Zoran Bečić
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Zoran Bečić | |
|---|---|
| Rođenje | 2. april 1939. |
| Smrt | 29. mart 2006 (66 godina) |
| Zanimanje | Glumac |
| Godine aktivnosti | 1966–2006 |
| Poznat(a) po | Uloga Oskar Prohaska u Vizi za budućnost |
Zoran Bečić (Čačak, 2. april 1939. - Sarajevo, 29. mart 2006.), doajen bosanskohercegovačkog glumišta.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Zoran Bečić studirao je glumu na Beogradskoj akademiji u klasi čuvenog Mate Miloševića i diplomirao 1966. godine. Iste jeseni "odletio je na jug" u drevnu Ragusu (Dubrovnik) gdje će u angažmanu provesti dvije godine (iz tog perioda najradije se sjećao uloga u Ljubavnicima nepoznatog renesansnog autora i Ljubaji Muriella Shisgala). Potom prelazi u Sarajevo i tadašnje Malo pozorište (Kamerni teatar 55) koje je bilo rodonačelnikom pozorišne avangarde na Balkanu.
Sarajevski debut imao je u nezaboravnoj predstavi Radoslava Dorića "Noć ubica", a zatim je u tri sezone odigrao čitav niz zapaženih uloga, počevši od glavnih u "Pljački" i "Mračnoj komediji", pa i sporednih u "Usamljenoj gomili" i "Veleizdajničkom procesu", sve do naslovnih u "Viktoru ili djeci na vlasti" i "Idiotu", (godine 1971. nije odolio izazovu da se dokaže i u Beogradu, no, nakon dvije sezone vraća se u Sarajevo, ovaj put u Narodno pozorište gdje igra brojne zapažene uloge ("Priče iz Bečke šume", "Bašeskija", "Čežnja pod brestovima", "Nora", "Hrvatski Faust", "Na Božijem putu", "Omer-paša Latas" i ponad svega kao Rjepnin u "Romanu o Londonu" Miloša Crnjanskog u režiji Sulejmana Kupusovića). Podjednako je vezan i za Kamerni teatar 55 ("Smrt trgovačkog putnika", "Rucante", "Sporting life", "Lijepa Vida", "Divlje meso", "Karamazovi", "Makedonsko slanje", "Nije čovjek ko ne umre" i ponad svega kao Henrik u "Vjenčanju Gombroviča" u režiji Tadeusha Mintza). Za ostvarenja u "Noći ubica" dobio je Zlatni lovor vijenac Internacionalnog teatarskog festivala MESS.
U ratu Bečić je bio jednim od glumaca - utemeljitelja SARTR-a i akterom Skloništa, a debitirao je i kao reditelj remake-postavkom predstave "Nije čovjek ko ne umre" Vehmira Stojanovića, nakon čega režira i "Memoare Mine Hauzen" Safeta Plakala u produkciji SARTR-a, te dvije predstave u Kamernom teatru 55 ("Suton" Ive Vojnovića i "Smrt i djevojka" Ariela Dorl'mana) i "Nije čovjek ko ne umre" u mostarskom Narodnom pozorištu. Kao glumac, često je gostovao u Tuzli (Hamdibeg) i Mostaru (Ruho).
U Narodnom pozorištu u Sarajevu, u kome je proveo i svoje posljednje glumačke dane, obavljao je i funkciju direktora drame. Bečić je do kraja života igrao svoju posljednju ulogu dobivši svoj posljednji aplauz na otvorenoj sceni tumačeći lik Alihodže u predstavi "Legenda o Ali-paši". U sklopu Festivala komedije Bosne i Hercegovine "Mostarska liska 2006." posthumno mu je dodijeljena nagrada "Velika mostarska liska."
Filmografija[uredi | uredi izvor]
- Viza za budućnost, TV-serija (2002)
- Zamka za ptice (1991)
- Aleksa Šantić, TV-serija (1990)
- Moj brat Aleksa, film (1989)
- Bure baruta, film (1989)
- Priče iz fabrike, TV-serija (1985)
- Odluka (1983)
- Ratni hljebovi (1981)
- Zajedno (1981)
- Husinska buna (1980)
- Trinaestogodišnjaci, TV-serija (1978)
- Most, TV drama (1977)
- Naše priredbe, TV-serija (1973)
- Valter brani Sarajevo (1972)
- Adam i Eva 66 (1966)
- San (1966)
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
 |
Wikicitati imaju citate vezane za: Zoran Bečić |
- Zoran Bečić na IMDb-ju