske sposobnosti čula vida. Za normalan vid na blizinu posebno su značajni:

  • (1) veličina predmeta i
  • (2) njegova udaljenost od ociju promatrača.

Ostali promjenljivi uvjeti radnog položaja i okruženja, od kojih zavise potrebe za oštrinom vida, mogu se, na odgovarajući način, prilagođavati optimalnim rješenjima (osvjetljenost, položaj predmeta i glave operatora i sl.).

Radno mjesto treba da bude osvijetljeno taka da svjetlost dolazi sa lijeve strane. Najpovoljnije je difuzno svjetlo koje pada sa tavanice i to ono koje je po boji i intenzitetu najblize dnevnom. Za percepciju svjetlosnih draži naročito su značajni intenzitet i dužina djelovanja. Čak je i visoka osvjetljenost neke pogon­ske prostorije neznatna u odnosu na optimalne prirodne uvjete. Taka, naprimjer, intenzitet svjetla vedrog ljetnjeg dana iznosi oko 100.000 luksa (lx), ljeti u sjenci je oko 20.000 lx, a u blizini prozora tek oko 2.000 lx. Kao i u fotografskoj tehnici, za formiranje kvalitetne slike vidnog polja u kraćem intervalu osvjetljenja neophodan je veći intenzitet svjetla.

Predmeti u pokretu treba da budu jače osvijetljeni od mirujućih. Brzina prijema opažanja ili percepcije svjetlosnih draži kreće se od 1/100 do 3/10 seku­nde. Pri gledanju u vertikalnom smjeru vrijeme percepcije je duže nego u slučaju pomjeranja pogleda u horizontalnom pravcu. Za fiziologiju rada posebno je značajno da interval između dva nadražaja, ako zelimo da oba budu registrirana, traje najmanje 0,2 sekunde. Dužina opuštanja akomodacije oka pri radu na blizinu je veća nego kod akomodacije na daljinu. Prosječna akomodacija traje 0,4 do 0,5 sekundi, zamor je produžuje, ali ne utiče na njeno opuštanje.

Vrijeme reakcije takoder zavisi od odnosa osvjetljenosti (sjaja) posmatranog predmeta ili signala i njegove pozadine, te položaja u vidnom polju. Nepovoljan kontrast između predmeta i pozadine, kao i slabo osvjetljenje, traže približavanja predmeta oku, što prouzrokuje zamor akomodacije i konvergencije. Zato je neophodno izvor svjetla podesiti tako da se odnos izmedu osvjetljenosti proma­tranog objekta i pozadine kreće od 3:1 do 5:1, da odnos sjajnosti neposredne okoline fokusiranog predmeta i šireg vidnog polja bude oko 20:1 do 30:1, te da najosvjetljeniji dio radnog prostora ne bude više od 80 puta (80:1) svjetliji od najtamnijeg.

Različite smetnje u funkcioniranju čula vida mogu nastati usljed suviše jakog intenziteta svjetla (bljeska) i kontrasta u vidnom polju. Prema trajanju, blještanje može biti kratko ili diskontinuirano, trenutno i dugo ili kontinuirano. U vidnom polju bljesak može biti centralni - u fiksacionoj tački i periferni. Intenzivno i naglo bljestanje obično izaziva zablještenje, praćeno nepri­jatnim osjećanjem bljeska, pa čak i bola, uz grčenje zjenice i smetnje u viđenju. Posljedice zabljestenja ne zavise samo od intenziteta, nego i stanja prethodne adaptacije, odnosno od razlika u intenzitetu prethodnog i novonastalog os­vjetljenja. Zablještenja sa veoma visokim intenzitetima svjetla mogu dovesti do pojave smetnji vida, zasljepljenja sa ograničenim ispadima i prazninama u vid­nom polju. Ti poremecaji mogu biti apsolutni - uz odsustvo osjećaja vida u određenoj oblasti vidnog polja ili relativni - kod kojih postoji djelimičan ili slabiji osjećaj vida, posebno za neke boje. Usljed direktnog draženja mrežnjače mogu se javiti i subjektivno viđenje svjetlosnih pojava, fotopsije (svjetlucanje i sijevanje) ili eritropsije (posmatrana slika se čini crvenom).

Poremećaji vida[uredi | uredi izvor]

Prikaz vizuelnih područja mozga:
ventralni (ljubičasto);
dorzalni (zeleno).
Veliki dio kore ljudskog velikog mozga je uključen u kontrolu vida.

Mozak iz oba oka dobija obrnutu sliku nego što ona zapravo jest, pa je on usklađuje u sliku kakva je u stvarnosti. Poremećaji vida se ispoljavaju u mnoštvu oblika, kao što su:

  • kratkovidnost (miopija)
  • dalekovidnost (hiperopija)
  • astigmatizam - refrakcijska vidna amomalija, ametropija uslovljena razlikama u zaobljenosti refraktornih površina, a njena posljedica je loše fokusiranje slike na mrežnici.
  • sljepilo za boje (daltonizam)
  • ambliopija (slabovidnost)
  • smanjena vidna oštrina
  • Gubitak centralnog vida, koji stvara zamućenje ili slijepu tačku, ali periferno vid ostaje netaknut. To čini poteškoće za čitanje, prepoznavanje lica i razlikovanje većine detalja u daljini. Međutim, kretanje je obično očuvano zato što je periferni vid očuvan.
  • Gubitak perifernog vida – Tipično je za gubitak perifernog vida nemogućnost razlikovanja bilo čega sa jedne ili s obje strane ili iznad ili ispod nivoa oka. Centralni vid ostaje, ali moguće je gledati samo ravno. Tipično, gubitak perifernog vida može utjecati na kretanje i ako je težak može usporiti brzinu čitanja kao rezultat viđenja samo nekoliko riječi odjednom. Za ovo se katkad kaže kao gledanje kroz cijev.
  • Zamućen vid – Uzrokuje da se bliske i daleke stvari čine nefokusirane, čak sa najboljim mogućim konvencionalnim korekcijama slike.
  • Generalizirana izmaglica – uzrokuje osjećaj blještanja koji se može proširiti preko cijelog vidnog polja.
  • Ekstremna osjetljivost na svjetlo – Ekstremna osjetljivost na svijetlo postoji kada standardni nivoi osvjetljenja preplave vidni sistem, stvaranje blijedih slika ili onesposobljenost blještavilom. Osobe sa ekstremnom osjetljivošću na svijetlo mogu zapravo osjećati bol ili neugodu kod relativno normalnog osvjetljenja.
  • Noćna sljepoća – rezultira nemogućnošću gledanja po noći osvijetljenoj zvijezdama ili mjesecom, ili u slabo osvijetljenim prostorima kao što su kina ili restorani.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  2. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1996): Biologija (za I. rezred tehničkih i stručnih škola). Ministarstvo obrazovenja, nauke, kulture i sporta FBiH, Sarajevo.
  3. ^ Napier J. R., Napier P. J. (2005): The matural history of the primates – A review of the natural history of the primates. The MIT Press, History, Cambridge, Massachussets, ISBN 0-262-64033-3; ISBN 0-262-14039-X:
  4. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: